“JA JEDNOSTAVNO ne mogu ići od vrata do vrata!” Koliko je samo osoba koje su počele proučavati Bibliju reklo takvo što kad su saznale da trebaju propovijedati nepoznatim ljudima! No te je riječi izrekao jedan putujući predstavnik Zajednice — iskusan govornik koji je druge poučavao o Bibliji.

Mnogi čitatelji Sionske stražarske kule koji su napustili crkve kojima su dotad pripadali željeli su se povezati s osobama koje su kao i oni žeđale za biblijskom istinom. Taj je časopis poticao svoje čitatelje da potraže one koji su poput njih gajili veliku vjeru i da se redovito sastaju kako bi proučavali Bibliju. Godine 1894. Zajednica je počela slati svoje putujuće predstavnike da posjete grupe koje su to tražile. Te iskusne i marljive muškarce biralo se zbog njihove blagosti, biblijskog znanja, dobrih govorničkih sposobnosti, kvalitetnog poučavanja i jake vjere u otkupninu. Njihovi su posjeti obično trajali jedan ili dva dana i bili su ispunjeni mnogim aktivnostima. Mnogi Istraživači Biblije prvi su put sudjelovali u službi propovijedanja kada su dijelili pozivnice za neko predavanje putujućeg predstavnika Zajednice. Hugo Riemer, koji je kasnije postao član Vodećeg tijela, jedne je večeri održao predavanje u jednoj školi, a zatim je odgovarao na biblijska pitanja. Već je prošla ponoć kad su se prisutni razišli. Umoran, ali sretan, rekao je da je sastanak bio prekrasan.

U jednoj Stražarskoj kuli stajalo je da je glavna svrha posjeta putujućih predstavnika jačati vjeru Božjih slugu održavajući sastanke u domovima vjernika. Istraživači Biblije koji su živjeli u okolnim područjima dolazili su na te sastanke kako bi slušali predavanja i postavljali biblijska pitanja na koja su dobivali odgovore. Nakon sastanka braća su imala priliku pokazati gostoljubivost. Maude Abbott prisjeća se da je jednom prilikom kao djevojčica prisustvovala prijepodnevnom predavanju nakon kojeg su se svi prisutni okupili za dugačkim stolom u dvorištu. “Stol je bio pun ukusne hrane — bilo je domaće šunke, pečene piletine, raznih vrsta kruha, pita i drugih kolača! Svi su jeli do mile volje, a onda smo se oko dva sata ponovno okupili da poslušamo još jedan govor.” No ona priznaje: “Svi smo jedva držali oči otvorene.” Dugogodišnji putujući predstavnik Zajednice Benjamin Barton jednom je rekao: “Da sam jeo svu masnu hranu koju su mi nudili, odavno bih završio sa svojom službom.” Na koncu je bruklinski Betel poslao pismo u kojem je dobronamjernim sestrama bilo rečeno da bi za sve bilo najbolje kada bi se putujućim slugama osigurala obična, domaća hrana i miran san.

Putujući predstavnici Zajednice kvalitetno su poučavali, pri čemu su koristili karte, makete i sve drugo što im se našlo pri ruci kako bi njihovi govori bili živopisni. Govori Richarda Barbera “uvijek su bili jako zanimljivi i začinjeni dozom humora”. Walter Thorn ophodio se s braćom kao pravi otac i govorio je “poput patrijarha iz starog doba”. Jednom prilikom Shield Toutjian vozio se sa svojim suradnicima u fordu, modelu A. Iznenada je doviknuo vozaču: “Stani!” Iskočio je iz automobila, ubrao malo poljskog cvijeća i bez ikakve pripreme održao svojim suradnicima govor o Jehovinim djelima stvaranja.

Služba putujućih predstavnika nije bila nimalo laka, naročito braći koja su zašla u srednje godine.  No za neke je najveća kušnja nastupila kad se promijenila glavna svrha njihove službe. Naime, sada su trebali prednjačiti u propovijedanju od kuće do kuće. U izdanju Stražarske kule od 15. ožujka 1924. stajalo je da je “jedan od glavnih zadataka” pravih kršćana “svjedočiti o Kraljevstvu. Upravo zbog toga Zajednica šalje svoje putujuće predstavnike.”

Nekoj se braći očito nije svidjela ta promjena, pa su napustili putujuću službu, a neki su nezadovoljnici čak osnovali vlastite vjerske grupe. Robie Adkins ispričao je kako se jedan putujući predstavnik koji je bio izvrstan govornik ogorčeno žalio: “Ne znam ništa drugo nego propovijedati s podija. Ja jednostavno ne mogu ići od vrata do vrata!” Brat Adkins se prisjeća: “Poslije toga vidio sam ga 1924. na kongresu u Columbusu (Ohio). Bio je to najjadniji čovjek na cijelom kongresu. Stajao je sam u hladovini ispod nekog malog drveta, izgubljen među tisućama radosne braće. Više ga nikad nisam vidio. Nedugo nakon toga napustio je organizaciju.” Za razliku od njega, “mnoga radosna braća prolazila su pored mene noseći knjige u svoje automobile”, očito željni da počnu propovijedati od kuće do kuće (Djela 20:20, 21).

Mnogi putujući sluge revno su propovijedali iako su vjerojatno imali tremu baš kao i oni koje su trebali poučavati. Putujući predstavnik Maxwell Friend (Freschel), koji je govorio njemački, napisao je u vezi s propovijedanjem od kuće do kuće: “Taj dio putujuće službe dodatni je blagoslov na našim putovanjima.” John Bohnet, koji je također bio putujući predstavnik, izvijestio je da su braća, općenito govoreći, svim srcem prihvatila to što se počeo stavljati veći naglasak na propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu. Rekao je da je velika većina braće “žarko željela biti u prvim bojnim redovima”.

Svih ovih godina vjerni putujući nadglednici pozitivno su utjecali na svoju braću. “Iako sam bio dječak, uvidio sam koliko je vrijedna i korisna služba putujućih predstavnika”, rekao je dugogodišnji Jehovin svjedok Norman Larson. “Oni su mi puno pomogli i usmjeravali me na pravi put.” Takvi samopožrtvovni i vjerni putujući nadglednici još i danas pomažu braći da odvažno kažu: “Mi možemo ići od vrata do vrata!”