GODINE 1870. malena skupina kršćana u američkom gradu Alleghenyju (koji je danas dio Pittsburgha) počela je proučavati Bibliju. Predvodio ih je Charles Taze Russell, a jedna od tema koje su istraživali bila je Kristova otkupnina. Ubrzo su shvatili da je otkupnina od presudne važnosti za ostvarenje Jehovinog nauma. Kako su samo bili oduševljeni kad su uvidjeli da otkupnina omogućava spasenje ljudima, čak i onima koji još nisu čuli za Isusa! Zahvalnost za to potaknula ih je da svake godine obilježavaju smrt Isusa Krista, njemu “na spomen” (1. Kor. 11:23-26).

Brat Russell počeo je izdavati časopis s naslovom Sionska stražarska kula, koji je isticao učenje o otkupnini, govoreći da je ona najveći izraz Božje ljubavi. Stražarska kula nazvala je razdoblje oko obilježavanja Kristove smrti “posebno značajnim” te je pozvala čitatelje da prisustvuju toj svečanosti u Pittsburghu ili da se pridruže grupama koje su se trebale okupiti u drugim mjestima. “Sve i da tu svečanost slave samo dvije ili tri osobe koje dijele našu dragocjenu vjeru — pa čak i ako je netko slavi sam — bit će u zajedništvu s Gospodinom.”

Svake je godine sve više osoba dolazilo na obilježavanje Kristove smrti u Pittsburgh. “Srdačna braća pobrinut će se da se ovdje osjećate ugodno”, stajalo je u pozivu objavljenom u Stražarskoj kuli. Doista, Istraživači Biblije iz Pittsburgha spremno su pružili smještaj i hranu svojoj duhovnoj braći i sestrama. Godine 1886. nakon obilježavanja Kristove smrti bio je održan i kongres koji je trajao nekoliko dana. “Dođite!” pozvala je Stražarska kula svoje čitatelje. “Neka vas na to potakne srce puno ljubavi prema Gospodinu, njegovoj braći i prema istini!”

Istraživači Biblije iz Pittsburgha nekoliko su godina organizirali kongrese za one koji su potaknuti vjerom u otkupninu dolazili na obilježavanje Kristove smrti. Kako je broj Istraživača Biblije rastao, tako su i okupljanja povodom Gospodinove večere diljem svijeta bila sve brojnija i veća. Ray Bopp, koji je služio u skupštini u Chicagu, kazao je kako je tijekom drugog desetljeća 20. stoljeća bilo potrebno nekoliko sati da se stotinama prisutnih podijele simboli jer su ih skoro svi uzimali.

Kakvi su se simboli koristili? Iako su braća znala da je Isus tijekom Gospodinove večere koristio vino, Stražarska kula neko je vrijeme predlagala da se umjesto vina koristi sok od svježeg grožđa ili od kuhanih grožđica kako “oni čije je tijelo slabo” ne bi došli u iskušenje. No trebalo je pripremiti i vino za one koji su smatrali da se tom prigodom “mora koristiti isključivo pravo vino”. Istraživači Biblije kasnije su uvidjeli da je čisto crno vino odgovarajući simbol Isusove krvi.

 Obilježavanje Isusove smrti bilo je prilika da svi prisutni duboko promišljaju o važnim biblijskim istinama. Međutim, u nekim je skupštinama vladala vrlo žalosna atmosfera, a po završetku programa svi bi otišli gotovo bez riječi. No 1934. u knjizi Jehova stajalo je da prisutni na obilježavanju Kristove smrti ne bi trebali žalovati zbog njegove mučne smrti, već da bi se trebali radovati jer Isus od 1914. vlada kao kralj.

Godina 1935. bila je značajna zbog novog objašnjenja izraza “veliko mnoštvo” iz Otkrivenja 7:9, koje se bitno odrazilo i na obilježavanje Kristove smrti. Naime, Jehovini sluge dotad su smatrali da su pripadnici velikog mnoštva kršćani koji služe Bogu, ali ne dovoljno revno. No tada je bilo objašnjeno da veliko mnoštvo sačinjavaju vjerni Božji sluge koji se nadaju životu u raju na Zemlji. Nakon što je čuo to razjašnjenje i temeljito se preispitao, Russell Poggensee je priznao: “Jehovin sveti duh u meni nije pobudio nadu u život na nebu”. Brat Poggensee — kao i mnogi drugi vjerni kršćani — prestao je uzimati simbole, ali je nastavio dolaziti na obilježavanje Kristove smrti.

Dok je trajalo to “posebno značajno razdoblje”, organizirale su se specijalne propovjedničke akcije u kojima su svi mogli pokazati koliko cijene otkupninu. Godine 1932. Bilten je savjetovao kršćanima da ne budu “sveci” koji samo dođu na Gospodinovu večeru i uzmu simbole, ali nisu istovremeno i “radnici”, odnosno ne propovijedaju poruku istine. A 1934. Bilten je pozvao braću neka stupe u redove pomoćnih pionira upitavši: “Hoćemo li do obilježavanja Kristove smrti imati 1 000 pionira?” U Informatoru * je u vezi s pomazanicima stajalo: “Njihova radost može biti potpuna jedino ako svjedoče za Kraljevstvo.” S vremenom su se i kršćani koji se nadaju vječnom životu na Zemlji uvjerili u istinitost tih riječi.

Svim Jehovinim slugama obilježavanje Kristove smrti najsvetija je večer u godini. Oni održavaju taj poseban sastanak čak i kad im to nije nimalo lako. Naprimjer, 1930. Pearl English i njena sestra Ora propješačile su oko 80 kilometara da bi došle na obilježavanje Kristove smrti. Dok je u Kini bio zatvoren u samici, misionar Harold King pisao je pjesme o obilježavanju Kristove smrti te je od crnih ribiza i riže spravljao simbole. Od istočne Europe pa do Srednje Amerike i Afrike odvažna braća i sestre usprkos ratu i zabranama obilježavali su Isusovu smrt. U kojem god kutku svijeta živjeli i u kakvim se god okolnostima nalazili, mi se okupljamo kako bismo se prisjetili Kristove smrti te kako bismo njemu i njegovom Ocu, Jehovi Bogu, iskazali čast u tom “posebno značajnom razdoblju”.