U 1. Kraljevima 7:26 stoji da je to more, odnosno veliki bakreni spremnik za vodu, primalo “dvije tisuće bata” vode koju su koristili svećenici, dok paralelni izvještaj iz 2. Ljetopisa 4:5 kaže da je primalo “tri tisuće bata”. * Zbog te razlike neki tvrde da je došlo do greške u prepisivanju 2. Ljetopisa.

No prijevod Novi svijet pomaže nam razumjeti zašto su oba retka točna. U 1. Kraljevima 7:26 stoji: “Obično je primalo dvije tisuće bata.” A u 2. Ljetopisa 4:5 piše: “Moglo je primiti tri tisuće bata.” Dakle, taj redak govori o maksimalnom kapacitetu lijevanog mora, dok 1. Kraljevima 7:26 govori o tome koliku se količinu vode obično ulijevalo u to more. Drugim riječima, ono nikada nije bilo napunjeno do ruba. Obično bi se napunilo dvije trećine lijevanog mora.

U Isusovo vrijeme svaki je židovski muškarac stariji od 20 godina morao plaćati godišnji hramski porez od dvije drahme ili jedne didrahme. Toliko je iznosila nadnica za otprilike dva dana rada. Kad se pojavilo pitanje o plaćanju tog poreza, Isus je rekao Petru: “Otiđi do mora, baci udicu i uzmi prvu ribu koju uhvatiš, otvori joj usta i naći ćeš stater! Uzmi ga pa im ga daj za mene i za sebe!” (Matej 17:24-27).

Mnogi bibličari smatraju da je stater koji se spominje u tom retku zapravo tetradrahma. Ona je vrijedila koliko i četiri drahme, što znači da se njome moglo platiti porez za dvije osobe. Tetradrahma se češće koristila i više je bila u optjecaju od didrahme. The New Bible Dictionary kaže: “Izgleda da su Židovi često zajedno plaćali hramski porez za dvije osobe.”

Osim toga, ako bi netko želio razmijeniti novac da plati porez za samo jednu osobu, morao je platiti naknadu za tu razmjenu. Ona je iznosila i do 8 posto. Međutim, ako bi jedan čovjek platio za dvojicu, nije morao plaćati naknadu. Dakle, čak i u tom malom detalju Matejev se izvještaj podudara s onim što znamo o svakodnevnom životu ljudi u Isusovo vrijeme.