Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Pismo iz Australije

“Sjest ću i pročitat ću je večeras uz vatru”

“Sjest ću i pročitat ću je večeras uz vatru”

AUSTRALSKI outback (zaleđe), rijetko je naseljeno područje daleko od urbanih središta, koje karakteriziraju pustinje, visoke temperature i ogromna pusta prostranstva. No u tom području u unutrašnjosti kontinenta živi 180 000 ljudi, otprilike jedan posto stanovništva Australije.

Budući da su moji roditelji Jehovini svjedoci, s njima sam kao dijete odlazio propovijedati u zaleđe. Beskraj tih prostranstava i njihova surova ljepota budili su moju maštu. Zavolio sam i kršne, opuštene stanovnike tog područja. Sada kad i sam imam obitelj, želio sam da to isto dožive i moja žena i naše dvoje djece, desetogodišnja kći i dvanaestogodišnji sin.

Planovi za put

Najprije smo sjeli i proračunali troškove. Koliko ćemo daleko moći otputovati? Koliko ćemo dugo biti odsutni? Jedan bračni par i još dvije sestre iz naše kršćanske skupštine koje su pioniri (propovjednici koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju) poželjeli su poći s nama. Dogovorili smo se da krenemo za vrijeme zimskih školskih praznika, u srpnju i kolovozu. Zatim smo pisali australskoj podružnici Jehovinih svjedoka u Sydneyu i zamolili da nam daju područje. Dodijelili su nam zabačeno područje u blizini Goondiwindija, malog mjesta 400 kilometara zapadno od grada Brisbanea u kojemu živimo.

Saznali smo da u Goondiwindiju djeluje i mala skupština Jehovinih svjedoka. To je za nas bio još jedan blagoslov. Jako smo se veselili što ćemo na svom putovanju upoznati svoju kršćansku braću i sestre. Stupili smo u kontakt sa skupštinom i obavijestili je o svom dolasku. Oduševljeni odgovor tamošnje braće jasno je pokazivao da jedva čekaju da dođemo.

Svi mi koji smo trebali krenuti na put sastali smo se prije polaska da popričamo na koji bi način ljudima u zaleđu bilo najbolje propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Smatrali smo da je naročito važno poštovati kulturu i običaje domorodačkih Aboridžina na koje ćemo vjerojatno naići. Primjerice, neka plemena područje na kojem žive smatraju zajedničkim domom cijele zajednice, pa se smatra neuljudnim nepozvan doći na to područje.

Putovanje u zaleđe

Konačno je došao i dan našeg polaska. Nakrcali smo stvarima svoja dva automobila i krenuli u unutrašnjost. Obrađena polja ubrzo su ustuknula pred travnatim ravnicama na kojima su tu i tamo rasli eukaliptusi. Toplo zimsko sunce sjalo je s neba na kojem nije bilo ni oblačka. Nakon višesatnog putovanja stigli smo u Goondiwindi i odsjeli u prenoćištu.

Sutradan, u nedjelju, osvanuo je sunčan dan, a zrak je bio tako čist — savršen dan za službu propovijedanja. Tijekom ljeta, od studenoga do ožujka, temperature ovdje obično dosižu i više od 40 Celzijevih stupnjeva! Naša prva stanica bila je aboridžinsko naselje udaljeno 30 kilometara. Uputili su nas na gospođu Jenny, ostarjelu, sjedokosu ženu koja je bila vođa te zajednice. Ona je pažljivo saslušala biblijsku poruku o kojoj smo joj govorili i uzela je knjigu Uči od Velikog Učitelja. * Zatim nam je kazala da slobodno možemo propovijedati drugim ljudima u tom području.

Seoska djeca trčala su ispred nas i najavljivala naš posjet. Svaki domaćin kojega smo našli kod kuće s poštovanjem je saslušao našu poruku i prihvatio je biblijsku literaturu. Ubrzo više nismo imali literature, a bilo je i vrijeme da se vratimo u Goondiwindi na skupštinski sastanak. No prije nego što smo otišli, obećali smo da ćemo ponovno doći i posjetiti one ljude s kojima ovom prilikom nismo uspjeli razgovarati.

Toga je poslijepodneva u dvorani Jehovinih svjedoka bilo živo. Svi smo veselo razgovarali i brzo smo se sprijateljili s novim poznanicima. U tamošnjoj skupštini ima 25 Jehovinih svjedoka koji predano propovijedaju vijest o Kraljevstvu. Njihovo područje ima 30 000 kvadratnih kilometara, a na njemu je raštrkano 11 000 ljudi. “Hvala vam što ste nam došli pomoći”, rekao je zahvalno jedan Svjedok. Nakon živog sastanka svi smo otišli malo se okrijepiti. Prije nego što smo te večeri otišli na spavanje, nahranili smo i penjaše, male australske tobolčare, koji su šetali oko naših automobila.

“Večeras uz vatru”

Tijekom sljedeća dva dana sa svoja dva automobila posjećivali smo udaljena imanja raštrkana uzduž granice saveznih država Queenslanda i New South Walesa. Krajolikom prevladava suho eukaliptusovo šipražje među kojim su razasute travnate ravnice na kojima pasu stada ovaca i goveda. Uz put smo sreli i nekoliko klokana koji su, trzajući naćuljenim ušima, budno pratili naše kretanje. Podalje smo vidjeli emue * kako se šepire šećući prašnjavim tratinama.

U utorak poslijepodne sreli smo veliko krdo goveda koje se sporo kretalo cestom. Plaćeni goniči još od davnina sele stada tim krajevima, osobito u sušnom razdoblju. Uskoro smo došli do čovjeka koji je jahao na konju. Parkirao sam auto, izašao i pozdravio ga. Pozdravio je i on mene. Taj ostarjeli čovjek, uz kojega je bio njegov pas, zaustavio se da bi porazgovarao sa mnom.

Nakon što smo malo popričali o suši, ja sam prešao na našu biblijsku poruku. “Oo, iz Biblije ništa nisam čuo još od djetinjstva!” odgovorio je pomalo iznenađeno. Smatrao je da su za moralnu pokvarenost koja vlada u svijetu odgovorni vjerski vođe. No rekao je da jako poštuje Bibliju. Nakon što smo lijepo popričali o Bibliji, ponudio sam mu knjigu Što Biblija doista uči? * Čvrsto ju je primio, spremio u džep košulje i rekao: “Ako iz nje mogu saznati što uči Biblija, sjest ću i pročitat ću je večeras uz vatru.”

Povratak kući

Te smo večeri braći i sestrama u dvorani pričali što smo sve tog dana doživjeli. Oni su obećali da će ponovno posjetiti sve zainteresirane osobe s kojima smo mi razgovarali. Na kraju sastanka bilo nam je teško rastati se s braćom jer smo se zbližili s njima. Razmjena ohrabrenja sve nas je duhovno obogatila (Rimljanima 1:12).

Sutradan smo otputovali kući. Kad se osvrnemo na našu propovjedničku akciju, svi se slažemo da je Jehova bogato blagoslovio naš trud. Ta nas je služba duhovno osvježila. Kad smo stigli kući, upitao sam djecu: “Kamo biste sljedeći put željeli ići na godišnji odmor? U planine?” “Ne, tata,” odgovorili su, “radije bismo opet išli propovijedati u zaleđe.” A moja je žena nato dodala: “Pa, naravno. To nam je dosad najbolji godišnji odmor!”

^ odl. 11 Objavili Jehovini svjedoci.

^ odl. 15 Ptica neletačica slična noju, visoka do 1,9 metara.

^ odl. 17 Objavili Jehovini svjedoci.