“RELIGIJA je duboko ukorijenjena u ljudskoj prirodi.” Tako kaže profesor Alister Hardy u knjizi The Spiritual Nature of Man. Rezultati jednog nedavno provedenog istraživanja izgleda podupiru taj zaključak. Njime se utvrdilo da oko 86 posto svjetskog stanovništva kaže da pripada nekoj religiji.

To je istraživanje ujedno pokazalo da su vjernici podijeljeni u 19 glavnih religija te da kršćanskih denominacija ima začuđujuće mnogo — 37 000. Zar vas to ne navodi da se zapitate jesu li sve te različite religije prihvatljive Bogu? Zapravo, je li važno kako obožavamo Boga?

Ovo je jako važno područje života u kojemu odluke ne možemo donijeti samo na temelju svojih osjećaja ili gledišta. Logično je da trebamo saznati što Bog misli o tome. To možemo saznati čitajući Božju Riječ, Bibliju. Zašto to kažemo? Zato što je sam Isus Krist u molitvi Bogu rekao: “Tvoja je riječ istina” (Ivan 17:17). I vjerni je apostol Pavao rekao nešto slično: “Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje” (2. Timoteju 3:16).

Biblija pokazuje da nije svaka religija prihvatljiva Bogu. U njoj možemo čitati o primjerima iz povijesti koji pokazuju da su mu neke bile prihvatljive, ali da je neke odbacio. Temeljitim proučavanjem tih primjera možemo naučiti što moramo, a što ne smijemo raditi želimo li Boga obožavati na njemu prihvatljiv način.

Jehova Bog je preko proroka Mojsija Izraelcima dao zbirku zakona da bi ih poučio kako želi da ga ljudi štuju. Kad su Izraelci činili ono što je bilo propisano tim zakonima, koji se obično nazivaju Mojsijev zakon, Bog ih je smatrao svojim narodom i blagoslivljao ih je (2. Mojsijeva 19:5, 6). Međutim, unatoč tome što su imali Božji blagoslov, Izraelci nisu Boga obožavali onako kako je on to želio. Mnogo su mu puta okrenuli leđa i prihvatili vjerske običaje okolnih naroda.

U danima proroka Ezekijela i Jeremije, u sedmom stoljeću pr. n. e., mnogi se Izraelci nisu držali Božjega zakona i blisko su se družili s pripadnicima naroda koji su ih okruživali. Time što su držali njihove običaje i slavili njihove blagdane Izraelci su zapravo prakticirali međuvjerstvo. Mnogi su Izraelci govorili: “Budimo kao drugi narodi, kao narodi drugih zemalja, i služimo drvu i kamenu!” (Ezekijel 20:32; Jeremija 2:28). Govorili su da obožavaju Jehovu Boga, ali u isto su vrijeme štovali “odvratne idole” — čak su im žrtvovali i svoje sinove (Ezekijel 23:37-39; Jeremija 19:3-5).

Arheolozi takvu vrstu bogoštovlja nazivaju vjerski sinkretizam, odnosno spajanje različitih vjerskih učenja. Neki to nazivaju narodnom odnosno pučkom religijom. Danas mnogi ljudi misle da u današnjem pluralističkom društvu trebamo biti otvorena uma u svemu, dakle smatrati i da je svaka religija dobra. Zato misle kako nema ništa  loše u tome da Boga obožavaju onako kako to oni žele. Je li to zaista ispravno gledište? Radi li se jedino o tome da ljudi trebaju biti tolerantni i liberalni? Razmotrit ćemo neka obilježja religije koju su prakticirali nevjerni Izraelci i vidjeti do čega ih je njihovo postupanje dovelo.

Središta međuvjerstva prihvaćenog u Izraelu bile su “obredne uzvišice”, odnosno svetišta na kojima su bili postavljeni žrtvenici, kadioni stalci, kameni obredni stupovi i drvena obredna debla, koja su vjerojatno bila simbol Ašere, kanaanske božice plodnosti. Takvih je središta u Judi bilo mnogo. U 2. Kraljevima 23:5, 8 spominju se “obredne uzvišice u gradovima Judinim i u okolici Jeruzalema, (...) od Gebe [sjeverna granica] do Beer-Šebe [južna granica]”.

Na tim obrednim uzvišicama Izraelci su “spaljivali prinose Baalu, suncu, mjesecu, zviježđima i svoj vojsci nebeskoj”. Imali su stanove za “hramske bludnike (...) u domu Jehovinu” i svoju su djecu “provodili kroz vatru u čast Moleku” (2. Kraljevima 23:4-10).

Arheolozi su u Jeruzalemu i Judi pronašli stotine figurica od pečene gline, uglavnom u ruševinama privatnih kuća. Većina njih bile su figurice gole žene s jako velikim grudima. Stručnjaci kažu da te figurice predstavljaju božice plodnosti Aštartu ili Ašeru. Vjeruje se da su te figurice bile “talismani koji pomažu prilikom začeća i rođenja djeteta”.

Kako su Izraelci gledali na ta središta međuvjerstva? Profesor Ephraim Stern, s Hebrejskog sveučilišta, kaže da su mnoge od tih obrednih uzvišica vjerojatno bile “posvećene Jahvi [Jehovi]”. Natpisi pronađeni prilikom arheoloških iskapanja izgleda potvrđuju to gledište. Naprimjer, na jednom piše: “Blagoslov Jahve samarijskog i njegove ašere neka bude na tebi”, a na drugom: “Blagoslov Jahve temanskog i njegove ašere neka bude na tebi!”

Ovi primjeri pokazuju da su Izraelci prekršili načela Jehove Boga miješajući čisto obožavanje sa sramotnim poganskim običajima. To je dovelo do moralne propasti i duhovne tame. Kako je Bog gledao na to međuvjerstvo?

Bog je svoj gnjev i osudu tog izopačenog oblika izraelske religije izrekao preko proroka Ezekijela: “Gdje god boravite, gradovi će vaši biti opustošeni i obredne će uzvišice  vaše opustjeti, te će opustošeni ležati i žrtvenici će vaši opustjeti i bit će razbijeni, nestat će odvratnih idola vaših i polomit će se kadioni stalci vaši, zatrt će se djela ruku vaših” (Ezekijel 6:6). Nema nikakve sumnje da je Jehovi takav način obožavanja potpuno neprihvatljiv i da ga je odbacio.

Jehova Bog prorekao je kako će doći do uništenja. ‘Poslat ću Nebukadnezara, kralja babilonskoga, slugu svojega, i dovest ću ga na ovu zemlju i na stanovnike njezine i na sve ove narode okolne, i zatrt ću narod ovaj. Sva će se zemlja ova pretvoriti u pustoš’ (Jeremija 25:9-11). U skladu s tim riječima Babilonci su 607. pr. n. e. napali Jeruzalem i potpuno razorili i grad i hram u njemu.

Što se tiče razorenja Jeruzalema, profesor Stern, kojeg smo ranije citirali, kaže da arheološki nalazi “jasno pokazuju točnost biblijskih izvora (2. Kraljevima 25:8; 2. Ljetopisa 36:18, 19) koji opisuju razorenje te spaljivanje i rušenje kuća i zidina”. On dalje kaže: “Arheološki dokazi o tom razdoblju povijesti Jeruzalema (...) mogu se ubrojiti među najsnažnije dokaze koji potvrđuju događaje opisane u Bibliji.”

Najvažnije je zapamtiti da Bog ne odobrava onu religiju koja pokušava biblijska učenja pomiješati s dogmama, tradicijom ili obredima drugih religija. Apostol Pavao spremno je prihvatio to Božje gledište. On je odgajan kao židovski farizej, poučavan zakonu te sekte. No što je učinio kad je saznao da je Isus obećani Mesija i kad je prihvatio tu njegovu ulogu? On je sam rekao: “Ono što mi je bilo dobitak, to zbog Krista smatram gubitkom.” Napustio je svoju prijašnju religiju i postao predani Kristov sljedbenik (Filipljanima 3:5-7).

Pavao je kao misionar proputovao mnoge zemlje i upoznao se s vjerskim običajima i filozofskim postavkama raznih naroda. Zato je kršćanima u Korintu napisao: “Kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Nadalje, može li vladati sklad između Krista i Belijala? Ili što je zajedničko vjerniku i nevjerniku? I kako se hram Božji slaže s idolima? (...) ‘Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i ne dotičite više ništa nečisto’, ‘i ja ću vas primiti’” (2. Korinćanima 6:14-17).

Sad kad znamo da je Bogu bitno kako ga obožavamo, pitajmo se: “Kakva je religija prihvatljiva Bogu? Kako mu se mogu približiti? I što trebam učiniti da bih Boga obožavao onako kako on to želi?”

Jehovini svjedoci rado će vam pomoći da pronađete odgovor na ta i druga biblijska pitanja. Dođite u dvoranu u kojoj održavaju sastanke ili pišite izdavačima ovog časopisa i zatražite besplatan biblijski tečaj u vrijeme i na mjestu koje vama odgovara.