Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 ŽIVOTNA PRIČA

Blagoslovi koje mi je donijela punovremena služba

Blagoslovi koje mi je donijela punovremena služba

U punovremenoj službi proveo sam 65 godina. Kad se osvrnem na to razdoblje, mogu reći da mi je život doista bio ispunjen radošću. To ne znači da ponekad nisam bio tužan ili obeshrabren (Psal. 34:12; 94:19). No, sve u svemu, imao sam zaista ispunjen i smislen život!

SEDMOG rujna 1950. postao sam član betelske obitelji u Brooklynu. U to je vrijeme u Betelu bilo 355 braće i sestara raznih nacionalnosti, u dobi od 19 do 80 godina. Mnogi od njih bili su pomazani kršćani.

KAKO SAM POČEO SLUŽITI JEHOVI

Na dan krštenja, kad sam imao 10 godina

Moja je majka počela služiti Jehovi dok sam ja još bio dječak. Zahvaljujući njenoj pouci i ja sam počeo služiti našem “sretnom Bogu” (1. Tim. 1:11). Krstio sam se 1. srpnja 1939. na sastanku zone (kako se tada nazivao pokrajinski sastanak) koji se održao u gradu Columbusu u američkoj saveznoj državi Nebraski. Tada sam imao 10 godina. Oko stotinu braće, sestara i zainteresiranih osoba okupilo se u maloj unajmljenoj dvorani kako bi poslušali snimku predavanja brata Josepha Rutherforda, koje je imalo naslov “Fašizam ili sloboda”. Otprilike na pola predavanja pred dvoranom se okupila nasilna svjetina. Ti su nasilnici upali u dvoranu, prekinuli naš sastanak i istjerali nas iz grada. No mi smo se nakon toga okupili na imanju jednog brata nedaleko od grada te smo ondje odslušali ostatak programa. Kao što možete pretpostaviti, dan mog krštenja zauvijek mi se urezao u pamćenje!

Majka se puno trudila odgojiti me tako da živim u skladu s istinom. Moj je otac bio dobar čovjek i dobro se brinuo za našu obitelj, ali religija ga nije zanimala, a ni moja duhovnost. No majka mi je zajedno sa suvjernicima iz skupštine u gradu Omahi pružala potrebnu pomoć i ohrabrenje.

KAKO SAM ODLUČIO ČEMU ĆU POSVETITI ŽIVOT

Na kraju srednje škole trebao sam donijeti odluku o tome što ću raditi u životu. Prijašnjih sam godina tijekom ljetnih praznika s drugom braćom svoje dobi služio kao ferijalni pionir (kako su se tada nazivali pomoćni pioniri).

Na naše područje stigli su novi putujući nadglednici. Bili su to John Chimiklis i Ted Jaracz, dva mlada neoženjena brata koja su upravo bila završila sedmi razred škole Gileada. Iznenadio sam se kad sam saznao da imaju tek malo više od dvadeset godina. Ja sam u to vrijeme imao 18 godina i završavao sam srednju školu. Još se uvijek sjećam jednog razgovora s bratom Chimiklisom. On me upitao čime se namjeravam baviti u životu. Kad je čuo moje planove,  odgovorio mi je: “Da, dobro je da odmah započneš s punovremenom službom. Nikad ne znaš kakve ti sve blagoslove ta služba može donijeti.” Taj savjet i primjer te revne braće snažno su utjecali na mene. Stoga sam 1948. nakon završetka srednje škole počeo služiti kao pionir.

KAKO SAM DOŠAO U BETEL

U srpnju 1950. s roditeljima sam otišao na međunarodni kongres koji se održavao na stadionu Yankee u New Yorku. Na tom sam kongresu bio na sastanku za one koji žele raditi u Betelu. Nakon toga poslao sam braći molbu za betelsku službu u kojoj sam naveo da bih volio služiti u Božjem domu.

Moj se otac nije protivio tome što služim kao pionir i živim pod njegovim krovom, no smatrao je da bih u razumnoj mjeri trebao snositi troškove za režije i hranu. Tako sam jednog dana početkom kolovoza krenuo tražiti posao, no prije odlaska pogledao sam ima li pošte u našem sandučiću. U njemu sam našao pismo koje mi je bilo poslano iz Brooklyna. Na kraju pisma stajao je potpis Nathana Knorra, a u pismu je pisalo: “Primili smo tvoju molbu za betelsku službu. Vidim da si spreman služiti u Betelu do kraja svog života. Zato bih volio da se 7. rujna 1950. javiš u Betel. Adresa je Columbia Heights 124, Brooklyn, New York.”

Kad se moj otac tog dana vratio kući s posla, rekao sam mu da sam pronašao posao. On mi je rekao: “Odlično! Gdje ćeš raditi?” Odgovorio sam mu: “U bruklinskom Betelu. Dobivat ću 10 dolara mjesečno.” To ga je dosta iznenadilo. No rekao mi je da bih se, kad sam već tako odlučio, trebao potruditi da u toj odluci i ustrajem. Ubrzo nakon toga moj je otac počeo proučavati Bibliju te se krstio na kongresu koji se 1953. održao na stadionu Yankee.

S Alfredom Nussrallahom, mojim suradnikom u pionirskoj službi

Bilo mi je drago što je i moj suradnik u pionirskoj službi, Alfred Nussrallah, pozvan u Betel u isto vrijeme kad i ja, pa smo zajedno otputovali onamo. On se kasnije oženio te je sa svojom ženom Joan pohađao Gilead. Kad su završili tu školu, bili su poslani u Libanon kao misionari, a kasnije su se vratili u Sjedinjene Američke Države, gdje su služili u putujućoj službi.

POSLOVI KOJE SAM RADIO U BETELU

Kad sam došao u Betel, najprije sam šivao knjige u knjigovežnici. Prva publikacija koju sam šivao bila je knjiga Što je religija učinila za čovječanstvo? U knjigovežnici sam radio oko osam mjeseci, a potom sam bio premješten u Službeni odjel, koji je nadgledao brat Thomas Sullivan. Bilo mi je pravo zadovoljstvo surađivati s njim. Puno sam naučio od tog duhovnog brata koji je stekao veliku mudrost i razboritost tijekom mnogih godina koje je proveo služeći u Božjoj organizaciji.

Nakon što sam u Službenom odjelu radio gotovo tri godine, nadglednik tiskare Max Larson rekao mi je da brat Knorr želi razgovarati sa mnom. Odmah sam pomislio da sam u nečemu pogriješio. Laknulo mi je kad mi je brat Knorr rekao da samo želi čuti namjeravam li u dogledno vrijeme otići iz Betela. Trebao je nekoga tko bi privremeno radio u njegovom uredu, pa je želio vidjeti mogu li ja prihvatiti taj zadatak. Rekao sam mu da nemam namjeru otići iz Betela. Na koncu je ispalo da sam u njegovom uredu radio sljedećih 20 godina.

Često znam reći da nema tog novca kojim bih mogao platiti sve ono što sam naučio surađujući s bratom Sullivanom i Knorrom te s drugim članovima betelske obitelji, naprimjer s Miltonom Henschelom, Klausom Jensenom, Maxom Larsonom, Hugom Riemerom i Grantom Suiterom. *

 Braća s kojom sam surađivao bila su jako dobro organizirana i izvrsno su obavljala zadatke koji su im bili povjereni u Božjoj organizaciji. Naprimjer, brat Knorr bio je neumoran radnik, koji je želio da se dobra vijest o Kraljevstvu propovijeda u najvećoj mogućoj mjeri. Meni i drugoj braći koja su blisko surađivala s njim uvijek je bilo lako s njim razgovarati. Čak i ako smo u nečemu imali drugačije mišljenje od njega, osjećali smo se slobodnima reći mu što mislimo, ne bojeći se da ćemo izgubiti njegovo povjerenje.

Jednom mi je prilikom brat Knorr skrenuo pažnju na to da trebam voditi računa i o naizglednim sitnicama. Da bih to bolje shvatio, ispričao mi je svoje iskustvo iz vremena dok je radio kao nadglednik tiskare. Brat Rutherford znao ga je nazvati telefonom i reći mu: “Brate Knorr, kad iz tiskare budeš išao na ručak, donesi mi nekoliko gumica za brisanje. Trebaju mi u uredu.” Brat Knorr rekao mi je da bi odmah otišao u skladište, uzeo gumice i stavio ih u džep. U podne bi ih odnio u ured brata Rutherforda. To nije bilo ništa posebno, ali bratu Rutherfordu to je puno značilo. Na koncu mi je brat Knorr rekao: “Volio bih da mi olovke na stolu uvijek budu zašiljene. Molim te da ih svako jutro zašiljiš.” I tako sam godinama vodio računa o tome da mu olovke budu zašiljene.

Brat Knorr često je govorio kako je važno da pažljivo slušamo kad nas netko zamoli da nešto učinimo. Jednom prilikom detaljno mi je objasnio kako trebam obaviti određeni zadatak, no ja ga nisam pažljivo slušao, pa sam ga doveo u vrlo neugodnu situaciju. Grozno sam se osjećao, te sam sastavio kratko pismo u kojem sam napisao da mi je jako žao zbog onog što sam učinio i da smatram kako bi bilo najbolje da više ne radim u njegovom uredu. Nešto kasnije tog jutra brat Knorr došao je do mog stola i rekao mi: “Roberte, pročitao sam tvoje pismo. Istina, pogriješio si. No već smo razgovarali o tome i uvjeren sam da ćeš ubuduće biti pažljiviji. A sad se obojica možemo vratiti svom poslu.” Bio sam mu duboko zahvalan što je bio tako ljubazan i obziran prema meni.

ŽELJA DA STUPIM U BRAK

Nakon prvih osam godina betelske službe nisam imao drugih planova nego da nastavim s tom službom. Međutim, to se promijenilo. Godine 1958, u vrijeme održavanja međunarodnog kongresa na stadionima Yankee i Polo Grounds, sreo sam Lorraine Brookes, sestru koju sam upoznao još 1955. dok je služila kao pionir u Montrealu u Kanadi. Dojmio me se njen stav prema punovremenoj službi i njena spremnost da služi gdje god ju Jehovina organizacija pošalje. Cilj joj je bio pohađati školu Gilead. Godine 1956, kad je imala 22 godine, bila je pozvana da pohađa 27. razred te škole. Nakon što je završila školovanje, počela je služiti u Brazilu kao misionarka. Lorraine i ja smo 1958. odlučili bolje se upoznati. Zaprosio sam je i ona je pristala udati se za mene. Planirali smo vjenčati se sljedeće godine i nadali smo se da ćemo zajedno služiti kao misionari.

 Kad sam bratu Knorru ispričao svoje planove, predložio mi je da Lorraine i ja pričekamo tri godine te da se potom vjenčamo i služimo u bruklinskom Betelu. Da bi u to vrijeme neki par nakon vjenčanja mogao ostati u Betelu, jedan bračni partner morao je dotad služiti kao betelski radnik najmanje deset godina, a drugi najmanje tri godine. Stoga je Lorraine pristala da prije našeg vjenčanja dvije godine služi u brazilskom Betelu, a potom godinu dana u bruklinskom Betelu.

Tijekom prve dvije godine zaruka komunicirali smo jedino putem pisama. Telefon je bio preskup, a u to vrijeme nije bilo e-maila! Vjenčali smo se 16. rujna 1961. Imali smo čast da nam brat Knorr održi govor za vjenčanje. Istina, te tri godine čekanja činile su nam se jako dugima. No kad se danas osvrnemo na to koliko smo lijepih i radosnih trenutaka doživjeli tijekom više od 50 godina braka, možemo reći da se itekako isplatilo čekati!

Na dan našeg vjenčanja. Slijeva nadesno: Nathan Knorr, Patricia Brookes (Lorraineina sestra), Lorraine i ja, Curtis Johnson, Faye i Roy Wallen (moji roditelji)

NOVA TEOKRATSKA ZADUŽENJA

Godine 1964. dobio sam zadatak da posjećujem druge zemlje kao zonski nadglednik. U to vrijeme žene nisu pratile svoje muževe na tim putovanjima, no to se 1977. promijenilo. Te smo godine Lorraine i ja zajedno s Grantom Suiterom i njegovom ženom Edith posjetili podružnice u Njemačkoj, Austriji, Grčkoj, Turskoj i Izraelu te na Cipru. U toj službi posjetio sam čak 70 zemalja širom svijeta.

Kad smo 1980. posjetili Brazil, otišli smo u Belém, grad smješten na ekvatoru, u kojem je Lorraine nekad služila kao misionarka. Osim toga, posjetili smo i braću u Manausu. U Brazilu je običaj da se žene prilikom pozdravljanja poljube u obraz, a muškarci da se rukuju. No za vrijeme govora koji se održavao na stadionu u Manausu zapazili smo da jedna grupa ljudi sjedi odvojeno i ne pozdravlja druge na uobičajeni način. Tko su bili ti ljudi i zašto su se tako ponašali?

To su bila naša draga braća i sestre iz kolonije za oboljele od gube, koja se nalazila duboko u amazonskoj kišnoj šumi. Iz zdravstvenih razloga oni su izbjegavali fizički kontakt s ostalima koji su bili na stadionu. No svojom su nas prisutnošću itekako dirnuli u srce. Nikad nećemo zaboraviti njihova radosna lica! Doista se ispunjavaju Jehovine riječi: “Sluge će moje klicati zbog radosti u srcu” (Iza. 65:14).

ISPUNJEN I SMISLEN ŽIVOT

Lorraine i ja često razmišljamo o svemu što smo doživjeli otkako smo prije više od 60 godina započeli s punovremenom službom. Neizmjerno smo sretni zbog mnogih blagoslova koje smo dobili zato što smo prihvatili vodstvo koje nam je Jehova pružio preko svoje organizacije. Više ne mogu putovati svijetom kao prijašnjih godina, ali i dalje svaki dan izvršavam zaduženja koja imam kao pomoćnik Koordinacijskog i Službenog odbora Vodećeg tijela. Jako sam sretan što na taj način mogu u skromnoj mjeri pomagati svojoj braći i sestrama po cijelom svijetu. Lorraine i ja uvijek se iznova oduševimo kad vidimo koliko mnogo mlade braće i sestara služi Bogu u punovremenoj službi. Oni imaju isti stav kakav je imao prorok Izaija, koji je rekao: “Evo me, mene pošalji!” (Iza. 6:8). Ti bi se mladi sigurno složili s riječima onog pokrajinskog nadglednika koji mi je prije puno godina rekao: “Dobro je da odmah započneš s punovremenom službom. Nikad ne znaš kakve ti sve blagoslove ta služba može donijeti.”

^ odl. 20 Životne priče nekih od njih objavljene su u sljedećim izdanjima Stražarske kule na engleskom jeziku: Thomas Sullivan (15. kolovoza 1965), Klaus Jensen (15. listopada 1969), Max Larson (1. rujna 1989), Hugo Riemer (15. rujna 1964) i Grant Suiter (1. rujna 1983).