DILJEM svijeta ljudi je slave redovito — nekoliko puta godišnje, tjedno ili čak dnevno. No ipak je se naziva tajnom vjere, a mnogi koji je slave priznaju da je ona za njih tajna u koju ne mogu proniknuti. Smatraju je svetom, pa čak i čudom.

Radi se o euharistiji — dijelu katoličke mise u kojemu svećenik izgovara blagoslov kruha i vina, a vjernike poziva da prime Krista u Svetoj Pričesti. * Papa Benedikt XVI rekao je što za katolike znači euharistija: “Ona je ‘sažetak i ukupnost naše vjere’.” Prije nekoliko godina Crkva je obilježila “Godinu euharistije”. Ta se godina obilježavala “kako bi se euharistijska vjera u vjernicima iznova probudila i porasla”.

Čak su i oni katolici kojima je teško prihvatiti određena crkvena tumačenja jako privrženi ovom obredu. Naprimjer, nedavno je u jednom članku u časopisu Time žena koja je predstavljena kao mlada, progresivna katolkinja napisala: “Kakva god neslaganja imali u vezi s dogmama katoličke Crkve, ipak se još uvijek čvrsto držimo onoga što nas ujedinjuje u katoličkoj vjeri: odano slavimo euharistiju.”

No što je zapravo euharistija? Moraju li je Kristovi sljedbenici slaviti? Osvrnimo se najprije na to kako se razvilo tradicionalno slavljenje euharistije. Zatim se možemo usredotočiti na važnije pitanje: Je li euharistija doista odraz one slave koju je ustanovio Isus Krist prije gotovo 2 000 godina?

Nije teško shvatiti zašto se euharistija smatra čudom. Ključni trenutak tog obreda događa se tijekom euharistijske molitve. U tom času, kako to stoji u Katekizmu Katoličke Crkve, “snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv”. Nakon što svećenik okusi kruh i vino, on poziva vjernike da prime pričest, obično tako da pojedu samo kruh, odnosno hostiju.

 Katolička crkva naučava da se kruh i vino čudesno pretvaraju u doslovno tijelo i krv Kristovu, što se naziva transsupstancijacija ili pretvorba. To se učenje razvilo postupno, a sama riječ “euharistija” prvi je put definirana i ušla u službenu upotrebu u 13. stoljeću. U vrijeme protestantske reformacije neki su aspekti katoličke euharistije dovedeni u pitanje. Luther je odbacio nauk o transsupstancijaciji u korist konsupstancijacije. Razlika nije lako vidljiva. Luther je naučavao da kruh i vino postoje zajedno s Isusovim tijelom i krvlju, a ne da se u njih pretvaraju.

S vremenom su se među raznim kršćanskim crkvama stvorile daljnje nesuglasice o značenju euharistije te o načinu i učestalosti njenog slavljenja. Pa ipak, taj je obred u nekom obliku zadržao svoju temeljnu važnost u raznim crkvama. No kako je izvorno izgledala slava koju je uspostavio Isus?

Isus je osobno uspostavio “Gospodinovu večeru”, odnosno spomen-čin kojim se treba obilježavati njegova smrt (1. Korinćanima 11:20, 24). Međutim, je li uspostavio tajnoviti obred u kojem bi njegovi sljedbenici zapravo jeli njegovo tijelo i pili njegovu krv?

Isus je upravo bio završio s proslavom židovske Pashe i otpustio je Judu Iskariota, apostola koji će ga uskoro izdati. Matej, jedan od prisutne jedanaestorice apostola, ovako je izvijestio o onome što se zbilo nakon toga: “Dok su jeli, Isus je uzeo kruh i, izrekavši blagoslov, razlomio ga te dao učenicima i rekao: ‘Uzmite, jedite! Ovo predstavlja tijelo moje.’ I uzeo je čašu, zahvalio Bogu [grčki: eukharistésas] i dao im je, govoreći: ‘Pijte iz nje svi, jer ovo predstavlja moju “krv saveza”, koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha!’” (Matej 26:26-28).

Za Isusa je molitva za blagoslov hrane bila nešto uobičajeno, kao što je to uostalom i za sve Božje sluge (5. Mojsijeva 8:10; Matej 6:11; 14:19; 15:36; Marko 6:41; 8:6; Ivan 6:11, 23; Djela apostolska 27:35; Rimljanima 14:6). Imamo li ikakvog razloga vjerovati da je u takvoj zahvalnoj molitvi Isus ujedno izvršio neko čudo, navodeći svoje sljedbenike da u doslovnom smislu jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv?

Istina, u nekim prijevodima Biblije Isusove su riječi ovako prevedene: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” i “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja” (Matej 26:26-28; Jeruzalemska Biblija; Stvarnost/Kršćanska sadašnjost). Također je točno da grčka riječ estin, jedan oblik grčkog glagola “biti”, u osnovi znači “je”. No isti taj glagol može se prevesti i riječima “označavati; predstavljati”. Zanimljivo je da se u mnogim prijevodima Biblije taj glagol na dosta mjesta prevodi izrazima “znači”, “predstavlja” i slično. * Kontekst određuje koji bi bio njegov najprecizniji prijevod na pojedinom mjestu. Naprimjer, u Mateju 12:7 estín je u mnogim prijevodima Biblije preveden izrazom “znači”: “Kad biste razumjeli što ono znači [grčki: estín]: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili ove nekrive” (Matej 12:7, JB; St).

Brojni ugledni bibličari slažu se da riječ “je” ne prenosi jasno smisao onoga što je Isus rekao. Naprimjer, katolički teolog Jacques Dupont osvrnuo se na kulturu i  društvo u kojemu je Isus živio i zaključio je da bi “najprirodniji” prijevod njegovih riječi glasio: “Ovo predočava moje tijelo” odnosno “Ovo predstavlja moju krv” (La fracción del pan, Xavier Lèon Dufour).

Jedno je sigurno, Isus nije kazao svojim sljedbenicima da u doslovnom smislu jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv. Zašto to možemo tvrditi? Nakon općeg potopa, u Noino vrijeme, kad je Bog ljudima dopustio da jedu životinjsko meso, izravno im je zabranio da konzumiraju krv (1. Mojsijeva 9:3, 4). Ta je zapovijed bila ponovljena u Mojsijevom zakonu, kojega se Isus u svemu držao (5. Mojsijeva 12:23; 1. Petrova 2:22). A apostoli su pod nadahnućem svetog duha ponovili tu zabranu konzumiranja krvi, što znači da taj propis obavezuje sve kršćane (Djela apostolska 15:20, 29). Zar bi Isus uspostavio slavu koja bi od njegovih sljedbenika zahtijevala da prekrše svetu odredbu Svemogućeg Boga? Takvo nešto nije moguće!

Prema tome, očito je da se Isus kruhom i vinom poslužio kao simbolima. Beskvasni je kruh predočavao njegovo bezgrešno tijelo koje je on trebao uskoro žrtvovati. Crno vino simboliziralo je njegovu krv koja se uskoro trebala “proliti za mnoge radi oproštenja grijeha” (Matej 26:28).

Isus je proslavu prve Gospodinove večere zaključio sljedećim riječima: “Činite ovo meni na spomen!” (Luka 22:19). Ta nas proslava doista potiče da razmišljamo o Isusu i  o predivnim blagoslovima koje nam je omogućila njegova smrt. Podsjeća nas na to da je Isus podržao pravo svog Oca Jehove da bude Vrhovni Vladar svega što postoji. Također nas podsjeća da je Isus, time što je umro kao savršeni, bezgrešni čovjek, “dao svoj život kao otkupninu za mnoge”, čime je svima koji vjeruju u njegovu žrtvu omogućio oslobođenje od grijeha i vječni život (Matej 20:28).

No Gospodinova večera u prvom je redu obrok zajedništva. U njega su uključeni: (1) Jehova Bog, koji je omogućio otkupninu; (2) Isus Krist, koji je kao “Janje Božje” dao svoj život kao otkupninu; i (3) Isusova duhovna braća. Time što jedu kruh i piju vino, ta Isusova braća pokazuju da su u potpunosti sjedinjena s Kristom (Ivan 1:29; 1. Korinćanima 10:16, 17). Oni time pokazuju i da su u “novom savezu”, to jest da su duhom pomazani Isusovi učenici. Oni će vladati s Kristom na nebu kao kraljevi i svećenici (Luka 22:20; Ivan 14:2, 3; Otkrivenje 5:9, 10).

Kada treba obilježavati Kristovu smrt? Odgovor postaje jasan ako se sjetimo da je Isus za uspostavu te proslave odabrao određeni datum — dan Pashe. Božji narod Pashu je slavio jednom godišnje, na dan koji je po židovskom kalendaru padao na 14. nisana. Tako je preko 1 500 godina obilježavao veličanstveno spasenje koje mu je Jehova omogućio. Očito je da je Isus svoje sljedbenike uputio da na taj isti datum obilježavaju daleko značajnije spasenje koje je Jehova omogućio na temelju njegove smrti. Isusovi se pravi sljedbenici stoga svake godine okupljaju na Gospodinovoj večeri na onaj dan koji odgovara 14. nisanu hebrejskog kalendara.

Je li to za njih samo neki obred? Slavljenje euharistije upravo je zbog svoje ceremonijalnosti privlačno mnogim ljudima. Autorica već spomenutog članka u časopisu Time napisala je: “Ima nešto jako smirujuće u sudjelovanju u popularnim drevnim obredima.” Ta bi vjernica, poput određenog broja današnjih katolika, čak voljela da se misa slavi na latinskom, kako je to bilo nekada. Zašto? Ona piše: “Željela bih pjevanje mise slušati na jeziku koji ne razumijem jer mi se jako često ne sviđa ono što čujem na engleskom.”

Gdje god da žive, Jehovini svjedoci, kao i milijuni zainteresiranih osoba, vole obilježavati Gospodinovu večeru na svom jeziku. Njima je pravo zadovoljstvo stjecati sve dublje razumijevanje važnosti Kristove smrti. Takve su istine vrijedne da se o njima razmišlja i razgovara cijele godine. Svjedoci smatraju da je obilježavanje Kristove smrti najbolji način podsjećanja na duboku ljubav Jehove Boga i njegovog Sina, Isusa Krista. Takvim obilježavanjem oni “smrt Gospodinovu objavljuju, dok on ne dođe” (1. Korinćanima 11:26).