SURADNIK u misionarskoj službi trebao mi je biti Dave Farmer, koji je kao i ja bio iz Kanade, a završio je sedmi razred Gileada. Nas dvojica ukrcali smo se u San Franciscu (Kalifornija) na Marine Adder, brod kojim su se tijekom rata prevozili vojnici.

Prva luka u kojoj smo se zaustavili na Dalekom istoku bio je Hong Kong. Ono što smo ondje vidjeli zaprepastilo nas je. Tragova Drugog svjetskog rata bilo je posvuda — po pločnicima su ležali izgladnjeli ljudi, koji su izgledali kao da će svakog časa umrijeti. Ubrzo smo se vratili na brod i krenuli u Manilu, glavni grad Filipina.

I ondje smo vidjeli grozne posljedice rata. U luci su posvuda iz mora izvirivali jarboli brodova koje su potopili saveznički bombarderi. Svuda su bile vidljive slike siromaštva. Susreli smo se sa šačicom tamošnjih Jehovinih svjedoka, koji su nas odveli u dvoranu u kojoj su se sastajali. Djelovali su sretno, usprkos poteškoćama s kojima su se suočavali.

Zatim smo pristali u Bataviji (današnjoj Jakarti) u Indoneziji. Ondje je bjesnio građanski rat i u blizini su se vodile borbe, pa nam nisu dopustili da izlazimo s broda. Dok smo isplovljavali prema Singapuru, pitao sam se što li nas čeka ondje. Je li ovo sve što je ostalo od onog egzotičnog Orijenta o kojem smo čitali u turističkim prospektima?

Za nekoliko dana moje će nedoumice nestati. Trebali su se dogoditi dramatični događaji koji će jasno pokazati da nas u misiji u koju smo Dave i ja krenuli vodi Bog.

Oko mjesec dana nakon što smo isplovili iz San Francisca, naš se brod usidrio kod otoka Svetog Ivana, koji je zapravo služio kao karantena prilikom ulaska u Singapur. Službenici uprave za useljavanje došli su na brod kako bi obavili zakonske formalnosti s putnicima i u naše su putovnice udarili žig “Dozvola iskrcaja”. Sutradan ujutro brod je pristao uz dok. Nakon što je brodski časnik provjerio naše isprave, napustili smo brod.

Sutradan smo se vratili na dok da se oprostimo od misionara s kojima smo putovali.  Oni su putovali do svojih odredišta u Indiji i Cejlonu (današnjoj Šri Lanki). Kad nas je brodski kapetan vidio, sišao je na dok i ljutito krenuo prema nama. Bio je bijesan i vikao je da nismo smjeli napuštati brod. Naime, dok smo još bili na moru, kontrolor za useljavanje, gospodin Haxworth, zabranio mu je da nas pušta s broda u Singapuru. Mi za tu zabranu nismo znali, a za nju nije znao ni časnik koji nas je pustio s broda.

Kad su nas potom odveli do gospodina Haxwortha, naišli smo na vatreni prijem. Vikao je na nas i rekao nam je da nam je zabranjen ulazak u Singapur. Budući da mi nismo znali ni za kakvu zabranu ulaska, pokazali smo mu svoje putovnice u kojima je stajao službeni žig “Dozvola iskrcaja”. Ljutito je zgrabio naše putovnice i precrtao žig. No na njegovu žalost, brod je već otplovio! Gospodin Haxworth držao je kod sebe naše putovnice godinu dana, no na koncu ih je vratio s novim žigom “Dozvola iskrcaja”.

Kad smo u travnju 1947. stigli u Singapur, ondje je bio samo jedan Jehovin svjedok. Zvao se Joshua. Služio je kao pionir (propovjednik koji puno vremena posvećuje propovijedanju biblijske poruke) sve do svoje smrti početkom 1970-ih. Uskoro su neki koji su upoznali biblijska učenja počeli drugima govoriti o njima. Bog je počeo uslišavati naše molitve da pošalje više radnika u duhovnu žetvu (Matej 9:37, 38).

Godine 1949, dok je gospodin Haxworth bio na podužem godišnjem odmoru u Engleskoj, u Singapur je stiglo šestero misionara koji su završili 11. razred Gileada. U međuvremenu je Dave, koji je sa mnom u misionarskoj službi surađivao više godina, morao otići iz Singapura zbog narušenog zdravlja.  Odselio se u Australiju, gdje je vjerno služio Jehovi do smrti 1973. Među šestero novopridošlih misionara bila je i Aileen Franks, s kojom sam se vjenčao 1956.

U godinama koje su uslijedile proučavali smo Bibliju s brojnim pojedincima koji su zajedno sa svojom djecom postali Jehovini svjedoci. Neki od njih i dan-danas su u punovremenoj službi u stranim zemljama. Rado se sjećamo pomaganja Lesteru i Joanie Haynes, bračnom paru Amerikanaca koji su živjeli u Singapuru. S njima smo započeli proučavati Bibliju 1950-ih. Brzo su duhovno napredovali i krstili su se nakon što su se vratili u Sjedinjene Države. Kasnije su Lester i Joanie imali puno uspjeha u Jehovinoj službi. Uz njihovu su pomoć mnogi postali Jehovini svjedoci, između ostalih i njihovo troje djece.

Joanie je napisala: “Kad god se sjetim svega što se zbilo one godine u Singapuru, sigurna sam da je to bila prekretnica u našem životu. Da nas vi niste ‘usvojili’, vjerojatno bismo još lutali po svijetu. Drago mi je što si ti doveo Lesa do istine jer je od početka imao učitelja koji mu je usadio ljubav prema Jehovi i našoj kršćanskoj braći. On to nikada nije zaboravio.”

Godine 1962. dogodilo se nešto neplanirano jer se u našem životu trebao pojaviti još netko. Obiteljski liječnik ustanovio je da je Aileen trudna. Željeli smo ostati u misionarskoj službi, ali kako ćemo to moći sada kad moramo odgajati dijete? Nathan Knorr, koji je tada nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka diljem svijeta, napisao nam je pismo u kojem je meni savjetovao da pronađem neki posao kako bismo mogli ostati u Singapuru. To je za mene bio velik izazov.

Stranci su većinom radili u upravi stranih kompanija. Ja nisam imao nikakvog iskustva u poslovnom svijetu jer sam punovremenu propovjedničku službu, u kojoj sam dotad bio 23 godine, započeo čim sam završio školu. Zato sam jednoj londonskoj agenciji za zapošljavanje platio da mi sastavi životopis na temelju mog rada u svojstvu vjerskog službenika u stranoj zemlji i da ga pošalje multinacionalnim kompanijama koje su poslovale u Singapuru.

Najčešće sam dobivao odgovor: “Žao nam je što nismo u mogućnosti pronaći radno mjesto koje odgovara vašim kvalifikacijama.” Smatrali su da imam previsok stupanj stručne spreme! Mjeseci su prolazili i rodila se naša Judy. Brat Knorr u to je vrijeme bio u posjetu Singapuru i posjetio je Judy i njenu mamu u bolnici. Utješio nas je kad je rekao: “Možete ostati u misionarskom domu dok god Bill ne nađe posao.”

Nakon nekoliko mjeseci jedna velika zrakoplovna tvrtka zaposlila me kao zastupnika prodaje. Plaća je bila jedva dovoljna za preživljavanje. Dvije godine kasnije počeo sam raditi za jednog američkog avioprijevoznika, a plaća mi je bila dvostruko veća. Na koncu sam stekao dobru poziciju u struci, pa sam imao više vremena za svoju obitelj i kršćansku službu.

U središtu našeg života bilo je služenje Jehovi i duhovne su nam aktivnosti bile na prvom mjestu. Zato sam u organizaciji obavljao brojne odgovorne službe. Aileen je ponovno stupila u punovremenu propovjedničku službu. Za sve to vrijeme propovijedanje vijesti o Kraljevstvu u Singapuru je dobro napredovalo. Sredinom 1960-ih kupili smo jednokatnu zgradu u centru koja nam je služila kao dvorana za skupštinske sastanke. U njoj su se sastajale četiri skupštine.

No na obzoru su se počeli navlačiti tamni oblaci, jer su protivnici sve više prijetili našem djelovanju. Kad smo 14. siječnja 1972. po svom običaju otišli u dvoranu na sastanak, na vratima nas je dočekao lanac i zaključani lokot. Na obavijesti koja je bila izvješena  pisalo je da se poništava registracija singapurske skupštine Jehovinih svjedoka. Naše je djelovanje zabranjeno! *

Dakako, zatvaranje naše dvorane nije značilo da smo prestali služiti Jehovi, no u mojoj se glavi javilo pitanje: ‘Što je Božja volja u vezi s mojom obitelji?’ Razmišljao sam: ‘Budemo li deportirani, nećemo se više moći vratiti u Singapur i posjetiti braću.’ Zato sam zamolio svog direktora da mi da radno mjesto u Kuala Lumpuru (Malezija). Moja bi obitelj tako mogla nesmetano dolaziti u Singapur. Na moje iznenađenje, ponudio mi je mjesto direktora ureda u Kuala Lumpuru, što bi značilo da ću dobiti dvostruko veću plaću i još neke pogodnosti.

No ja sam se onda zapitao: ‘Je li Božja volja da napustimo Singapur i našu braću?’ Kao obitelj smo tu stvar iznijeli Jehovi u molitvi. Zaključili smo da nas je ovamo doveo Jehova. Zato sam donio konačnu odluku — ostajemo! Moj direktor nije mogao vjerovati da sam odbio njegovu primamljivu ponudu.

Život i rad u vrijeme zabrane bio je jako stresan, jer nam je neprestano prijetilo hapšenje i zatvor. U nekim situacijama doista smo shvatili pravo značenje riječi iz Psalma 34:7: “Anđeo Jehovin utaboren stoji oko onih koji se Boga boje i izbavlja ih.”

Na koncu nas je 1993, nakon što smo preko 46 godina služili u Singapuru, naša Zajednica zamolila da se preselimo na Novi Zeland, gdje ćemo moći služiti uz manje stresa i pritisaka. Ne treba niti spominjati da smo bili jako tužni što moramo ostaviti drage prijatelje iz Singapura, koje smo silno zavoljeli. No hrabrila nas je pomisao da je njihova vjera izgrađena na čvrstom temelju i od “vatrootpornih materijala”. Ona će im omogućiti da ostanu nepokolebljivi usprkos svim kušnjama koje će i dalje morati podnositi (1. Korinćanima 3:12-14).

Sada, nakon više od 14 godina na Novom Zelandu, Aileen i ja još uvijek radosno služimo kao specijalni pioniri, premda smo u poodmakloj dobi. Moja dva brata — Mike (94) i Peter (90) — još su živi i vjerno služe Jehovi u Kanadi.

Godine 1998. naša kći Judy vratila se na Daleki istok i ondje je služila tri godine. U jednom od pisama napisala nam je: “Svaki dan zahvaljujem Jehovi što mi je omogućio veliku čast da služim ovdje! Hvala i vama za svu ljubav, pouku i žrtve koje ste činili i koje i dalje činite da bi sve to bilo moguće.” Ona se 2003. vratila na Novi Zeland da bi pomagala Aileen i meni. *

Zahvalni smo Jehovi što su nam okolnosti dopustile da se odazovemo na Gospodarev poziv za većim brojem žetelaca. Tako smo doživjeli neopisivu radost. A kad “svijet prođe”, kao što Biblija i kaže da će proći, doživjet ćemo ispunjenje predivnog Božjeg obećanja: “Onaj tko vrši volju Božju ostaje zauvijek” (1. Ivanova 2:17).