IPAK, nije mi smetalo što sam te davne 1957. održao govor pred tako malim brojem ljudi. Naime, otkad znam za sebe jako sam sramežljiv. Kad sam bio mali, skrivao sam se kad bi nam došli gosti, čak i ako sam ih poznavao.

No zanimljivo je da je većina zadataka koje sam imao u Jehovinoj organizaciji zahtijevala od mene da kontaktiram i surađujem s mnogo ljudi — i s dobrim prijateljima i s potpunim neznancima. Unatoč tome stalno sam se borio sa sramežljivošću i nedostatkom samopouzdanja, tako da ne mogu sebi pripisati nikakve zasluge za ono što sam postigao u službi Jehovi. Naprotiv, uvjerio sam se u istinitost Jehovinog obećanja: “Ja ću te ojačati i pomoći ću ti. Poduprijet ću te desnicom svojom pravednom” (Iza. 41:10). Jehova mi je prvenstveno pomagao putem moje braće i sestara u vjeri, koji su mi uvijek pružali veliku podršku. Dopustite mi da vam ispričam nešto više o nekima od njih, počevši od jedne Jehovine svjedokinje koju sam upoznao dok sam još bio dječak.

Jedne sunčane nedjelje 40-ih godina prošlog stoljeća Elsie Huntingford došla je na naše obiteljsko imanje koje se nalazilo na jugozapadu Ontarija. Vrata joj je otvorila moja majka, a otac — koji je bio sramežljiv poput mene — ostao je sjediti sa mnom u kući i slušati njihov razgovor.  Misleći da je sestra Huntingford putujuća trgovkinja i da će mama od nje kupiti nešto što nam ne treba, naposljetku je otišao do vrata i rekao joj: “Ne želimo ništa.” “Zar ne želite proučavati Bibliju?”, upitala ga je. “Pa to želimo!”, odgovorio joj je otac.

Sestra Huntingford došla je u pravi čas. Moji su roditelji nekad bili članovi kanadske Ujedinjene crkve i bili su vrlo pobožni. No kratko prije nego što nas je posjetila sestra Huntingford ispisali su se iz te crkve. Zašto su to učinili? Pastor je u predvorje crkve redovito stavljao popis svih vjernika koji su dali prilog, a imena su bila poredana po visini njihovog priloga. Budući da su moji roditelji bili siromašni, obično su bili pri dnu popisa, pa su ih crkveni starješine nagovarali da prilažu više novca. Osim toga, jedan drugi pastor priznao im je da zapravo ne vjeruje u ono što naučava, ali da i dalje drži propovijedi jer ne želi izgubiti posao. Stoga smo se ispisali iz te crkve, ali smo i dalje tražili način da zadovoljimo svoje duhovne potrebe.

Budući da je u Kanadi u to vrijeme djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, sestra Huntingford vodila je tečaj s nama služeći se samo Biblijom i crnom bilježnicom u koju je bila zapisala neke važne misli. Kad je s vremenom uvidjela da je nećemo prijaviti vlastima, donijela nam je biblijsku literaturu. Mi bismo nakon svakog tečaja dobro sakrili publikacije koje nam je dala. *

Usprkos protivljenju i raznim drugim problemima sestra Huntingford revno je propovijedala dobru vijest. Jako me se dojmila njena revnost, pa sam i ja počeo čvrsto zastupati istinu. Godinu dana nakon što su moji roditelji postali Jehovini svjedoci i ja sam svoj život predao Bogu. Krstio sam se 27. veljače 1949. u limenom koritu iz kojeg je inače stoka pila vodu. Imao sam 17 godina. Nakon toga čvrsto sam odlučio započeti s punovremenom službom.

Ustručavao sam se odmah započeti s pionirskom službom. Jedno sam vrijeme radio kao službenik u banci i u jednom uredu jer sam smatrao da bih najprije trebao zaraditi nešto novca kako bih mogao služiti kao pionir. No kako sam bio mlad i neiskusan, uvijek sam brzo potrošio sve što sam zaradio. Stoga me jedan brat, Ted Sargent,  taktično potaknuo da budem hrabar i da se uzdam u Jehovu (1. Ljet. 28:10). Zahvaljujući tome u studenome 1951. započeo sam s pionirskom službom. Imao sam samo 40 dolara, rabljeni bicikl i novu aktovku. No Jehova se uvijek brinuo da imam sve što mi treba. Jako mi je drago što me Ted potaknuo da postanem pionir! Zbog toga sam s vremenom doživio mnoge blagoslove.

Jedne večeri krajem kolovoza 1952. nazvali su me iz kanadske podružnice Jehovinih svjedoka u Torontu i upitali me želim li u rujnu početi služiti u Betelu. Unatoč tome što sam bio sramežljiv i što nikad prije nisam bio u podružnici, bio sam uzbuđen jer su mi ostali pioniri o Betelu pričali sve najbolje. Ondje sam se odmah osjećao kao kod kuće.

Dvije godine nakon što sam došao u Betel postao sam sluga grupe * Shaw u Torontu. Budući da sam imao svega 23 godine, osjećao sam se poput nekog priprostog momka sa sela. No brat Bill Yacos, koji je dotad bio sluga grupe, ponizno mi je i s puno ljubavi pokazao kako bih trebao obavljati svoja nova zaduženja. Jehova mi je puno pomogao u tom razdoblju života.

Brat Yacos bio je nizak i jak čovjek koji je uvijek bio nasmiješen. Njemu je bilo izuzetno stalo do ljudi. Volio je braću, a i ona su voljela njega. Redovito ih je posjećivao kod kuće, i to ne samo onda kad su imala nekih problema. Poticao me da i sam pokazujem zanimanje za braću i sestre te da surađujem s njima u službi propovijedanja. Jednom prilikom rekao mi je: “Pokaži braći da ti je stalo do njih. Tada će ona lakše prijeći preko tvojih slabosti i propusta.”

Od siječnja 1957. Jehova mi pomaže na poseban način. Naime, tada sam se oženio s Evelyn, koja je bila završila 14. razred škole Gileada. Prije nego što se udala za mene, služila je u pokrajini Quebecu, u kojoj se govori francuski. U to je vrijeme Rimokatolička crkva u Quebecu bila vrlo moćna i utjecajna. Stoga Evelyn nije bilo nimalo lako propovijedati na tom području. No unatoč tome ona je revno izvršavala svoj zadatak te je odano služila Jehovi.

Evelyn je i meni odano pružala podršku (Efež. 5:31). Ponekad joj to nije bilo nimalo lako. Naprimjer, dan nakon našeg vjenčanja podružnica me zamolila da na tjedan dana dođem u kanadski Betel kako bih pohađao jedan seminar. Međutim, to je poremetilo naše planove jer smo namjeravali otići na bračno putovanje na Floridu. No Evelyn i ja bili smo spremni učiniti sve što Jehova zatraži od nas. Stoga smo otkazali bračno putovanje. Tijekom tog tjedna Evelyn je propovijedala u okolici Betela. Premda je to područje bilo potpuno drugačije od onog u Quebecu, nije se dala pokolebati.

Na kraju tog tjedna saznao sam da ću služiti kao pokrajinski nadglednik na sjeveru Ontarija, što me vrlo iznenadilo. Tek sam se bio oženio, imao sam samo 25 godina i nisam imao puno životnog iskustva. No moja supruga i ja uzdali smo se u Jehovu te smo spremno otputovali na svoje  novo područje. Po cičoj zimi ukrcali smo se na noćni vlak zajedno s nekoliko iskusnih putujućih nadglednika koji su se vraćali na svoja područja. Oni su nas jako ohrabrili! Jedan nas je brat čak nagovorio da prespavamo na ležaju koji je on bio rezervirao za sebe u vagonu za spavanje kako ne bismo morali cijelu noć sjediti u putničkom vagonu. Narednog jutra, samo 15 dana nakon našeg vjenčanja, došli smo u Hornepayne, kao što sam spomenuo na početku.

No to nije bio kraj promjenama u našem životu. Krajem 1960, dok smo Evelyn i ja bili u oblasnoj službi, dobio sam poziv da dođem u Brooklyn kako bih ondje pohađao 36. razred škole Gileada. Taj desetomjesečni tečaj trebao je započeti u veljači 1961. Naravno, bio sam presretan zbog toga, ali istovremeno me ražalostilo što i Evelyn nije bila pozvana zajedno sa mnom. Podružnica je nju, kao i ostale sestre čiji su muževi bili pozvani u Gilead, zamolila da napiše pismo u kojem izjavljuje kako pristaje na to da budemo razdvojeni najmanje deset mjeseci. Evelyn je bilo jako teško pri pomisli na to da ne može ići sa mnom i puno je plakala zbog toga. No na koncu smo se složili da bih trebao otići u Gilead. Mojoj je supruzi bilo drago što ću ondje puno toga naučiti.

Dok sam bio u Gileadu, Evelyn je služila u kanadskom Betelu. Dijelila je sobu s Margaret Lovell, jako dragom sestrom koja je bila pomazanik. To je za moju suprugu bio pravi blagoslov. Naravno, jako smo nedostajali jedno drugome. No uz Jehovinu pomoć priviknuli smo se na to da mu neko vrijeme služimo na različitim mjestima. Duboko me dirnulo to što je Evelyn bila spremna privremeno se odreći mog društva kako bismo mogli u većoj mjeri služiti Jehovi i njegovoj organizaciji.

Nakon što sam u Gileadu proveo tri mjeseca, brat Nathan Knorr, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka diljem svijeta, predložio mi je nešto što me jako iznenadilo. Upitao me jesam li spreman prekinuti školovanje u Gileadu i vratiti se u Kanadu kako bih u Betelu privremeno služio kao nastavnik na Tečaju za imenovanu braću. Brat Knorr rekao mi je da ne moram pošto-poto prihvatiti tu ponudu, nego da mogu završiti Gilead ako to želim. Nakon toga vjerojatno bih dobio zadatak da služim kao misionar. Također mi je kazao da možda neću biti ponovno pozvan u Gilead ako se odlučim vratiti u Kanadu te da ću s vremenom vjerojatno morati izaći iz Betela te opet služiti na području u Kanadi. Zamolio me da o tome porazgovaram sa svojom suprugom, pa da mu javim što sam odlučio.

Budući da mi je Evelyn još prije bila rekla kako gleda na teokratska zaduženja, odmah sam rekao bratu Knorru: “Rado ćemo učiniti sve što Jehovina organizacija traži od nas.” Uvijek smo smatrali da bismo trebali otići onamo kamo nas Jehovina organizacija pošalje, bez obzira na naše želje.

Tako sam u travnju 1961. otišao iz Brooklyna i vratio se u Kanadu kako bih ondje služio kao nastavnik na Tečaju za imenovanu braću. Nakon  toga Evelyn i ja počeli smo služiti u Betelu. Iznenadio sam se kad sam nakon nekog vremena dobio poziv da pohađam 40. razred Gileada. Nastava je trebala započeti 1965. Evelyn je ponovno trebala napisati kako pristaje na to da neko vrijeme budemo razdvojeni. Međutim, nakon nekoliko tjedana i ona je dobila poziv da pohađa Gilead zajedno sa mnom. Bili smo izvan sebe od sreće!

Nakon što smo stigli u Gilead, brat Knorr rekao nam je da će oni koji uče francuski jezik, među kojima smo bili i mi, po završetku školovanja biti poslani u Afriku. No na promociji smo saznali da se vraćamo u Kanadu! Ja sam bio imenovan za novog nadglednika podružnice (danas je to koordinator Odbora podružnice). Budući da sam imao samo 34 godine, rekao sam bratu Knorru: “Ali ja sam prilično mlad.” No on mi je rekao da se nemam čega bojati. Od samog početka svoje službe nastojao sam posavjetovati se sa starijom i iskusnijom braćom u Betelu kad god bih trebao donijeti neku važnu odluku.

Drago mi je što sam u Betelu imao prilike puno toga naučiti od drugih. Jako poštujem i cijenim ostale članove Odbora podružnice. Na mene su također pozitivno utjecale stotine zrele braće i sestara — i mladih i starih — koje sam upoznao u podružnici i u raznim skupštinama u kojima smo Evelyn i ja služili.

Služba u Betelu omogućava mi i da poučavam druge te da jačam njihovu vjeru. Apostol Pavao napisao je Timoteju: “Ostani u onome što si naučio.” Osim toga, rekao mu je: “Ono što si čuo od mene i što su potvrdili mnogi svjedoci povjeri vjernim ljudima, koji će potom biti osposobljeni poučavati druge” (2. Tim. 2:2; 3:14). Ponekad me braća i sestre upitaju što bih im savjetovao na temelju iskustva koje sam stekao tijekom 57 godina betelske službe. Ja im jednostavno odgovorim: “Spremno i bez odlaganja učini sve što Jehovina organizacija zatraži od tebe i uzdaj se u to da će ti Jehova pomoći.”

Godine su naprosto proletjele otkako sam kao sramežljiv i neiskusan mladić došao u Betel. No sve to vrijeme Jehova me čvrsto držao “za desnicu”. On mi je puno puta preko moje brižne braće i sestara u vjeri pomogao upravo onda kad mi je to bilo najpotrebnije. Tako sam se uvjerio u istinitost njegovog obećanja: “Ne boj se! Ja ću ti pomoći” (Iza. 41:13).