AKO čovjek prije više od 200 godina nije mogao vjerovati baš svemu što piše u novinama, isto vrijedi za većinu onog što se danas može pročitati na internetu. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, danas nam je dostupno mnoštvo raznih informacija — istinitih i neistinitih, korisnih i beskorisnih, bezopasnih i opasnih. Stoga moramo biti vrlo izbirljivi kad je riječ o tome čemu ćemo posvetiti pažnju. Osobe koje su nedavno počele koristiti internet naročito bi lako mogle zaključiti da je neka vijest, koliko god neobično ili senzacionalno zvučala, točna naprosto zato što se nalazi na internetu ili zato što im ju je prijatelj proslijedio elektroničkom poštom. Biblija nas s razlogom upozorava: “Lakovjeran vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korake svoje” (Izr. 14:15).

Kako možemo biti “pametni”, odnosno razboriti, i prepoznati da je nešto što vidimo na računalnom zaslonu zapravo neslana šala, izmišljena priča, obmana ili neka druga vrsta dezinformacije? Prije svega, upitaj se: Potječe li vijest s neke službene stranice koja sadrži vjerodostojne informacije ili je pak objavljena na nekom blogu ili joj se čak ne zna porijeklo? Je li na stranicama koje su posvećene otkrivanju obmana ta vijest već raskrinkana kao neistinita? * Potom upotrijebi “sposobnost prosuđivanja” (Izr. 1:4). Ako neka vijest zvuči nevjerojatno, onda vjerojatno nije istinita. Osim toga, ako neka vijest ili priča nekoga ocrnjuje, razmisli o tome kome bi išlo u prilog širenje takvih informacija i ima li onaj tko ih je pustio u javnost kakve skrivene motive.

Neki ljudi — često oni koji su željni pažnje — opsjednuti su time da budu prvi koji će proširiti neku vijest i proslijediti je svima koje poznaju, a da prethodno ne provjere je li ona uopće istinita i ne razmisle  o tome kakve bi posljedice moglo imati njeno širenje (2. Sam. 13:28-33). No ako smo razboriti, razmislit ćemo o tome bi li informacija koju želimo proširiti mogla naštetiti nekoj osobi ili organizaciji, možda tako da naruši njen ugled.

Potrebno je uložiti trud kako bismo provjerili je li neka vijest istinita. Zbog toga neki idu linijom manjeg otpora, pa primatelju poruke prepuštaju da provjeri točnost onog što je dobio. No koliko će mu vremena trebati da to učini? Vrijeme je dragocjeno (Efež. 5:15, 16). Ako sumnjamo u vjerodostojnost neke vijesti koju želimo proslijediti, onda je najbolje ne slati je nikome.

Upitaj se: Imam li naviku bez razmišljanja prosljeđivati elektroničku poštu? Jesam li se ikad morao ispričati drugima zbog toga što sam im poslao neku vijest ili informaciju koja se pokazala netočnom ili potpuno neistinitom? Da li me itko ikad zamolio da mu prestanem prosljeđivati e-mailove? Imaj na umu da ljudi s kojima komuniciraš putem e-maila također imaju pristup internetu, pa im ne treba tvoja pomoć kako bi pronašli ono što ih zanima. Ne trebaš ih obasipati porukama koje sadrže smiješne priče, kratke filmove i kojekakve prezentacije. Nije razborito ni prosljeđivati snimke i prijepise biblijskih govora. * Osim toga, ako bismo drugima prosljeđivali informacije do kojih smo došli tijekom proučavanja, retke koje smo izdvojili za razmatranje Biblije ili odgovore na pitanja u gradivu koje se razmatra na sastancima, uskratili bismo im priliku da se sami kvalitetno pripremaju.

Što učiniti ako na internetu naiđeš na vijesti koje kleveću Jehovinu organizaciju? Trebao bi ih odlučno odbaciti. Neki smatraju da trebaju drugima skrenuti pažnju na takve vijesti kako bi čuli njihovo mišljenje, no time se samo šire štetne informacije. Ako nas uznemiri nešto što smo pročitali ili vidjeli na internetu, trebamo moliti Jehovu za mudrost i razgovarati o tome s duhovno zrelom braćom (Jak. 1:5, 6; Juda 22, 23). Isusa su njegovi neprijatelji za štošta lažno optuživali, pa je svojim sljedbenicima ukazao na to da će i njih snalaziti nešto slično, rekavši im: “Sretni ste kad  vas (...) progone i lažno vam pripisuju kojekakva zla” (Mat. 5:11; 11:19; Ivan 10:19-21). Mi trebamo koristiti “sposobnost prosuđivanja” i “razboritost” kako bismo mogli prepoznati “čovjeka koji govori opačine” i ljude “koji su zastranili na putevima svojim” (Izr. 2:10-16).

Moramo biti na oprezu i kad je riječ o novostima i iskustvima duhovne prirode za koje saznamo iz druge ruke. Čak i ako je neka priča istinita, to ne znači da je trebamo pošto-poto širiti okolo. U nekim situacijama ne bi bilo ni ispravno ni obzirno prosljeđivati drugima priče za koje znamo da su istinite (Mat. 7:12). Naprimjer, ogovaranje drugih ni na koga ne utječe pozitivno niti je u duhu kršćanske ljubavi, čak i ako su priče koje širimo točne (2. Sol. 3:11; 1. Tim. 5:13). Neke informacije pak mogu biti povjerljive, pa bismo trebali poštovati pravo drugih da ih puste u optjecaj u pravo vrijeme i na pravi način. Ako se neke informacije prošire prije nego što bi trebale, to može biti vrlo štetno.

Danas je moguće ogromnom brzinom proširiti razne informacije — istinite i neistinite, korisne i beskorisne, bezopasne i opasne. Čak i ako samo jednoj osobi pošaljemo neku poruku ili e-mail, moramo imati na umu da ono što smo poslali može u tren oka obići cijeli svijet, htjeli mi to ili ne. Stoga se oduprimo iskušenju da brzo i bez razmišljanja prosljeđujemo informacije drugima. Premda ljubav “sve vjeruje”, odnosno nije nepovjerljiva i sumnjičava, nemojmo biti lakovjerni, nego budimo na oprezu kad naiđemo na neku vijest koja odiše senzacionalizmom (1. Kor. 13:7). Povrh svega, ljubav prema Jehovi i našoj braći potaknut će nas da odbacimo zlobne tvrdnje i laži o Jehovinoj organizaciji ili našim suvjernicima koje potječu od onih što robuju “ocu laži”, Sotoni Đavlu (Ivan 8:44). Sposobnost prosuđivanja i razboritost pomoći će nam da budemo “oštroumni” i razumni kad je riječ o raspolaganju mnogobrojnim informacijama s kojima se susrećemo svaki dan. Biblija s pravom kaže: “Lakovjerni nasljeđuju ludost, a glavu oštroumnih krasi znanje” (Izr. 14:18).