ROĐENA sam 19. siječnja 1927. nedaleko od Wakawa (Saskatchewan) u središnjem dijelu zapadne Kanade. Roditelji su mi bili Ukrajinci i imali su osmero djece — ja sam bila šesto dijete, a moj brat blizanac Bill sedmo. Živjeli smo na imanju i mi djeca pomagali smo svom marljivom ocu obrađivati zemlju. U našoj malenoj kući majka se brinula za nas usprkos jakim bolovima koje je imala uslijed reumatoidnog artritisa, od kojeg je i umrla u dobi od samo 37 godina, kada sam imala tek 4 godine.

Šest mjeseci nakon majčine smrti otac se ponovno oženio. S vremenom smo dobili pet polusestara, pa je atmosfera kod kuće bila dosta napeta. Trudila sam se pomajci pokazivati poštovanje, no mom starijem bratu Johnu to je mnogo teže polazilo za rukom.

Bill i ja smo krajem 1930-ih pohađali osnovnu školu, gdje smo mogli predahnuti od stresa kod kuće. Što se Drugi svjetski rat više približavao, sve se više osjećao patriotski duh. Naša nova učiteljica uvela je pozdravljanje zastave, no jedna djevojčica nije željela sudjelovati u tome. Ostali su je učenici često vrijeđali zbog toga. No mene je zadivila njena hrabrost, pa sam je upitala zašto ne pozdravlja zastavu. Objasnila mi je da je Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci ranije zvali, te da odanost iskazuje jedino Bogu (2. Mojsijeva 20:2, 3; Djela apostolska 5:29).

Godine 1943. zaposlila sam se u gradu Prince Albertu — utovarivala sam kamione i dostavljala bezalkoholna pića. Osjećala sam potrebu za Božjim vodstvom, pa sam kupila Bibliju, no nisam je razumjela i to me toliko frustriralo da sam znala plakati. Jedino što sam znala iz Biblije bio je Očenaš (Matej 6:9-13).

Jedne nedjelje moja pobožna gazdarica kod koje sam živjela pohvalila mi se kako je s vrata otjerala “gospođu s Biblijom”. Pitala sam se kako je mogla biti tako neljubazna. Nekoliko tjedana kasnije nisam se osjećala dobro, pa nisam otišla u crkvu. Te nedjelje ponovno je došla “gospođa s Biblijom”.

“Da li se moliš?” upitala me.

“Molim Očenaš”, odgovorila sam.

 Pažljivo sam je slušala dok mi je objašnjavala te Isusove riječi. Obećala je ponovno doći sljedeće srijede.

Kad se moja gazdarica vratila kući, sva uzbuđena ispričala sam joj da sam razgovarala s “gospođom s Biblijom”, koja je bila Jehovin svjedok. Na moje razočaranje, gazdarica mi je zaprijetila: “Ako ona ponovno dođe u srijedu, obje ću vas potjerati iz kuće!”

Tražila sam po susjedstvu tu Svjedokinju i saznala da se radi o gospođi Rampel. Kad sam je pronašla, objasnila sam joj svoju situaciju i zamolila je da mi kaže sve što zna iz Biblije. Imala sam osjećaj da smo pretresle sve od 1. Mojsijeve do Otkrivenja! Gospođa Rampel je usporedila naše vrijeme s Noinim vremenom, kada je Bog doveo kraju nepravedni svijet, a izbavio Nou i njegovu obitelj kako bi živjeli na očišćenoj Zemlji (Matej 24:37-39; 2. Petrova 2:5; 3:5-7, 12).

Na kraju našeg dugog razgovora gospođa Rampel mi je rekla: “Vidim da biblijska učenja smatraš istinom i prihvaćaš ih. Za dva tjedna održat će se kongres Jehovinih svjedoka i ti bi se trebala krstiti.” Te noći nisam spavala jer sam razmišljala o onome što sam saznala. Krštenje mi se činilo vrlo ozbiljnim korakom. No željela sam služiti Bogu! Premda nisam mnogo znala o Bibliji, krstila sam se 15. listopada 1943, kad sam imala 16 godina.

U studenome me moj brat Fred pitao hoću li raditi kao spremačica u dvokatnici u kojoj je živio na istoku Kanade, u Torontu. Pristala sam, nadajući se da ću ondje moći slobodnije obožavati Jehovu. Prije nego što sam otišla, posjetila sam svoju sestru Ann, koja je još uvijek živjela blizu nas u Saskatchewanu. Ugodno me iznenadila kad mi je rekla da ona i još jedna moja sestra, Doris, proučavaju Bibliju s Jehovinim svjedocima te me potaknula da i ja počnem proučavati. Tada sam joj odala svoju tajnu da ja već jesam kršteni Jehovin svjedok!

Moja mlađa sestra Emily i ja krenule smo na dugi put vlakom do Toronta. Bill nas je dočekao na stanici i odveo nas kući, u kojoj su još stanovali Fred i John. Pitala sam Freda tko još živi u kući. “Nikad ne bi pogodila”, odgovorio mi je. “Sjećaš li se Alexa Reeda iz našeg grada? On stanuje gore na katu i taj čudak je u kontaktu s onim Istraživačima Biblije!” Bila sam presretna.

Na prstima sam se prišuljala Alexovoj sobi, pa smo se on i ja dogovorili da još iste večeri zajedno odemo na sastanak. Željela sam odmah otići na sastanak tako da me moja braća nemaju vremena odgovarati. Ubrzo sam prvi put išla u službu propovijedanja, premda nisam prošla formalni biblijski tečaj. Uživala sam razgovarati s mnogim Ukrajincima na jeziku koji sam naučila kao dijete.

Bill je rado čitao časopis Stražarsku kulu koji sam često znala ostaviti u njegovoj sobi. Kad se preselio u Britansku Kolumbiju na zapadu Kanade, darovala sam mu pretplatu na Stražarsku kulu. Premda je po prirodi bio  šutljiv, napisao mi je pismo od 10 stranica kako bi mi se zahvalio. S vremenom je svoj život predao Jehovi i postao revan kršćanski nadglednik. Tako su, na moju veliku radost, moje tri sestre i dva brata — Bill, Ann, Fred, Doris i Emily — postali predani Jehovini sluge!

Kanadska je vlada 22. svibnja 1945. ukinula zabranu djelovanja Jehovinih svjedoka. * Dok nisam čula tu obavijest, nisam ni znala da je naše djelovanje zabranjeno. Moja prijateljica Judy Lukus i ja odlučile smo započeti s punovremenom pionirskom službom još istočnije u Kanadi, u Quebecu, gdje se govori francuski. Kad su moje sestre Doris i Emily čule što Judy i ja planiramo, one su odlučile da će biti pionirke u Vancouveru (Britanska Kolumbija), na suprotnom kraju kontinenta.

Moj odlazak u Quebec bio je velika promjena. Jehovini svjedoci u Quebecu doživljavali su veliko protivljenje zbog propovijedanja. * Jako nas je obradovalo dijeljenje traktata Kvebečka goruća mržnja prema Bogu i Kristu i slobodi sramota je za cijelu Kanadu. Ova snažna poruka razotkrivala je vjersku netrpeljivost prema Jehovinim svjedocima.

Šesnaest dana zaredom oko dva sata ujutro počeli bismo potiho stavljati traktate pod vrata. Dok smo bili u jednoj zgradi, saznali smo da dolazi policija. Sakrili smo se u neku uličicu, pa nas nisu pronašli. Sljedećeg dana ponovno smo po ulicama nudili Stražarsku kulu i Probudite se! Sljedećih mjeseci policija nas je toliko puta uhapsila da smo već prestali brojati. Sa sobom sam uvijek nosila četkicu za zube i olovku za obrve u slučaju da trebam ostati u zatvoru.

Nathan Knorr, koji je u to vrijeme predvodio našu svjetsku aktivnost, došao nam je u posjet u studenome 1946. iz Brooklyna (New York). Pozvao je nas 64 pionira iz Quebeca da pohađamo 9. razred biblijske škole Gilead u South Lansingu (New York). Tamo smo pet mjeseci intenzivno proučavali Bibliju. Po završetku tog školovanja u kolovozu 1947, poslani smo u razne kvebečke gradove kako bismo osnovali nove skupštine.

Ja i još tri mlade sestre poslane smo u grad Sherbrooke. Marljivo smo vježbale francuski — dok smo pješačile do područja i nazad stalno smo konjugirale glagole. Ponekad nismo imale novca za hranu, pa smo u pauzi za ručak otišle kući i proučavale. Moja partnerica Kay Lindhorst odlično je znala gramatiku. Najprije mi je pomogla svladati gramatiku engleskog jezika kako bih bolje razumjela francusku.

Posebno pamtim pionirsku službu u Victoriavilleu, koji je tada imao oko 15 000 stanovnika. Tamo je rijetko tko govorio engleski, pa je to bilo odlično mjesto za usavršavanje našeg francuskog. Prvi tjedan bio je vrlo uzbudljiv. Gdje god da smo propovijedale, svi su uzimali literaturu. Kad smo ponovno došle, sva su vrata bila zatvorena, a prozorske zavjese navučene. Što se dogodilo?

Mjesni svećenik upozorio je ljude da nas ne slušaju. Dok smo išle od vrata do vrata, djeca su nas pratila s udaljenosti i gađala kamenjem i grudama snijega. No mnogi su željeli čuti biblijsku poruku. U početku bi nam dopustili da ih posjećujemo nakon što padne sumrak. Kad bi već više toga naučili iz Biblije, prestali bi kriti da proučavaju, premda su im susjedi negodovali zbog toga.

 U 1950-ima moje dvije sestre i ja otišle smo u posjet u Wakaw. Na sastanku u tamošnjoj skupštini ispričale smo neka iskustva iz službe propovijedanja. Poslije nam je predsjedavajući nadglednik rekao: “Vaša će majka biti jako sretna kad uskrsne i sazna da su njena djeca postala Jehovini svjedoci.” Rekao nam je da je majka prije nego što je umrla proučavala Bibliju s jednom Svjedokinjom. Suze su nam navrle na oči kad smo čule da je upoznavala biblijske istine koje bi nam sigurno i prenijela da nije tako rano umrla.

Godine 1956. upoznala sam Mertona Campbella, Jehovinog svjedoka koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata proveo 27 mjeseci u zatvoru zbog kršćanske neutralnosti. Merton je nešto manje od deset godina služio u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Imao je mnogo lijepih kršćanskih osobina, pa sam zaključila da bi bio dobar suprug. Dopisivali smo se nekoliko mjeseci i naše međusobno poštovanje i simpatije prerasle su u ljubav.

Vjenčali smo se 24. rujna 1960. Za mene je pravi blagoslov što sam proteklih 47 godina provela s čovjekom koji doista živi po biblijskim načelima. Merton već 58 godina služi u Službenom odjelu, koji pruža pomoć i smjernice skupštinama Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. Ja sam se u bruklinskom Betelu preko 30 godina bavila uređenjem gostinjskih soba, a pomagala sam i oko uređenja velikih kongresnih dvorana u New Yorku. Godine 1995. Merton i ja preselili smo se u Biblijski obrazovni centar Jehovinih svjedoka u Pattersonu, oko 110 kilometara sjeverno od New Yorka.

Kad sam s 12 godina otišla od kuće, nisam ni slutila da ću jednog dana imati tako mnogo duhovne braće i sestara, a među njima su i moja tjelesna braća i sestre. Jedva čekam da dođe Božji novi svijet, da se svi skupimo oko majke i ispričamo joj što se sve događalo dok je spavala — posebno se radujem što ćemo joj ispričati kako je Jehova Bog s puno ljubavi zadovoljio duhovne potrebe njene djece. Doista smo sretni što nas Jehova vodi “stazama pravednim” (Psalam 23:3).