ZOVEM se Soledad, što znači “usamljenost”. Možda će vam izgledati neobično, ali nikada nisam imala osjećaj da sam ostala posve sama. Kad sam se suočila s obiteljskim tragedijama, znala sam da je Jehova Bog uz mene, ‘da me drži za ruku i pomaže mi da me ne svlada strah’ (Izaija 41:13). Dopustite mi da vam ispričam kako sam prebrodila svoje obiteljske tragedije i kako su me one približile Jehovi.

Rođena sam 3. svibnja 1961. u Barceloni (Španjolska). Bila sam jedino dijete svojih roditelja, Joséa i Soledad. Kad sam imala devet godina, moja je majka spoznala istinu iz Božje Riječi. Tražila je odgovore na svoja vjerska pitanja, ali u crkvi nije mogla zadovoljiti svoje duhovne potrebe. Jednog dana na naša su vrata došle dvije Jehovine svjedokinje. Na sva njena pitanja odgovorile su na temelju Biblije. Majka je rado pristala proučavati Bibliju s njima.

Nedugo nakon toga krstila se kao Jehovin svjedok, a za nekoliko godina za njenim se primjerom poveo i moj otac. Eliana, koja je proučavala s mojom majkom, ubrzo je primijetila da i mene jako zanima Božja Riječ. Iako sam još bila djevojčica, Eliana je predložila da se i sa mnom počne zasebno proučavati. Uz njenu pomoć i majčinu podršku krstila sam se s 13 godina.

U tinejdžerskoj dobi često sam se obraćala Jehovi u molitvi — naročito kad sam morala donositi važne odluke. Iskreno govoreći, u to vrijeme nisam imala nekih većih problema. U skupštini sam imala puno prijatelja i bila sam jako bliska s roditeljima. Godine 1982. udala sam se za Felipea, Jehovinog svjedoka koji je imao jednake duhovne ciljeve kao i ja.

Pet godina nakon toga rodila sam prekrasnog sinčića, kojemu smo dali ime Saúl. Felipe i ja bili smo presretni što smo postali roditelji. Nadali smo se da će Saúl biti zdravo  i pametno dijete koje će zavoljeti Boga. Puno smo vremena provodili s njim. Razgovarali smo s njim o Jehovi, zajedno smo jeli, vodili smo ga u park i igrali se s njim. Saúl je volio ići s Felipeom kad je on razgovarao s drugim ljudima o biblijskim učenjima. Felipe ga je od najranije dobi učio da i sam aktivno sudjeluje u službi propovijedanja, naprimjer tako da pozvoni na vrata i ponudi traktat.

Naša ljubav i pouka urodili su plodom. Saúl je sa šest godina redovito išao s nama u službu propovijedanja. Volio je slušati biblijske priče i radovao se obiteljskom proučavanju Biblije. Kad je krenuo u školu, u nekim manjim stvarima počeo je sam donositi odluke na temelju onoga što je naučio iz Biblije.

No kad je Saúl napunio sedam godina, naš se obiteljski život iz temelja promijenio. Felipe je dobio virusnu infekciju pluća. Jedanaest se mjeseci borio s tom bolešću. Nije mogao raditi i često nije mogao ustati iz kreveta. Umro je s 36 godina.

I danas zaplačem kad se sjetim te teške godine svog života. Gledala sam kako moj suprug polako gubi bitku s tom bolešću, a ja ništa nisam mogla poduzeti. Cijelo to vrijeme bodrila sam ga iako sam duboko u sebi znala da sve moje nade i planovi propadaju. Čitala sam mu biblijsku literaturu koja nas je jačala kad nismo mogli ići na kršćanske sastanke. Kad je umro, u mom životu nastala je velika praznina.

No Jehova je bio uz mene. Stalno sam ga molila da mi da svoj duh. Zahvaljivala sam mu na lijepim godinama koje smo Felipe i ja proveli zajedno i na tome što imam nadu da ću ga ponovno vidjeti kad uskrsne. Molila sam Boga da mi pomogne s radošću se prisjećati onoga što smo moj suprug i ja prošli zajedno i da mi da mudrost kako bih odgojila našeg sina kao pravog kršćanina. Iako sam bila jako tužna, osjećala sam da mi Bog daje utjehu.

Moji roditelji i članovi skupštine puno su mi pomagali. Pa ipak, moja je dužnost bila proučavati Bibliju sa Saúlom i učiti ga kako služiti Jehovi. Bivši šef ponudio mi je dobar uredski posao, no ja sam se radije odlučila za poslove čišćenja kako bih mogla više vremena provoditi sa Saúlom kad dođe iz škole.

Jedan biblijski redak pomogao mi je da shvatim koliko je za Saúla važna duhovna pouka. U njemu stoji: “Odgajaj dijete prema putu kojim treba ići, pa neće odstupiti od njega ni kad ostari” (Mudre izreke 22:6). Taj mi je ohrabrujući redak pokazao da će Jehova blagosloviti moj trud budem li dala sve od sebe da u svog sina usadim duhovne vrijednosti. Istina, morala sam se odreći nekih materijalnih pogodnosti, no znala sam da trebam provoditi više vremena sa svojim sinom i to mi je bilo važnije od toga da nam osiguram bolji životni standard.

 Kad je Saúl imao 14 godina, umro je moj otac. Saúla je to jako pogodilo jer ga je njegova smrt podsjetila na to koliko je propatio kad je izgubio svog oca. A moj otac je isto volio Jehovu. Nakon njegove smrti Saúl je zaključio da je on jedini “muškarac” u obitelji i da se treba brinuti za svoju majku i baku.

Osam mjeseci nakon smrti mog oca, obiteljski liječnik preporučio mi je da odvedem Saúla u bolnicu jer je stalno osjećao velik umor. Nakon nekoliko pretraga liječnici su mi rekli da ima leukemiju. *

Naredne dvije i pol godine Saúl je često išao u bolnicu zbog liječenja i kemoterapije kojom su liječnici nastojali suzbiti rak. Nakon prvog šestomjesečnog liječenja bolest se povukla na otprilike godinu i pol. No kad se rak vratio, Saúl je ponovno bio na kraćoj kemoterapiji koja ga je jako oslabila. Rak se ovaj put povukao na vrlo kratko vrijeme, a Saúl je bio preslab da bi i treći put išao na kemoterapiju. Svoj je život predao Bogu i rekao je da se želi krstiti kao Jehovin svjedok, no umro je ubrzo nakon što je napunio 17 godina.

Liječnici često preporučuju transfuziju krvi za ublažavanje posljedica agresivne kemoterapije. Naravno, transfuzija ne može izliječiti rak. Kad su nam liječnici rekli da Saúl ima leukemiju, morali smo im jasno reći da nećemo prihvatiti takvo liječenje jer želimo poslušati Jehovinu zapovijed da se ‘uzdržavamo od krvi’ (Djela apostolska 15:19, 20). U mojoj odsutnosti Saúl je nekoliko puta morao uvjeriti liječnike da je to njegova osobna odluka. (Vidi  okvir na 31. stranici.)

Liječnici su na koncu zaključili da Saúl u potpunosti razumije prirodu svoje bolesti i da je sposoban samostalno donositi odluke premda je maloljetan. Pristali su poštovati naš stav i rekli su da će Saúla liječiti bez transfuzije. Međutim, na nas se stalno vršio pritisak da promijenimo svoju odluku. Bila sam jako ponosna na Saúla dok sam ga slušala kako liječnicima objašnjava svoj stav. Bilo je očito da je razvio blizak odnos s Jehovom.

Onog ljeta kad smo saznali da Saúl ima leukemiju na oblasnom kongresu u Barceloni dobili smo knjigu Približi se Jehovi. Ta dragocjena knjiga bila nam je poput sidra koje nam je davalo stabilnost unatoč neizvjesnoj i zastrašujućoj budućnosti koja nas je čekala. Tijekom dugih sati u bolnici čitali smo je zajedno. U mnogim teškim trenucima koje smo kasnije proživjeli često smo se prisjećali onoga što smo pročitali u njoj. U tim su nas trenucima osobito hrabrile riječi iz Izaije 41:13, citirane u predgovoru knjige: “Ja, Jehova, Bog tvoj, držim te za desnicu i kažem ti: ‘Ne boj se! Ja ću ti pomoći.’”

Saúlova zrelost i optimizam ostavili su dubok dojam na liječnike i medicinske sestre u bolnici Vall d’Hebrón. Zavolio ga je cijeli tim koji se brinuo za njega. Glavni hematolog koji liječi oboljele od raka nakon Saúla liječio je djecu i drugih Jehovinih svjedoka oboljelu od leukemije, a s njima se ophodio s velikim poštovanjem i dostojanstvom. Sjeća se da se Saúl odlučno držao svojih uvjerenja, da je ostao hrabar gledajući smrti u oči i da je imao optimističan stav prema  životu. Medicinske sestre rekle su Saúlu da je on najbolji pacijent kojeg su ikad imale na svom odjelu. Rekle su da se nikada nije žalio i da nikada nije izgubio smisao za humor — čak ni pred samu smrt.

Jedna psihologinja rekla mi je da se mnoga djeca koja u tim godinama obole od neizlječive bolesti počnu buniti protiv liječnika i roditelja uslijed silne patnje i ogorčenja. Vidjela je da je Saúl drugačiji. Zadivilo ju je što je bio miran i pozitivan. Tako smo Saúl i ja imali priliku svjedočiti joj o svojoj vjeri.

Sjećam se i kako je Saúl, a da toga nije ni bio svjestan, pomogao jednom bratu iz naše skupštine. Taj je brat šest godina bolovao od depresije i lijekovi mu nisu pomagali. Nekoliko je puta preko noći ostao u bolnici uz Saúla. Rekao mi je da ga se jako dojmio način na koji se Saúl nosio s leukemijom. Vidio je kako je unatoč iscrpljenosti Saúl nastojao ohrabriti sve koji su mu dolazili u posjet. “Saúlovo držanje dalo mi je snagu da se borim protiv depresije”, rekao je taj brat.

Prošle su tri godine otkako je Saúl umro. Naravno, još uvijek sam tužna. Nisam sama po sebi jaka, ali Bog mi daje “iznimnu snagu” (2. Korinćanima 4:7). Naučila sam da čak i najteži i najbolniji događaji u životu mogu imati svoju pozitivnu stranu. Smrt supruga, oca i sina naučila me da više mislim na druge i da imam više razumijevanja prema onima koji pate. Iznad svega, sve me to još više približilo Jehovi. Ne bojim se budućnosti jer mi moj nebeski Otac i dalje pomaže. On me i danas drži za ruku.