TIJEKOM intenzivne devetodnevne propovjedničke kampanje, koja se održala krajem kolovoza i početkom rujna 1929, oko 10 000 propovjednika preplavilo je Sjedinjene Države. Podijelili su 250 000 knjiga i brošura. Među tim objaviteljima bilo je oko tisuću kolportera. Njihov je broj naglo rastao. U Biltenu * je objavljen “gotovo nevjerojatan” podatak da se od 1927. do 1929. broj pionira utrostručio.

Pretkraj 1929. izbila je velika gospodarska kriza. Na takozvani crni utorak, 29. listopada 1929, došlo je do naglog pada cijena dionica na njujorškoj burzi, što je na koncu izazvalo ekonomsku krizu svjetskih razmjera poznatu kao Velika depresija. Tisuće banaka su bankrotirale. Poljoprivredna gospodarstva su propala. Velike tvornice stavile su ključ u bravu. Milijuni ljudi ostali su bez posla. Godine 1933. broj ovrha na domove građana porastao je na čak 1 000 dnevno.

Kako su se pioniri snalazili tijekom te krize? Neki od njih živjeli su u prikolicama ili automobilima koje su preuredili za stanovanje. Budući da za takvu “kuću putujuću” nisu morali plaćati najam ni porez, mnogi pioniri mogli su vršiti svoju službu uz najniže moguće izdatke. * Osim toga, ona im je tijekom kongresa služila kao besplatna hotelska soba. Godine 1934. u Biltenu je izašao članak o tome kako preurediti vozilo u malen, ali udoban prostor za stanovanje s nekim pogodnostima kao što su tekuća voda, štednjak, sklopivi krevet i toplinska izolacija.

Domišljati propovjednici širom svijeta počeli su sami izrađivati svoju kuću na četiri kotača. Victor Blackwell se prisjeća: “Noa nije imao nikakvog iskustva u gradnji brodova, a ja nisam ništa znao o gradnji prikolice za stanovanje.” Usprkos tome Victor ju je napravio.

Avery i Lovenia Bristow također su preuredili automobil u prostor za stanovanje. “Bio sam poput kornjače u oklopu — moj je dom uvijek bio sa mnom”, rekao je Avery. Bračni par Bristow bio je u pionirskoj službi s Harveyem i Anne Conrow, čija je prikolica imala zidove od ter-papira, odnosno ljepenke. Svaki put kad bi premjestili prikolicu, s nje bi otpadali komadi ter-papira. Avery je rekao: “Nikad prije, a ni poslije nitko nije vidio takvu prikolicu!” No prema njegovim riječima bračni par Conrow i njihova dva sina bili su “najsretnija obitelj na svijetu”. Harvey Conrow napisao je: “Nikada nam ništa nije nedostajalo. Osjećali smo se potpuno sigurnima u Jehovinoj službi jer se on s puno ljubavi brinuo za nas.” Svi članovi obitelji Conrow kasnije su pohađali školu Gilead i potom služili kao misionari u Peruu.

Giusto i Vincenza Battaino također su bili pioniri. Nakon što su saznali da će postati roditelji, preuredili su svoj kamionet marke Ford A iz 1929. u dom koji im je izgledao kao sasvim pristojan  hotel u usporedbi sa šatorima u kojima su prije živjeli. Sa svojom su kćerkicom nastavili propovijedati Talijanima koji su živjeli u Sjedinjenim Državama i uživati u službi koju su toliko voljeli.

Mnogi su ljudi rado slušali dobru vijest, no rijetko su davali novčane priloge za biblijsku literaturu jer su bili siromašni i nezaposleni. Umjesto novca nudili su svakovrsnu robu. Naprimjer, dvije su pionirke sastavile popis na kojem su navele 64 različite stvari koje su dobile od osoba zainteresiranih za istinu. Ta je lista sličila na popis robe seoske trgovine.

Fred Anderson upoznao je jednog farmera koji je želio komplet naših knjiga, a u zamjenu je ponudio naočale koje su pripadale njegovoj majci. Na sljedećem imanju Fred je razgovarao s čovjekom kojemu se svidjela naša literatura. Međutim, čovjek mu je rekao: “Nemam naočale za čitanje.” No sa susjedovim je naočalama mogao sasvim dobro čitati, pa je rado dao prilog i za knjige i za naočale.

Herbert Abbott uvijek je u automobilu imao kavez za kokoši. Nakon što bi u zamjenu za literaturu dobio tri ili četiri kokoši, odnio bi ih na tržnicu, prodao i kupio gorivo. U vezi s tim napisao je: “Jesmo li ikada ostali bez prebijene pare? Naravno, ali nismo dozvolili da nas to zaustavi. Ako smo imali benzina, nastavili smo propovijedati uzdajući se potpuno u Jehovu.”

Pouzdanje u Jehovu i velika nepokolebljivost pomogli su Božjim slugama da prebrode to teško razdoblje. Tako su, naprimjer, Maxwell i Emmy Lewis tijekom jedne oluje u zadnji tren pobjegli iz svoje prikolice na koju je palo stablo i prepolovilo je. Maxwell je napisao: “Takvi događaji za nas nisu bili nesavladive prepreke, nego obične nezgode i nikada nismo ni pomislili da odustanemo. Bilo je još mnogo posla i mi smo ga namjeravali obaviti.” Maxwell i Emmy nisu se dali uplašiti, nego su uz pomoć velikodušnih prijatelja popravili svoju kuću na četiri kotača.

I danas u ovim teškim vremenima milijuni revnih Jehovinih svjedoka pokazuju istu samopožrtvovnost kao i prvi pioniri. I mi smo odlučni ustrajno propovijedati sve dok Jehova ne kaže da je naš zadatak obavljen.