ROĐEN sam u Španjolskoj 5. svibnja 1954. kao najstarije od osmero djece. Mariví je bila treće dijete. Baka nas je odgajala kao bogobojazne katolike i još se uvijek s radošću sjećam da sam u vrijeme dok sam živio s njom imao divan osjećaj da sam blizak Bogu. Međutim, u roditeljskom domu nije vladala bogobojaznost. Otac je često tukao majku i nas djecu. Strah je bio sastavni dio našeg života i bilo mi je jako teško gledati kako majka pati.

U školi sam doživio daljnja razočaranja. Jedan od učitelja, koji je bio svećenik, udarao bi nam glavom o zid ako bismo netočno odgovorili na njegovo pitanje. Jedan drugi svećenik spolno je zlostavljao učenike dok im je pregledavao domaće zadaće. Osim toga, zbunjivala su me i plašila katolička učenja kao što je učenje o paklenoj vatri. Ubrzo sam izgubio vjeru u Boga.

Budući da nisam imao nikakvo duhovno vodstvo, počeo sam odlaziti u diskoteke i družiti se s nemoralnim i nasilnim ljudima. Ondje su često izbijale tučnjave u kojima su se koristili noževi, lanci, boce i stolice. Premda nisam izravno sudjelovao u takvim tučnjavama, jednom sam prilikom zadobio udarac od kojeg sam izgubio svijest.

Nakon nekog vremena dosadila mi je takva atmosfera, pa sam počeo odlaziti u mirnije diskoteke. No i ondje je bilo uobičajeno uzimati drogu. Umjesto da zbog uzimanja droge osjećam zadovoljstvo i mir, imao sam halucinacije i osjećao sam veliku tjeskobu.

 Premda nisam bio zadovoljan takvim načinom života, uvukao sam u loše društvo svog mlađeg brata José Luisa i dobrog prijatelja Miguela. Kao i mnoge mlade u Španjolskoj u to vrijeme, i nas je zarobio ovaj pokvareni svijet. Bio sam spreman gotovo na sve kako bih nabavio novac za drogu. Izgubio sam svako ljudsko dostojanstvo.

U to sam vrijeme nekoliko puta razgovarao s prijateljima o tome postoji li Bog i što je smisao života. Počeo sam tragati za Bogom i pokušavao sam pronaći nekoga s kim bih mogao razgovarati o svojim razmišljanjima. Primijetio sam da je Francisco, jedan od kolega s kojima sam radio, drugačiji od ostalih. Imao sam osjećaj da je sretan, pošten i ljubazan, pa sam odlučio povjeriti mu se. Francisco je bio Jehovin svjedok i dao mi je primjerak Stražarske kule u kojem se nalazio članak o drogi.

Kad sam pročitao članak, počeo sam moliti Boga za pomoć: “Gospodine, znam da postojiš i želim te upoznati i činiti tvoju volju. Molim te, pomozi mi!” Francisco i drugi Jehovini svjedoci hrabrili su me pomoću Biblije i davali mi da čitam knjige i časopise koji se temelje na Bibliji. Uvidio sam da mi upravo oni pružaju pomoć za koju sam se molio Bogu. Ubrzo sam svojim prijateljima i José Luisu počeo govoriti o onome što sam naučio.

Kad sam jednog dana s prijateljima odlazio s nekog rock koncerta, odvojio sam se od njih. Promatrao sam ih kao nepristrani promatrač i tada sam shvatio koliko je loše droga utjecala na naše ponašanje. U tom sam trenutku odlučio prekinuti s takvim načinom života i postati Jehovin svjedok.

Zamolio sam Francisca da mi nabavi Bibliju, a on mi je donio i Bibliju i knjigu Istina koja vodi do vječnog života. * Kad sam pročitao da je Bog obećao obrisati svaku suzu i čak uništiti smrt, bio sam siguran da sam pronašao istinu koja može osloboditi ljude (Ivan 8:32; Otkrivenje 21:4). Poslije toga otišao sam na sastanak u dvoranu Jehovinih svjedoka. Duboko me se dojmila ljubaznost i srdačnost prisutnih.

Jedva sam čekao da svom društvu ispričam što sam doživio na sastanku Jehovinih svjedoka, pa sam se odmah našao s José Luisom i svojim prijateljima. Nakon nekoliko dana svi smo došli na sastanak. Jedna djevojka koja je sjedila u redu ispred nas pogledala nas je. Očito je bila zapanjena vidjevši grupu dugokosih hipija, pa je nakon toga pazila da se opet ne okrene i pogleda nas. Sigurno je bila iznenađena kad smo nakon tjedan dana ponovno došli na sastanak, ali ovaj put u odijelu i kravati.

Ubrzo nakon toga Miguel i ja prisustvovali smo i dvodnevnom većem skupu Jehovinih svjedoka. Dotad nismo doživjeli takvo što — svi prisutni, bez obzira na dob, ponašali su se kao prava braća. Zanimljivo je da se skup održavao u istoj dvorani u kojoj je kratko vrijeme prije toga bio održan rock koncert kojem smo prisustvovali. No ovom su prilikom i atmosfera  koja je ondje vladala i glazba koju smo slušali na nas djelovali pozitivno.

Svi iz našeg društva počeli su proučavati Bibliju. Otprilike osam mjeseci kasnije, 26. srpnja 1974, Miguel i ja smo se krstili. Obojica smo imali 20 godina. Četvero ostalih iz našeg društva krstilo se nekoliko mjeseci kasnije. Ono što sam učio iz Biblije potaklo me da svojoj majci koja je tako strpljivo podnosila nevolje počnem pomagati oko kućanskih poslova i govoriti joj o vjeri koju sam stekao. To nas je zbližilo. Osim toga, puno sam vremena provodio pomažući svojoj mlađoj braći i sestrama.

S vremenom su moja majka i sva moja braća i sestre, osim jednog brata, upoznali biblijsku istinu i krstili se kao Jehovini svjedoci. Godine 1977. oženio sam se sa Soledad. Ona je bila djevojka koja se zaprepastila ugledavši nas prvi put na sastanku Jehovinih svjedoka. Nakon nekoliko mjeseci oboje smo postali pioniri, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju dobre vijesti.

Moja mlađa sestra Mariví bila je kao djevojčica spolno zlostavljana i to strašno iskustvo ostavilo je na njoj teške posljedice. U tinejdžerskim se godinama odala nemoralnom načinu života — drogirala se, krala i bavila prostitucijom. Kad je imala 23 godine završila je u zatvoru, gdje je nastavila s buntovnim načinom života.

U to sam vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik, odnosno putujući propovjednik Jehovinih svjedoka. Godine 1989. Soledad i ja služili smo u području u kojem se nalazio zatvor u kojem je bila Mariví. Socijalna služba upravo joj je bila oduzela sina. To ju je potpuno slomilo te više nije željela živjeti. Jednog sam je dana posjetio i predložio joj da zajedno počnemo proučavati Bibliju, a ona je na to pristala. Nakon mjesec dana prestala se drogirati i pušiti. Bio sam presretan kad sam vidio kako joj je Jehova davao snagu da napravi takve promjene u životu (Hebrejima 4:12).

Ubrzo nakon što je počela proučavati, Mariví je počela govoriti o biblijskim istinama drugim zatvorenicama i zatvorskim službenicama. Premda su je premještali iz jednog zatvora u drugi, ona je nastavila propovijedati. U jednom je zatvoru čak propovijedala od ćelije do ćelije. Tijekom godina Mariví je u različitim zatvorima započela mnogo biblijskih tečajeva sa zatvorenicama.

Jednog dana obavijestila me da se želi predati Jehovi i krstiti se. Međutim, nije joj bilo odobreno da zbog toga iziđe iz zatvora niti je bilo dozvoljeno da netko uđe u zatvor i ondje je krsti. Još je četiri godine ustrajno podnosila život u iskvarenom okruženju tog zatvora. Što joj je pomoglo da ostane vjerna Bogu? Točno u vrijeme kad je mjesna skupština Jehovinih svjedoka održavala svoje sastanke, ona je prolazila isto gradivo u zatvorskoj ćeliji. Osim toga, redovito je proučavala Bibliju i molila se.

Nakon nekog vremena Mariví je bila premještena u jedan strogo čuvani zatvor koji je imao bazen za plivanje. Pomislila je da bi joj zbog novonastalih okolnosti možda bilo moguće krstiti se. I doista, Mariví je naposljetku dobila dopuštenje zatvorske uprave. Tako sam se našao u zatvoru kako bih održao govor povodom njenog krštenja. Bio sam s njom u najvažnijem trenutku u njenom životu.

Mariví je zbog svog prijašnjeg načina života oboljela od AIDS-a. No zbog dobrog vladanja bila je ranije puštena iz zatvora. Bilo je to  u ožujku 1994. Živjela je s majkom i bila revna kršćanka, sve dok dvije godine kasnije nije umrla.

Nekadašnji način života ostavio je neke posljedice i na mene. Očevo zlostavljanje i život koji sam vodio kao tinejdžer ostavili su traga na mojoj osobnosti. Često me zna preplaviti osjećaj krivnje i manje vrijednosti. Ponekad sam vrlo tjeskoban. No Božja Riječ pruža mi dragocjenu pomoć dok se borim protiv tih uznemiravajućih osjećaja. Često razmišljam o recima kao što su Izaija 1:18 i Psalam 103:8-13 i to mi je svih ovih godina davalo snagu da ublažim osjećaj krivnje koji mi se s vremena na vrijeme javlja.

Molitva je još jedno duhovno oružje kojim se borim protiv osjećaja bezvrijednosti. Često se sa suzama u očima molim Jehovi. No snagu mi daju riječi iz 1. Ivanove 3:19, 20: “Po tome ćemo znati da potječemo od istine i uvjerit ćemo srce svoje da nas on ljubi ako nas ono za bilo što osuđuje, jer Bog je veći od srca našega i zna sve.”

Budući da se obraćam Bogu iskreno, “slomljenog i satrvenog” srca, uvidio sam da nisam tako loš kao što sam mislio. Svima koji traže Jehovu Biblija jamči da on neće prezreti osobe koje iskreno žale zbog svojih prijašnjih postupaka i koje sada vrše njegovu volju (Psalam 51:17).

Kad počnem sumnjati u sebe, nastojim misli usmjeriti na ono što je pozitivno i razmišljati o duhovnim vrijednostima opisanima u Filipljanima 4:8. Naučio sam napamet 23. psalam i Propovijed na gori. Kad mi se pojave negativne misli, glasno izgovaram te biblijske retke. Takvo “čišćenje” misli posebno mi je od koristi tijekom besanih noći.

Pomažu mi i pohvale moje supruge te drugih zrelih kršćana. Premda sam u početku teško mogao prihvatiti njihove ohrabrujuće riječi, Biblija mi je pomogla shvatiti da ljubav “sve vjeruje” (1. Korinćanima 13:7). Osim toga, s vremenom sam naučio ponizno prihvatiti svoje slabosti i ograničenja.

Međutim, borba s negativnim osjećajima na neki mi način i koristi jer mi pomaže da se kao putujući nadglednik mogu uživjeti u tuđe osjećaje. I moja supruga i ja gotovo smo 30 godina punovremeni propovjednici dobre vijesti. Radost koju osjećam dok služim drugima pomaže mi da negativne osjećaje i sjećanja na neugodne događaje iz prošlosti potisnem u drugi plan, pa oni sve više blijede.

Kad se osvrnem na svoj život i sjetim se svih blagoslova koje mi je dao Jehova, poželim poput psalmista reći: “Blagoslivljaj Jehovu, (...) koji oprašta sve prijestupe tvoje, koji liječi sve bolesti tvoje, koji izbavlja život tvoj od jame grobne, koji te kruni milošću i milosrđem” (Psalam 103:1-4).