GORE citirani profesor nije jedini koji ima takvo gledište. Znatan broj bibličara dovodi u pitanje pouzdanost evanđelja koja su napisali Matej, Marko, Luka i Ivan — biblijskih izvještaja o Isusovom životu i službi. Zašto neki smatraju da su evanđelja izmišljene priče? Je li njihovo mišljenje razlog da i vi posumnjate u istinitost evanđelja? Razmotrimo neke argumente na kojima se temelji takvo gledište.

U prvih 17 stoljeća naše ere pouzdanost evanđelja nikada se nije ozbiljnije dovodila u pitanje. No, od 19. stoljeća sve veći broj učenih ljudi zastupa gledište da evanđelja nisu nadahnuta od Boga, nego da su plod ljudske mašte. Osim toga, oni tvrde da pisci evanđelja nisu iz prve ruke saznali informacije o Isusu i da zato nisu mogli napisati pouzdan povijesni izvještaj. Zaključili su i da to što su prva tri evanđelja slična po obliku i sadržaju (zbog čega se ponekad nazivaju “sinoptička”, što na grčkom znači “sličnog pogleda”) pokazuje da su njihovi pisci u velikoj mjeri prepisivali jedan od drugoga. Isto tako, kritičari poriču istinitost izvještaja o Isusovim čudima i uskrsnuću zapisanih u evanđeljima. Neki čak tvrde da Isus nije ni postojao!

Isti ljudi zaključili su da je Marko prvi napisao svoje evanđelje budući da ono sadrži vrlo malo pojedinosti kojih nema u Matejevom i Lukinom evanđelju. Kritičari također pretpostavljaju da su Matej i Luka svoja evanđelja sastavili na temelju Markovog te da su koristili i jedan dodatni izvor — spis koji bibličari nazivaju Q (od njemačkog Quelle, što znači “izvor”). Međutim, prema riječima bibličara Albertusa Klijna, to popularno gledište “prikazuje pisce evanđelja kao obične sakupljače priča”. Oni koji zastupaju takvo gledište zapravo kažu da su evanđelisti bili plagijatori i pisci izmišljenih priča. Ta teorija potkopava vjeru u to da je Biblija nadahnuta od Boga (2. Timoteju 3:16).

Je li sličnost sinoptičkih evanđelja uistinu dokaz da su njihovi pisci samo prepisivali jedan od drugoga? Nije. Zašto to možemo reći? U prvom redu, Isus je obećao svojim učenicima da će ih sveti duh ‘podsjetiti na sve što im je on rekao’ (Ivan 14:26). Stoga nas ne bi trebalo čuditi što su se pisci evanđelja prisjetili istih događaja i zabilježili ih. Istina, neki pisci Biblije vjerojatno su čitali spise drugih biblijskih pisaca i pozivali se na njih, no to bi se prije moglo nazvati pomnim istraživanjem nego plagiranjem (2. Petrova 3:15). Osim toga, The Anchor Bible Dictionary navodi: “To što su upečatljive Isusove izjave bile zapisane identičnim riječima moglo bi se pripisati tome što su se prenosile usmenim putem i stoga često ponavljale.”

Luka je naveo da je razgovarao s mnogim očevicima događaja o kojima je pisao te da je  “pomno ispitao sve od početka” (Luka 1:1-4). Zvuči li to kao da je bio plagijator ili pisac izmišljenih priča? Nipošto! Nakon pomne analize Lukinih spisa, arheolog William Ramsay zaključio je: “Luka je bio prvoklasan povjesničar: ne samo da su podaci koje je naveo vjerodostojni nego je i doista imao smisla za pisanje povijesnih izvještaja. (...) Tog pisca treba svrstati među najveće povjesničare.”

Svjedočanstva prvih crkvenih otaca, među kojima je i Origen, teolog iz trećeg stoljeća, također upućuju na zaključak da je apostol Matej prvi napisao evanđelje. Origen je napisao: “Prvo je napisano Evanđelje po Mateju. Matej je negda bio carinik, a kasnije apostol Isusa Krista. Evanđelje je objavio za vjernike iz židovstva i sastavio hebrejskim jezikom.” Matej je bio apostol i očevidac događaja koje je opisao u svom evanđelju, pa ih nije morao prepisivati iz knjige što ju je napisao Marko, koji nije bio očevidac tih događaja. Što pokazuju činjenice kad je riječ o tvrdnjama da su Matej i Luka svoja evanđelja napisali na temelju Markovog izvještaja i navodnog izvora koji se naziva Q?

Teorija da je Markovo evanđelje prvo napisano i da je poslužilo kao izvor za Matejevo i Lukino evanđelje ne temelji se na “nekom logičnom, čvrstom argumentu”, priznaje se u priručniku The Anchor Bible Dictionary.  Ipak, mnogi bibličari smatraju da je Marko svoje evanđelje napisao prije Mateja i Luke jer ono, prema njihovom mišljenju, sadrži vrlo malo pojedinosti koje druga evanđelja nemaju. Naprimjer, Johannes Kuhn, bibličar iz 19. stoljeća, tvrdio je da je Markovo evanđelje moralo biti prvo napisano. Inače bi, prema njegovim riječima, “čovjek trebao pretpostaviti da je Marko uzeo svitke Mateja i Luke, izrezao ih na komadiće, pomiješao u loncu i od toga napravio svoje evanđelje”.

Markovo je evanđelje najkraće, pa je razumljivo da u njemu ima najmanje podataka koje ne sadrže druga evanđelja. Međutim, to nije dokaz da je ono moralo biti napisano prvo. Osim toga, nije točno da Markovo evanđelje ne sadrži nikakve pojedinosti koje Matej i Luka nisu naveli. U Markovom živopisnom i dinamičnom izvještaju o Isusovoj službi zapravo postoji više od 180 ulomaka i zanimljivih detalja koji se ne mogu naći u Matejevom i Lukinom evanđelju, zbog čega je taj izvještaj o Isusovom životu uistinu jedinstven. (Pogledajte  okvir na stranici 13.)

Što se može reći o izvoru Q, za koji neki tvrde da je poslužio kao temelj za Matejevo i Lukino evanđelje? James Robinson, profesor religijskih znanosti, izjavio je: “Q je svakako najvažniji kršćanski tekst koji posjedujemo.” Ta izjava doista iznenađuje, budući da izvor Q danas ne postoji, a zapravo nitko ne može dokazati da je uopće i postojao! To što je nestao bez traga čudno je i zato što bibličari tvrde da je postojalo nekoliko primjeraka tog spisa. Osim toga, crkveni oci nikada nisu citirali izvor Q.

Razmislite o tome. Q je navodno postojao i navodno podupire tvrdnju da je Markovo evanđelje prvo napisano. Ne radi li se ovdje samo o nizu pretpostavki? Kad su u pitanju takve teorije, dobro je imati na umu sljedeću biblijsku izreku: “Lakovjeran čovjek vjeruje svemu što čuje, a pametan zna da je potrebno imati dokaze” (Mudre izreke 14:15, The New English Bible).

Kritički raspoloženi bibličari svojim nagađanjima i neutemeljenim pretpostavkama mnoge odvraćaju od proučavanja pouzdanih izvještaja iz evanđelja koji govore o Isusovom životu i službi. Ti izvještaji jasno pokazuju da prvi kršćani nisu događaje iz Isusovog života i službe te njegovu smrt i uskrsnuće smatrali izmišljenim pričama. Stotine očevidaca potvrdile su istinitost tih događaja. Prvi kršćani bili su spremni zbog svoje vjere u Isusa suočiti se s progonima i smrću. Bili su potpuno svjesni toga da ne bi imalo nikakvog smisla biti kršćanin kad bi Isusova služba i uskrsnuće bili obična izmišljotina (1. Korinćanima 15:3-8, 17, 19; 2. Timoteju 2:2).

Govoreći o polemici vezanoj uz pretpostavke o tome da je Markovo evanđelje prvo napisano i uz tajanstveni nestanak izvora Q, profesor teologije George Buchanan napisao je: “Ako se osoba koja želi proučavati Bibliju previše koncentrira na teorije o porijeklu evanđeljâ, to je odvraća od proučavanja samog teksta Biblije.” Taj se komentar slaže sa savjetom koji je apostol Pavao dao u poslanici Timoteju: “Nemojte se baviti izmišljenim pričama i rodoslovljima, jer to ne vodi ničemu. To samo pogoduje stvaranju bespotrebnih pitanja, a ne tome da se raspodjeljuje ono što Bog daje za izgradnju naše vjere” (1. Timoteju 1:4).

Dakle, u evanđelja se doista možemo pouzdati. Ona sadrže vjerodostojne izvještaje očevidaca opisanih događaja. Napisana su nakon pomnog istraživanja. Otkrivaju nam mnoge zadivljujuće pojedinosti o životu Isusa Krista. Zato bi bilo dobro da i mi, poput Timoteja, uvažimo Pavlov savjet: “Ostani u onome što si naučio i u što si se uvjerio.” Uistinu možemo biti uvjereni u to da je cijela Biblija — uključujući i četiri evanđelja — “nadahnuta od Boga” (2. Timoteju 3:14-17).