Ovo je samo jedno od mnogih teških moralnih i etičkih pitanja s kojima se suočavaju parovi koji se odluče za oplodnju in vitro. Svaki bračni par odgovoran je pred Jehovom za svoju odluku. Bilo bi korisno ukratko se upoznati s ovom vrstom medicinski potpomognute oplodnje.

Godine 1978. jedna je Britanka rodila prvu takozvanu bebu iz epruvete. Ta žena nije mogla začeti prirodnim putem jer su joj jajovodi bili neprohodni, pa sperma nije mogla doći do jajnih stanica. Liječnici su kirurškim putem iz njenog jajnika izvukli jednu zrelu jajnu stanicu, stavili je u staklenu posudicu te oplodili spermom njenog muža. Nastali zametak neko se vrijeme razvijao u hranjivom mediju, a zatim je bio prenesen u njenu maternicu, gdje se usadio. S vremenom je rodila djevojčicu. Ta metoda i drugi slični postupci nazivaju se oplodnja in vitro (što znači “u staklu”), ili skraćeno IVF.

Iako se pojedinosti oplodnje in vitro razlikuju od zemlje do zemlje, ona se u osnovi obavlja na sljedeći način: Žena tjednima dobiva jake lijekove koji potiču višestruku ovulaciju. Muž donira svježu spermu dobivenu masturbacijom. Jajne stanice i isprana sperma spajaju se u laboratoriju. Oplođuje se više jajnih stanica i kad se one počnu dijeliti, nastaju ljudski zameci. Nakon otprilike jednog dana ti novonastali zameci pažljivo se pregledavaju kako bi se oštećeni zameci odvojili od onih koji izgledaju zdravo i za koje postoji najveća vjerojatnost da će se usaditi u stijenku maternice i nastaviti razvijati. Otprilike trećeg dana zameci se prenose u maternicu. Najčešće se ne prenese samo jedan zametak, već dva ili tri koja su najkvalitetnija kako bi se povećala vjerojatnost trudnoće. Ako se jedan ili više njih usade, žena je zatrudnjela i može se očekivati da će iznijeti trudnoću do kraja.

No što se događa sa zamecima koji nisu preneseni u maternicu, uključujući i one koji se doimaju manje zdravima ili čak oštećenima? Ako se s njima ništa ne učini, oni će brzo propasti. No prije  nego što se to dogodi, višak zametaka može se zamrznuti u tekućem dušiku. Zašto se to radi? Ako prvi pokušaj oplodnje in vitro ne uspije, neki od tih zametaka mogu se koristiti u sljedećem pokušaju, i tako se mogu značajno smanjiti troškovi. Međutim, to izaziva brojna etička pitanja. Kao i paru koji je postavio ovo pitanje, mnogima je teško donijeti odluku što učiniti sa svojim zamrznutim zamecima. Možda ne žele imati više djece. Možda se zbog svojih godina ili financijskog stanja ne mogu ponovno podvrgnuti ovoj metodi oplodnje. Možda se boje rizika povezanih s višestrukom trudnoćom. * Smrt ili novi brak jednog ili oba bračna partnera mogu dodatno zakomplicirati cijelu situaciju. Da, postoje mnoge dileme i zbog toga neki parovi godinama plaćaju troškove čuvanja zametaka.

Godine 2008. jedan je vodeći embriolog za novine The New York Times izjavio da je mnoge pacijente jako mučilo pitanje što napraviti s viškom zametaka. U članku je stajalo: “Najmanje 400 000 zametaka zamrznuto je u klinikama diljem zemlje, a svakim se danom taj broj povećava. (...) Zameci mogu ostati na životu deset ili više godina ako su ispravno zamrznuti i pohranjeni, ali ne prežive svi proces odmrzavanja” (kurziv dodan). Ovaj zadnji podatak potiče neke kršćane da dobro razmisle što će učiniti. Zašto?

Kršćanskim parovima koji donose odluke povezane s oplodnjom in vitro mogu pomoći neka načela koja su vezana uz jednu drugu medicinsku dilemu. Neki kršćanin možda mora odlučiti što učiniti s članom obitelji za kojega ne postoji nada u oporavak i kojega na životu održavaju samo aparati, naprimjer respirator za umjetno disanje. Pravi kršćani nipošto ne žele uskratiti medicinsku pomoć svojim voljenima. U skladu s 2. Mojsijevom 20:13 i Psalmom 36:9 oni izuzetno  cijene život. U engleskom izdanju Probudite se! od 8. svibnja 1974. stajalo je: “Budući da poštuju Božje gledište o svetosti života te zbog svoje savjesti i poslušnosti ljudskim zakonima, oni koji žele svoj život uskladiti s biblijskim načelima nikada se neće odlučiti za aktivnu eutanaziju”, odnosno neće namjerno uzrokovati smrt oboljele osobe. No ponekad voljenu osobu na životu održavaju samo aparati. Članovi obitelji moraju odlučiti hoće li nastaviti ili prekinuti umjetno održavanje života.

Istina, ova je situacija različita od one s kojom se suočava par koji se podvrgnuo oplodnji in vitro i sada ima zamrznute zametke pohranjene u nekoj klinici. Jedna od mogućnosti koja im se može ponuditi odnosi se na vađenje zametaka iz tekućeg dušika kako bi se odmrznuli. Budući da se više ne nalaze u spremnicima u kojima su na umjetan način bili održavani na životu, zameci će ubrzo propasti. Bračni par mora odlučiti hoće li na to pristati (Gal. 6:7).

Neki par možda plaća troškove čuvanja svojih zamrznutih zametaka zato što će u budućnosti ponovno pokušati dobiti dijete, a neki par to možda čini iz moralne obaveze. Međutim, neki drugi par možda će odlučiti da više ne čuva zamrznute zametke jer smatra da se oni samo na umjetan način održavaju na životu. Kršćani koji se nalaze u ovoj situaciji odgovorni su pred Bogom donijeti odluku na temelju savjesti oblikovane po biblijskim načelima. Cilj bi im trebao biti da imaju čistu savjest i da ne povrijede savjest drugih (1. Tim. 1:19).

Jedan stručnjak na području reproduktivne endokrinologije ustanovio je da je većina parova “zbunjena, a istovremeno i veoma zabrinuta kad mora donijeti tešku odluku što učiniti sa svojim [zamrznutim] zamecima”. Na kraju je zaključio: “Čini se da za mnoge parove jednostavno nema dobre odluke.”

Očito je da pravi kršćani koji razmišljaju o oplodnji in vitro moraju dobro razmisliti o svim ozbiljnim pitanjima koja povlači za sobom ta medicinska metoda. Biblija savjetuje: “Pametan čovjek vidi zlo i skloni se, a neiskusni idu dalje i trpe kaznu” (Izr. 22:3, bilješka).

Iako bi se moglo činiti da se njihov problem može riješiti i na takav način, s biblijskog gledišta to ne bi bilo ispravno. Da bismo razumjeli zašto je to tako, dobro je da najprije saznamo koja je svrha te izjave, zašto ona postoji te kako se i gdje može koristiti.

To je pisana izjava koju pred svjedocima potpisuje par koji se ne može vjenčati iz razloga koje ćemo navesti u nastavku. U njoj se muškarac i žena zavjetuju da će biti vjerni jedno drugome i da će ozakoniti svoju vezu ako to bude moguće. Potpisivanjem te izjave oni se zavjetuju na vjernost pred Bogom i pred ljudima, a skupština njihovu vezu smatra bračnom zajednicom koja je jednako valjana kao da je sklopljena pred državnim vlastima.

Zašto i kada se potpisuje ta izjava? Jehova je osnivač braka i smatra ga jako važnim. Njegov Sin je rekao: “Što je Bog združio, neka čovjek ne rastavlja!” (Mat. 19:5, 6; 1. Mojs. 2:22-24). U nastavku je rekao: “Tko se god razvede od žene svoje, osim zbog bluda [spolnog nemorala], i oženi se drugom, čini preljub” (Mat. 19:9). Stoga je  blud, odnosno spolni nemoral, jedini biblijski razlog za razvod braka. Naprimjer, ako muž ima spolne odnose izvan bračne zajednice, njegova nedužna žena može odlučiti hoće li se razvesti od njega ili će ipak ostati u braku. Ako se razvede, može se ponovno udati.

Međutim, u nekim zemljama crkva nije uvažavala to jasno biblijsko gledište. Taj je problem bio naročito izražen u prošlosti. Crkva je naučavala da se brak ne može razvrgnuti ni pod kojim uvjetom. Stoga se u nekim zemljama zbog velikog utjecaja crkve nije moguće zakonski razvesti, čak ni iz opravdanog razloga koji je naveo Isus. U drugim zemljama može se dobiti razvod, no procedura je dugotrajna, zamršena i jako zahtjevna. Ponekad se mora čekati puno godina da bi se dobio razvod. Moglo bi se reći da u takvim slučajevima crkva ili vlast sprečavaju ono što Bog dopušta (Djela 11:17).

Naprimjer, par možda živi u zemlji u kojoj je vrlo teško ili nemoguće dobiti razvod. Ako su učinili sve što je u razumnoj mjeri moguće da razvrgnu brak koji je još uvijek zakonski važeći i ako su pred Bogom slobodni za novi brak, mogu potpisati izjavu kojom se zavjetuju na vjernost. Zbog izvanrednih i posebno otežavajućih okolnosti koje vladaju u takvim zemljama Zajednica je omogućila da se taj problem riješi potpisivanjem te izjave. No ta se mogućnost neće koristiti u većini zemalja u kojima se može dobiti razvod, čak i ako je taj postupak skup ili zahtjevan.

Neki pojedinci koji žive u zemljama u kojima je moguće razvesti se ne razumiju koja je svrha te izjave te se raspituju mogu li potpisati takav dokument kako bi izbjegli bilo kakve komplikacije i neugodnosti koje za sobom povlači razvod.

Osvrnimo se sada na situaciju opisanu u ovom pitanju čitatelja. Muškarac i žena žive zajedno i žele se vjenčati. Oboje su prema Bibliji slobodni za brak i nisu zakonski vezani za nekog drugog bračnog partnera. No muškarac u zemlji boravi ilegalno, a zakon te zemlje ne dozvoljava da ilegalni doseljenik sklopi brak. (U mnogim zemljama vlasti dozvoljavaju sklapanje braka čak i ako jedna ili obje osobe nemaju zakonski reguliran boravak.) Zemlja u kojoj žive muškarac i žena koji su postavili ovo pitanje dopušta razvod. Budući da izjava kojom se netko zavjetuje na vjernost nije predviđena za takve situacije, ona se ne može koristiti u takvim slučajevima. Naime, nikome od njih dvoje ne treba razvod koji im netko onemogućava dobiti. Oni su slobodni za brak. No kako se mogu vjenčati ako muškarac ilegalno boravi u zemlji? Možda se mogu vjenčati u nekoj drugoj zemlji u kojoj njegov status ne bi bio problem. No možda se čak mogu vjenčati u zemlji u kojoj sada borave ako on poduzme korake da legalizira svoj boravak.

Da, ovaj par može dovesti svoj život u sklad s Božjim mjerilima i s ljudskim zakonom (Mar. 12:17; Rim. 13:1). Nadamo se da će u tome uspjeti. Nakon toga mogli bi ispuniti preduvjete za krštenje (Hebr. 13:4).