KNJIGE Novoga zavjeta, kako se često naziva dio Biblije pisan grčkim jezikom, spadaju među najpoznatija literarna djela ikada napisana. Iz naraštaja u naraštaj čitaju ih, proučavaju i analiziraju vjernici diljem svijeta. Ti su spisi, kao i ostale knjige Biblije, izvršili snažan utjecaj na ljudsko društvo, oblikovali moralne i etičke vrijednosti te su nadahnuli stvaranje mnogih književnih i umjetničkih djela. No, što je najvažnije, milijunima ljudi — među kojima ste možda i vi — pomogli su da upoznaju Boga i Isusa Krista (Ivan 17:3).

Evanđelja, a ni ostale grčke knjige Biblije, nisu bila napisana odmah nakon što je Isus umro. Matej je, po svemu sudeći, svoje evanđelje napisao oko 7 ili 8 godina nakon toga, a Ivan je svoje evanđelje napisao oko 65 godina nakon Isusove smrti. Kako su uspjeli napisati savršeno točan izvještaj o Isusovim riječima i djelima? Očito ih je prilikom pisanja vodio Božji sveti duh (Ivan 14:16, 26). No kako su se Isusova učenja prenosila sve dok nisu bila zapisana kao dio Svetog pisma?

Tijekom prošlog stoljeća neki su tvrdili da Isusovi prvi učenici vjerojatno nisu zapisivali izvještaje o Isusovim riječima i djelima, već su ih prenosili usmenim putem. Naprimjer, jedan je bibličar izjavio: “Pisci evanđelja zapisali su Isusove riječi nekoliko desetljeća nakon što je Isus propovijedao na Zemlji. Dotada se ono što se znalo o njemu prenosilo usmenim putem.” Neki povjesničari čak tvrde da su Isusovi prvi učenici bili “gotovo nepismeni”. * Osim toga, oni kažu  da su se izvještaji o Isusovoj službi tijekom dugogodišnjeg usmenog prenošenja proširivali, prerađivali i dotjerivali. Tako su, tvrde oni, nastali izvještaji koji nipošto nisu točan opis stvarnih događaja.

Prema jednoj drugoj teoriji koju zastupaju neki bibličari, pretpostavlja se da su Isusovi vjerni sljedbenici koji su bili Židovi primjenjivali rabinsku metodu poučavanja — učenje napamet putem stalnog ponavljanja — što je doprinijelo točnosti usmenog prenošenja. Jesu li se Isusovi učenici oslanjali samo na informacije prenesene usmenim putem ili je i pisanje imalo određenu ulogu u očuvanju izvještaja o Isusovoj službi? Premda to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, lako je moguće da je pisanje doista imalo svoju ulogu u tome.

U prvom stoljeću ljudi iz svih slojeva društva znali su čitati i pisati. U vezi s time Alan Millard, profesor hebrejskog i drevnih semitskih jezika, napisao je: “Pisanje je bilo uobičajeno među ljudima iz svih društvenih slojeva koji su govorili grčki, aramejski i hebrejski jezik. (...) U takvom je društvu živio Isus.”

Komentirajući tvrdnju da su evanđelja “nastala u društvu u kojem su ljudi bili posve nepismeni”, profesor Millard napisao je: “Ta pretpostavka nije nimalo vjerojatna, jer je pisanje bilo posvuda uvriježeno. (...) Stoga je među slušateljima uvijek bilo nekoga tko bi zapisivao ono što je čuo, bilo za vlastite potrebe bilo da to prenese drugima.”

Po svemu sudeći, voštane pločice za pisanje bile su lako dostupne i na njima su se  mogle zapisivati informacije. To potvrđuje primjer koji nalazimo u prvom poglavlju Evanđelja po Luki. Kad su ljudi upitali Zahariju, koji je privremeno bio izgubio sposobnost govora, koje ime želi dati svom sinu, “on je [vjerojatno pomoću znakova] zatražio pločicu i napisao: ‘Ivan mu je ime’” (Luka 1:63). Biblijski rječnici objašnjavaju da se riječ “pločica” vjerojatno odnosi na drvenu pločicu za pisanje obloženu voskom. Vjerojatno je netko tko se nalazio ondje imao kod sebe takvu pločicu na koju je Zaharija mogao napisati što je želio.

Još jedan primjer pokazuje da je pisanje na pločicama u to doba bilo vrlo rašireno. U Djelima apostolskim čitamo da je Petar, obraćajući se narodu okupljenom u hramu, potaknuo svoje slušatelje: “Pokajte se (...) da se izbrišu grijesi vaši” (Djela apostolska 3:11, 19). U vezi s grčkim izrazom koji je u ovom retku preveden sa “izbrisati”, The New International Dictionary of New Testament Theology objašnjava: “Ovdje, a možda i na drugim mjestima, taj glagol najvjerojatnije prenosi sliku o izglađivanju površine voštane pločice za pisanje kako bi se mogla ponovno koristiti.”

Evanđelja isto tako pokazuju da je među Isusovim sljedbenicima i slušateljima bilo ljudi koji su se pisanjem vjerojatno služili u svom svakodnevnom poslu. Naprimjer, to su bili poreznici Matej i Zakej (Matej 9:9; Luka 19:2), predstojnik sinagoge (Marko 5:22), rimski stotnik (Matej 8:5), Ivana, žena nadstojnika u službi Heroda Antipe (Luka 8:3) te pismoznanci, farizeji, saduceji i članovi Sudbenog vijeća (Matej 21:23, 45; 22:23; 26:59). Sasvim sigurno, mnogi Isusovi apostoli i učenici — ako ne i svi — znali su pisati.

Da bi mogli poučavati ljude o kršćanskim učenjima, Isusovi su učenici morali znati ne samo što je Isus govorio i činio nego i kako su se Mojsijev zakon i proročanstva iz hebrejskih knjiga Biblije odnosili na Krista (Djela apostolska 18:5). Zanimljiv je Lukin izvještaj koji opisuje Isusov susret s nekim njegovim učenicima kratko nakon njegovog uskrsnuća. Što je Isus tom prilikom učinio? “Počevši od Mojsija i svih Proroka, protumačio im je ono što je pisano o njemu u svim Pismima.” Ubrzo nakon toga rekao je svojim učenicima: “‘To je ono o čemu sam vam govorio dok sam još bio s vama, da se mora ispuniti sve što je o meni napisano u Mojsijevom zakonu, u Prorocima i Psalmima.’ Tada im je otvorio um da razumiju Pisma” (Luka 24:27, 44, 45). Učenici su se kasnije “prisjetili” onoga što im je Isus objašnjavao (Ivan 12:16).

Iz tih se izvještaja može zaključiti da su apostoli i učenici zacijelo marljivo istraživali i proučavali svete spise kako bi mogli u potpunosti razumjeti značenje svega što im je njihov Gospodin, Isus Krist, pokazao  i što su čuli o njemu (Luka 1:1-4; Djela apostolska 17:11). U vezi s time je Harry Gamble, profesor religijskih znanosti na Virginijskom sveučilištu, napisao: “Nema sumnje da su neki kršćani, a možda i čitave grupe njih, od samog početka pomno istraživali i tumačili židovske spise, nalazeći u njima tekstualne dokaze kršćanskih vjerovanja, te su ih koristili prilikom propovijedanja kršćanstva.”

Sve što smo naveli pokazuje da se Isusovi prvi učenici nisu oslanjali samo na prenošenje informacija usmenim putem već su u velikoj mjeri proučavali, čitali i zapisivali. Bili su izučavatelji, učitelji i pisci. No, iznad svega, bili su duhovni ljudi koji su se oslanjali na vodstvo svetog duha. Isus im je zajamčio da će ih ‘duh istine podsjetiti na sve što im je on rekao’ (Ivan 14:17, 26). Božji sveti duh pomogao im je da se sjete onoga što je Isus govorio i činio te da to zapišu — čak i njegove duže govore, kao što je Propovijed na gori (Matej, poglavlja 5-7). Isto tako, duh je nadahnuo pisce evanđelja da opišu kako se Isus u različitim situacijama osjećao i što je govorio dok se molio svom Ocu (Matej 4:2; 9:36; Ivan 17:1-26).

Dakle, premda su evanđelisti prilikom pisanja nesumnjivo upotrijebili informacije dobivene i usmenim i pismenim putem, ono što su zapisali dolazilo je iz daleko pouzdanijeg i uzvišenijeg izvora — od samog Jehove Boga. Stoga se možemo u potpunosti pouzdati u to da je “sve Pismo nadahnuto od Boga” te da nas može poučiti i voditi kako bismo činili ono što je ugodno Bogu (2. Timoteju 3:16).