RANO ujutro žena je otvorila ulazna vrata i na kućnom pragu ugledala paket. Uzela ga je i pogledala uokolo, no na ulici nije bilo nikoga. Vjerojatno ga je tijekom noći ostavio neki nepoznati posjetitelj. Počela je otvarati paket, a zatim je brzo ušla u kuću i zatvorila vrata. Nije ni čudo što je to učinila! Naime, u paketu se nalazila zabranjena biblijska literatura. Čvrsto je zagrlila paket, tiho se pomolila i zahvalila Jehovi za dragocjenu duhovnu hranu.

Tijekom 1930-ih takvi su prizori bili dosta česti u Njemačkoj. Nakon što su nacisti 1933. došli na vlast, u većem dijelu zemlje bilo je zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka. “Bili smo uvjereni da nas takva zabrana ne može spriječiti da propovijedamo o Jehovi i objavljujemo njegovo ime”, rekao je Richard Rudolph, koji danas ima preko 100 godina. * “Biblijska literatura bila nam je jako važna radi proučavanja i službe propovijedanja. No zbog zabrane sve smo je teže nabavljali. Pitali smo se kako ćemo nastaviti propovijedati.” Richard je ubrzo shvatio da ipak mogu doći do literature, ali na doista neobičan način. Dopremali su je preko planina i zbog toga su morali takoreći hodati u sjenama gorskim (Suci 9:36).

Ako bismo rijekom Labom krenuli uzvodno, došli bismo do planine koja se zove Krkonoše, a nalazi se na granici Češke i Poljske. Premda je visoka tek oko 1 600 metara, zbog vremenskih uvjeta koji ondje vladaju ponekad se naziva arktičkim otokom u srcu Europe. Snježni pokrivač može biti dubok i do tri metra i zadržava se čak šest mjeseci. Planinare koji se ne obaziru na ćudljivo vrijeme može iznenaditi gusta magla koja često u trenu obavije planinske vrhove.

Taj je planinski lanac već stotinama godina prirodna granica između pokrajina, kraljevina  i država. To opasno područje bilo je teško nadzirati, pa su u prošlosti mnogi onuda krijumčarili raznu robu. Tijekom 1930-ih, kad su Krkonoše razdvajale Čehoslovačku i Njemačku, hrabri Jehovini svjedoci počeli su koristiti napuštene krijumčarske puteve. Za što su ih koristili? Tim su putevima dopremali u Njemačku dragocjenu biblijsku literaturu koju su nabavljali na mjestima gdje je bilo lakše doći do nje. I Richard je u mladosti sudjelovao u tome.

“Vikendima smo odlazili u planine u grupama koje su se sastojale od otprilike sedmorice mlade braće i svi smo bili odjeveni kao planinari”, kaže Richard. “S njemačke strane trebalo nam je oko tri sata da prijeđemo planine i dođemo u Špindlerův Mlýn”, zimovalište na češkoj strani koje je bilo udaljeno nešto više od 16 kilometara. U to je vrijeme mnogo Nijemaca živjelo na tom području. Među njima je bio i jedan seljak koji je surađivao s našom braćom. Konjskom zapregom, koju je inače koristio za prijevoz turista, odlazio je u obližnji grad po kutije s literaturom, koje su stizale vlakom iz Praga. Kutije bi odvezao na svoje imanje i sakrio u sjenik dok ne dođu kuriri koji su ih potom prenosili na njemačku stranu.

Richard nastavlja: “Kad bismo došli na to imanje, napunili bismo svoje ruksake koji su bili posebno napravljeni za nošenje teškog tereta. Svaki od nas nosio je oko 50 kilograma.” Kako ne bi bili otkriveni, pješačili su pod okriljem noći. Na put bi krenuli nakon zalaska sunca, a kući bi se vraćali prije zore. Ernst Wiesner, koji je u to vrijeme u Njemačkoj služio kao pokrajinski nadglednik, rekao je da su braća bila jako oprezna: “Dva brata išla bi stotinjak metara ispred ostalih i čim bi nekog srela, odmah bi dala signal džepnim svjetiljkama. To je bio znak braći koja su išla iza njih noseći teške ruksake da se sakriju u grmlje dok se njih dvojica ne vrate i ne kažu im određenu lozinku, koja se mijenjala svakog tjedna.” No opasnost im nije prijetila samo od njemačke policije u plavim uniformama.

 Richard kaže: “Jedne sam večeri morao ostati duže na poslu, pa sam krenuo na češku stranu nešto kasnije nego druga braća. Bilo je mračno i maglovito, a ja sam drhtao od hladnoće dok sam hodao po ledenoj kiši. Izgubio sam se u borovoj šumi i nekoliko sati nisam mogao pronaći izlaz. Mnogi planinari tako su izgubili život. Braću sam sreo tek rano ujutro kad su se vraćala kući.”

Ta mala grupa hrabre braće otprilike je tri godine svakog tjedna išla u planine. Zimi su svoj dragocjeni teret prevozili na skijama ili saonicama. Ponekad je grupa od dvadesetak braće danju prelazila granicu hodajući označenim planinarskim putevima. Kako bi ostavili dojam da su samo obična grupa izletnika, s njima su ponekad išle i sestre. Neke od njih hodale su na čelu grupe i čim bi primijetile nešto sumnjivo, bacale bi u zrak svoje šešire.

Što se događalo kad su se kuriri vratili sa svojih noćnih izleta? Literatura se odmah slala dalje. Na koji način? Braća su je pakirala u male pakete koji su izgledali kao pošiljke sapuna i donosila na željezničku stanicu u Hirschbergu. Paketi su se slali u razne dijelove Njemačke, gdje su ih braća i sestre oprezno dostavljali svojim suvjernicima, kao što je opisano na početku članka. Ta tajna distribucijska mreža bila je toliko povezana da bi razotkrivanje samo jednog njenog dijela imalo ozbiljne posljedice. Upravo se to jednog dana i dogodilo, ali na sasvim neočekivani način.

Godine 1936. otkriveno je jedno skladište literature blizu Berlina. Među pronađenim stvarima bila su i tri paketa nepoznatog pošiljatelja iz Hirschberga. Policija je pomoću analize rukopisa otkrila jednog od važnih članova krijumčarske grupe i uhitila ga. Ubrzo su uhićena još dva osumnjičenika, među njima i Richard Rudolph. Ta su braća preuzela svu odgovornost, pa su ostali mogli još neko vrijeme nastaviti s tim opasnim izletima.

Literatura koju su braća krijumčarila u ruksacima preko Krkonoša bila je važan izvor duhovne hrane za Jehovine svjedoke u Njemačkoj. No to nije bila jedina ruta koju su braća koristila. Sve do 1939, kad je njemačka vojska okupirala Čehoslovačku, slične su rute postojale duž cijele granice. U drugim zemljama koje graniče s Njemačkom, kao što su Francuska, Nizozemska i Švicarska, Jehovini svjedoci s obje strane granice izlagali su se velikoj opasnosti kako bi dostavljali duhovnu hranu svojim progonjenim suvjernicima.

Većina Jehovinih svjedoka danas ima dovoljno biblijske literature, i to u različitim formatima. Bez obzira na to da li novu literaturu dobivaš u dvorani ili je preuzimaš s naše stranice jw.org, razmisli što je sve trebalo učiniti da bi ona došla do tebe. Vjerojatno nitko nije trebao u ponoć prelaziti snijegom prekrivene planinske vrhove, ali jedno je sigurno: mnogi koji nesebično služe svojoj braći uložili su velik trud da bi ti dobio duhovnu hranu.