KAD se 1958. rodio moj sin Gary, osjetila sam da s njim nešto nije u redu. No liječnicima je trebalo deset mjeseci da otkriju od čega boluje, a nakon toga je specijalistima u Londonu trebalo još pet godina da potvrde dijagnozu. Bila sam jako utučena kad sam primijetila da moja kći Louise, koja se rodila devet godina nakon Garya, ima puno ozbiljnije simptome od njega.

Liječnici su mi obzirno priopćili: “Vaša djeca boluju od LMBB sindroma. * Nažalost, morat ćete živjeti s tim.” U ono se vrijeme nije puno znalo o tom rijetkom genetskom poremećaju. Karakteristična obilježja te bolesti uključuju oštećenje vida koje završava sljepoćom, pretilost, višak prstiju na rukama ili nogama, zaostalost u razvoju, probleme s koordinacijom, dijabetes, osteoartritis te anomalije bubrega. Znala sam da mi neće biti nimalo lako brinuti se za svoju djecu. Prema jednom nedavnom istraživanju utvrđeno je da na svakih 125 000 Britanaca dolazi jedan oboljeli od ovog poremećaja, iako vjerojatno mnogo više ljudi ima blaži oblik te bolesti.

Nedugo nakon što sam se udala imala sam priliku razgovarati s jednom Jehovinom svjedokinjom te sam odmah shvatila da je ono o čemu govori Biblija doista istina. No mog muža to uopće nije zanimalo. Zbog njegovog posla stalno smo se selili, pa se nisam mogla povezati ni sa jednom skupštinom. Usprkos tome, nastavila sam čitati Bibliju i moliti se Jehovi. Veoma su me utješile riječi koje kažu da će Jehova “potlačenome biti sigurna utvrda gorska, sigurna utvrda gorska u vremenima tjeskobe” te da neće “ostaviti one koji [ga] traže” (Psal. 9:9, 10).

Budući da je Garyu bio oštećen vid, u dobi od šest godina otišao je na posebno školovanje u internat na južnoj obali Engleske. Često me znao nazvati i pričati mi o onome što ga je brinulo. Dok smo razgovarali telefonom, pomagala sam mu da razumije temeljna biblijska načela. Nekoliko godina nakon što se rodila Louise, oboljela sam od multiple skleroze i fibromijalgije. Gary se vratio iz internata kad je navršio 16 godina. No vid mu se sve više pogoršavao te je 1975. potpuno oslijepio. A onda nas je 1977. moj muž ostavio.

Ubrzo nakon što se Gary vratio, počeli smo surađivati s jednom divnom skupštinom, pa sam se 1974. krstila. Bila sam jako zahvalna jednom starješini koji je pomagao Garyu da se nosi s fizičkim promjenama kroz koje je prolazio u tinejdžerskim godinama. Ostala braća i sestre pomagali su mi oko kućanskih poslova, pa je nakon nekog vremena socijalna služba odlučila da petero njih dobije status naših njegovatelja. To je doista pravi blagoslov za nas!

Gary je dobro duhovno napredovao te se krstio 1982. Budući da je svim srcem želio započeti s pomoćnom pionirskom službom, odlučila sam mu se pridružiti, pa sam nekoliko godina bila pionir. Moj je sin bio jako sretan kad ga je nakon  nekog vremena naš pokrajinski nadglednik upitao zašto ne bi postao stalni pionir. Garya je to jako ohrabrilo, pa je 1990. započeo sa stalnom pionirskom službom.

Gary je morao operirati oba kuka. Prvi umjetni kuk ugrađen mu je 1999, a drugi 2008. No Louise je imala puno ozbiljnije zdravstvene probleme. Ona se rodila potpuno slijepa i kad sam vidjela da na jednoj nozi ima šest prstiju, odmah sam znala da i ona ima isti poremećaj kao Gary. Pretrage su ubrzo pokazale i da su joj teško oštećeni mnogi unutarnji organi. Tijekom godina imala je nekoliko velikih operacija, uključujući i pet operacija bubrega. Poput Garya, i ona ima dijabetes.

Budući da dobro zna do kojih problema može doći kad treba ići na operaciju, Louise unaprijed razgovara s kirurzima, anesteziolozima i članovima uprave bolnice kako bi im objasnila zašto ne želi primiti krv. Zbog toga ima dobar odnos sa svima koji se izvrsno brinu za njeno zdravlje.

U našem domu na razne načine slavimo Jehovu. Prije nego što su se pojavila suvremena elektronička pomagala, znala sam satima čitati Garyu i Louise. No sada imamo CD-e, DVD-e i razne snimke na našoj stranici www.pr418.com, pa možemo bilo kada u toku tjedna proučavati Bibliju, što nam pomaže da kvalitetno komentiramo na sastancima.

Gary ponekad napamet nauči svoje komentare, a govore u Teokratskoj školi propovijedanja iznosi iz glave. Godine 1995. imenovan je za slugu pomoćnika i u dvorani je uvijek zaposlen. Dočekuje i pozdravlja braću te pomaže oko razglasa.

Braća i sestre koji s njim idu u službu propovijedanja često mu pomažu tako što guraju njegova invalidska kolica koja su mu potrebna zbog artritisa. Jedan mu brat pomaže voditi biblijski tečaj s jednim čovjekom. Gary je pomogao i jednoj sestri koja je bila neaktivna 25 godina. Sada i ona i taj čovjek dolaze na sastanke.

Kad je Louise imala devet godina, baka ju je naučila plesti, a jedna njegovateljica i ja naučile smo je vesti. Budući da u tome jako uživa, plete šarene prekrivače za bebe i stariju braću i sestre u skupštini. Osim toga, izrađuje i čestitke sa samoljepljivim sličicama. Te čestitke puno znače onima koji ih dobiju. U ranim tinejdžerskim godinama Louise je naučila tipkati naslijepo. Sada redovito kontaktira sa svojim prijateljima putem e-maila, koristeći pritom kompjuterski govorni program. Louise se krstila sa 17 godina. Tijekom posebnih propovjedničkih akcija zajedno sudjelujemo u pomoćnoj pionirskoj službi. Poput Garya, i Louise napamet uči biblijske retke kako bi mogla izraziti svoju vjeru u Božja obećanja o svijetu u kojem će se “otvoriti oči slijepima” i “nitko od stanovnika neće reći: ‘Bolestan sam’” (Iza. 33:24; 35:5).

Veoma smo zahvalni za dragocjene istine iz Jehovine nadahnute Riječi! Naša su srca puna zahvalnosti za podršku koju nam s puno ljubavi pružaju braća i sestre iz skupštine jer bez njih mnogo toga ne bismo uspjeli učiniti. No naročito smo zahvalni Jehovi jer uz njegovu pomoć naš život ima pravi smisao.