POTKRAJ svog života moj praujak Nikolaj Dubovinski, koji je predano služio Jehovi, napisao je svoju životnu priču u kojoj je naveo i radosne i teške trenutke što ih je proživio. Velik dio života proveo je služeći Bogu u bivšem Sovjetskom Savezu, u kojem je naše djelovanje bilo zabranjeno. Usprkos svim izazovima i teškoćama s kojima se suočio, ostao je vjeran Jehovi i uvijek je bio pun života. Ujak Nikolaj često je znao reći kako želi da mladi čuju njegovu životnu priču, pa bih htjela s vama podijeliti neke pojedinosti iz njegovog života. On se rodio 1926. godine u selu Podvirivki, koje se nalazi u Černiveckoj oblasti u Ukrajini.

Ujak Nikolaj ispričao je: “Jednog dana 1941. godine moj stariji brat Ivan donio je kući knjige Harfa Božja i Božji plan o vjekovima, nekoliko brojeva Stražarske kule i nekoliko brošura. Sve sam ih pročitao. Iznenadio sam se kad sam saznao da Bog ne uzrokuje nevolje koje pogađaju ljude, nego da je za njih kriv Đavo. Osim tih publikacija pročitao sam evanđelja te sam shvatio da sam pronašao istinu. S oduševljenjem sam počeo drugima govoriti o svojoj nadi u dolazak Božjeg Kraljevstva. Proučavajući publikacije Jehovinih svjedoka sve sam bolje upoznavao istinu te se u meni razvila snažna želja da služim Jehovi.

Znao sam da ću trpjeti zbog svojih vjerovanja. Bjesnio je rat, a ja nisam imao namjeru nikoga ubijati. Da bih se pripremio za kušnje koje su me čekale, počeo sam pamtiti biblijske retke kao što su Matej 10:28 i 26:52. Čvrsto sam odlučio da ću uvijek biti vjeran Jehovi, čak i ako zbog toga budem morao umrijeti!

Godine 1944. navršio sam 18 godina te sam dobio poziv za vojsku. Bio je to prvi put da sam se našao među svojim suvjernicima, mladom braćom mojih godina koja su također došla u ured za novačenje. Vojnim dužnosnicima odlučno smo rekli da nećemo ići u rat. Oni su se razbjesnili kad su to čuli te su nam prijetili da će nas izgladniti, tjerati nas da kopamo rovove ili nas jednostavno strijeljati. Neustrašivo smo im odvratili: ‘U vašim smo rukama. No što god nam učinili, mi nećemo prekršiti Božju zapovijed koja glasi: “Ne ubij!”’ (2. Mojs. 20:13).

Zajedno s još dva brata bio sam poslan u Bjelorusiju kako bismo ondje radili u poljima i popravljali oštećene kuće. Još se uvijek sjećam jezivih prizora ratnog razaranja u predgrađu Minska. Drveće uz cestu bilo je potpuno spaljeno. Po kanalima i šumama ležala su mrtva tijela koja nitko nije sahranio i napuhnute konjske lešine. Vidio sam napuštene prikolice i topove, pa čak i olupinu  aviona. Tada sam na svoje oči vidio kakve se strahote događaju kad ljudi krše Božje zapovijedi.

Godine 1945. rat je završio, no mi smo ipak bili osuđeni na deset godina zatvora jer se nismo htjeli boriti. Prve tri godine nismo vidjeli nijednog svog suvjernika niti smo dobivali duhovnu hranu. Uspjeli smo putem pisma stupiti u kontakt s nekim sestrama, no i njih su uhitili te su ih osudili na 25 godina rada u logoru.

Godine 1950. bili smo pušteni iz zatvora te smo se vratili kući. Dok sam bio u zatvoru, moja majka i mlađa sestra Marija postale su Jehovini svjedoci! Moja starija braća još nisu bila Jehovini svjedoci, ali su proučavala Bibliju. Budući da sam revno propovijedao dobru vijest, sovjetska služba sigurnosti htjela me ponovno poslati u zatvor. No tada su me braća koja su predvodila propovijedanje zamolila da ilegalno umnažam publikacije. U to sam vrijeme imao 24 godine.”

“Jehovini svjedoci znali su reći: ‘Ako djelo Kraljevstva bude zabranjeno iznad zemlje, nastavit će se pod zemljom’ (Izr. 28:28). U to smo vrijeme većinu publikacija umnažali u podzemnim skrovištima. Moje prvo ‘radno mjesto’ bila je podzemna prostorija ispod kuće u kojoj je živio moj stariji brat Dmitrij. Ponekad ne bih puna dva tjedna izlazio odande. Ako bi se zbog nedostatka kisika ugasila petrolejska svjetiljka, legao bih na krevet i čekao da se prostorija prozrači.

Jedan brat s kojim sam radio jednog me dana upitao: ‘Nikolaj, jesi li ti kršten?’ Premda sam već 11 godina služio Jehovi, još se nisam bio krstio. Stoga je on porazgovarao  sa mnom o tome, pa sam se te noći krstio u jezeru. Imao sam 26 godina. Nakon tri godine bile su mi povjerene dodatne odgovornosti — postao sam član Odbora zemlje. U to vrijeme braća koja su još uvijek bila na slobodi dobila su zadatak da zamijene onu koja su bila uhićena, tako da se propovijedanje vijesti o Kraljevstvu moglo nastaviti.”

“Ilegalno umnažanje publikacija bilo je puno teže od boravka u zatvoru! Da me KGB ne bi mogao pratiti, sedam godina nisam išao na skupštinske sastanke, pa sam morao sam voditi računa o svojoj duhovnosti. Članove svoje obitelji vidio sam samo kad bih ih posjetio, a to je bilo rijetko. No oni su imali razumijevanja za moju situaciju, zbog čega mi je bilo lakše. Stalno sam bio pod stresom i morao sam paziti da me ne uhvate, a to mi je oduzimalo snagu. Morali smo biti spremni na sve. Naprimjer, jedne su večeri dva policajca došla do kuće u kojoj sam spavao. Iskočio sam kroz prozor na drugoj strani kuće i pobjegao u šumu. Kad sam dospio na čistinu, začuo sam neobično fijukanje. Ubrzo sam čuo pucnjeve i shvatio da su to bili meci! Jedan od policajaca uzjahao je konja i krenuo za mnom, pucajući na mene sve dok nije ostao bez municije. Jedan metak pogodio me u ruku. Nakon pet kilometara bježanja uspio sam im umaknuti sakrivši se u šumu. Kasnije sam na suđenju saznao da su na mene ispalili 32 metka!

Budući da sam puno vremena provodio pod zemljom, bio sam vrlo blijed, po čemu se odmah moglo zaključiti čime se bavim. Stoga sam se trudio što više vremena provoditi na suncu. Osim toga, život pod zemljom štetno je utjecao na moje zdravlje. Jednom prilikom čak nisam mogao otići na važan sastanak s drugom braćom jer mi je na nos i usta išla krv.”

“Dana 26. siječnja 1957. bio sam uhićen. Nakon pola godine ukrajinski Vrhovni sud donio je presudu. Bio sam osuđen na smrt strijeljanjem, no kako je u Ukrajini smrtna kazna prije toga bila ukinuta, kazna mi je bila promijenjena u 25 godina zatvora. Ja i još sedmorica braće bili smo osuđeni na  ukupno 130 godina rada u raznim logorima. Bili smo poslani u logore u Mordoviji, u kojima se nalazilo oko 500 Jehovinih svjedoka. Potajno smo se sastajali u malim skupinama kako bismo proučavali Stražarsku kulu. Nakon što je pregledao neke časopise koje nam je zaplijenio, jedan stražar rekao je: ‘Nastavite li ovo čitati, nitko vam ništa neće moći!’ Uvijek smo marljivo radili te smo često napravili i više posla nego što smo morali. Ipak, zapovjednik logora razočarano nam je rekao: ‘Posao koji ovdje obavljate ništa nam ne znači. Mi želimo da budete vjerni i odani svojoj domovini.’”

Nakon što je 1967. bio pušten iz radnog logora, ujak Nikolaj pomogao je organizirati skupštine u Estoniji i u Sankt Peterburgu. Početkom 1991. sud je zbog nedostatka dokaza o počinjenom zločinu poništio presudu koja je 1957. bila donesena protiv Nikolaja. U to vrijeme mnogi Jehovini svjedoci koje su vlasti u prošlosti progonile bili su oslobođeni optužbi. Godine 1996. Nikolaj se preselio u grad Velikie Luki u Pskovskoj oblasti, koji je od Sankt Peterburga udaljen oko 500 kilometara. Ondje je kupio malenu kuću, a 2003. na njegovom je zemljištu sagrađena dvorana. Danas ondje sastanke održavaju dvije skupštine koje vrlo lijepo napreduju.

Moj suprug i ja služimo u podružnici Jehovinih svjedoka u Rusiji. U ožujku 2011, svega nekoliko mjeseci prije svoje smrti, ujak Nikolaj posjetio nas je posljednji put. Bili smo jako ganuti kad nam je sa sjajem u očima kazao: “Sve mi se čini kako je, da se tako izrazim, počeo sedmi dan obilaženja oko Jerihona” (Još. 6:15). Imao je 85 godina. Premda mu život nije bio lak, rekao je: “Jako mi je drago što sam u mladosti odlučio služiti Jehovi. Nikad nisam požalio zbog toga!”