VEĆINA ljudi kojima su kršćani u prvom stoljeću propovijedali govorila je grčkim jezikom. Biblijske knjige kojima su se kršćani služili dok su svjedočili o Isusu uglavnom su se čitale na grčkom. Kad je Bog nadahnuo pisanje knjiga koje su kasnije postale dio “Novog zavjeta”, većina pisaca tih knjiga napisala ih je na grčkom jeziku, pri čemu su koristili izraze i primjere koje su lako mogli razumjeti ljudi koji su živjeli u doticaju s grčkom kulturom. No ni Isus ni njegovi apostoli ni drugi pisci grčkih knjiga Biblije nisu bili Grci. Svi su oni bili Židovi (Rimljanima 3:1, 2).

Kako je došlo do toga da je grčki jezik odigrao tako važnu ulogu u širenju kršćanstva? Kakav su pristup propovijedanju imali kršćanski pisci i misionari iz prvog stoljeća kako bi svoju poruku učinili privlačnom za ljude koji su govorili grčki? Zašto bi nas to razdoblje daleke povijesti trebalo zanimati?

U četvrtom stoljeću pr. n. e. Aleksandar Veliki pokorio je Perzijsko Carstvo i krenuo  u daljnje osvajanje svijeta. U nastojanju da ujedine svoje carstvo koje se sastojalo od mnogih pokorenih naroda, on i kraljevi koji su ga naslijedili potaknuli su helenizaciju (prihvaćanje grčkog jezika i načina života).

Nakon što je Rim pokorio Grčku i oduzeo joj svu političku vlast, grčka je kultura i dalje vršila snažan utjecaj na okolne narode. Tijekom drugog i prvog stoljeća pr. n. e. rimska aristokracija divila se svemu što je grčko — umjetnosti, arhitekturi, književnosti i filozofiji. To je potaknulo pjesnika Horacija da kaže: “Pokorena Grčka pokorila je svog barbarskog osvajača.”

Pod rimskom su vlašću veći gradovi po cijeloj Maloj Aziji, Siriji i Egiptu bili središta grčke kulture. Helenizam je, šireći grčku kulturu, ušao u sve pore života, od institucija vlasti i zakonodavstva do trgovine i industrije, pa čak i mode. U većini grčkih gradova postojali su gimnaziji, javne ustanove u kojima su mladići vježbali, i kazališta, u kojima su se prikazivale grčke drame.

“Premda Židovi nisu željeli prihvatiti helenističku kulturu, i oni su polako, ali sigurno, potpali pod njezin utjecaj”, kaže povjesničar Emil Schürer. Židovi su se zbog svoje vjerske gorljivosti u početku odupirali poganstvu koje je pratilo grčku kulturu, ali na kraju je ono prodrlo u mnoga područja njihovog života. Uostalom, navodi Schürer, “malo židovsko područje bilo je gotovo sa svih strana okruženo heleniziranim krajevima s kojima je zbog trgovine moralo stalno biti u doticaju”.

Budući da su se mnogi Židovi iselili iz svoje zemlje i nastanili širom Sredozemlja, našli su se u gradovima prožetima helenističkom kulturom, u kojima se govorio grčki jezik. Ti su se doseljenici i dalje držali židovskih vjerskih običaja te su redovito odlazili u Jeruzalem na godišnje blagdane. No s vremenom većina njih više nije dobro znala hebrejski jezik. * Zbog toga se pojavila potreba da se hebrejske knjige Biblije prevedu na grčki jezik kojim je tada govorila većina ljudi. Tog su se zadatka oko 280. pr. n. e. prihvatili židovski učenjaci, vjerojatno u egipatskom gradu Aleksandriji — važnom središtu helenističke kulture. Tako je nastala Septuginta.

Septuaginta se smatra epohalnim postignućem. Ona je zapadnoj civilizaciji otključala blago sadržano u hebrejskim knjigama Biblije. Bez nje mnogi ljudi nikad ne bi saznali za Božji poseban odnos s Izraelom jer su spisi koji o tome govore bili napisani na jeziku koji mnogi nisu razumjeli i koji je stoga teško mogao omogućiti evangelizaciju po cijelom svijetu. Septuaginta je ljudima različitog etničkog porijekla omogućila da upoznaju Jehovu Boga jer im je hebrejsku povijest i religiju približila na njima razumljivom jeziku. Grčki je jezik zbog svoje rasprostranjenosti bio najpogodniji za širenje istine o Bogu.

U drugom stoljeću pr. n. e. Židovi su mnoga svoja dotad napisana književna djela već preveli na grčki jezik, a nova su djela odmah pisali na tom jeziku. To je u velikoj mjeri doprinijelo tome da su se drugi narodi upoznali s poviješću i religijom Izraela.  Povjesničari navode da su se u to vrijeme mnogi ne-Židovi “u većoj ili manjoj mjeri povezali sa židovskim zajednicama, sudjelovali u židovskom bogoslužju i držali se židovskih zakona” (The History of the Jewish People in the Age of Jesus Christ).

Neki su ne-Židovi čak prihvatili židovstvo, dali se obrezati i obratili se na židovsku vjeru. Drugi su prihvatili određene aspekte židovske vjere, ali se nisu obratili na nju. Njih se u grčkoj literaturi često nazivalo “bogobojaznicima”. Kornelija se opisuje kao “pobožnog čovjeka koji se bojao Boga”. Apostol Pavao na svojim je putovanjima kroz Malu Aziju i Grčku susreo mnoge bogobojaznike koji su bili povezani s tamošnjim Židovima. Naprimjer, u pizidijskoj se Antiohiji ljudima okupljenima u sinagogi obratio riječima: “Ljudi, Izraelci i vi ostali koji se bojite Boga” (Djela apostolska 10:2; 13:16, 26; 17:4; 18:4).

Stoga su mnogi kojima su Isusovi učenici propovijedali dobru vijest u židovskim zajednicama izvan Judeje zapravo pripadali grčkoj kulturi. Te su zajednice bile vrlo plodno tlo za širenje kršćanstva. Kad su učenici uvidjeli da Bog čak i ne-Židovima pruža nadu u spasenje, postalo im je jasno da u njegovim očima “nema više ni Židova ni Grka” (Galaćanima 3:28).

Poznavajući vjerske običaje i moralna mjerila ljudi iz drugih naroda, neki od prvih kršćana koji su porijeklom bili Židovi isprva su oklijevali prihvatiti ne-židovske obraćenike u kršćansku skupštinu. Stoga, kad je postalo očito da je Bog spreman prihvatiti ne-Židove, apostoli i starješine u Jeruzalemu jasno su dali na znanje da se ti obraćenici moraju uzdržavati od krvi, bluda i idolopoklonstva (Djela apostolska 15:29). To je bilo prijeko potrebno za sve koji su prije živjeli grčkim načinom života budući da je grčko-rimski svijet bio prožet “sramotnim spolnim požudama” i homoseksualnošću. Među kršćanima nije bilo mjesta za takve postupke (Rimljanima 1:26, 27; 1. Korinćanima 6:9, 10).

Među kršćanskim misionarima iz prvog stoljeća koji su propovijedali u grčkom svijetu najistaknutiji je bio apostol Pavao. Oni koji danas dođu u grčki grad Atenu mogu u podnožju Areopaga vidjeti brončanu ploču koja je postavljena u spomen na Pavlov znameniti govor što ga je ondje održao. Izvještaj o tom događaju opisan je u Bibliji u 17. poglavlju Djela apostolskih. Riječi “ljudi Atenjani”, kojima je Pavao započeo svoj govor, bile su uobičajene uvodne riječi među grčkim govornicima i sigurno su privukle pažnju njegovih slušatelja — među kojima su bili epikurejski i stoički filozofi. Pavao nije dao na znanje svojim slušateljima da ga je uznemirilo mnoštvo njihovih idola niti je kritizirao njihovu vjeru. Umjesto toga, nastojao je uspostaviti dobar odnos s njima skrenuvši pažnju na to da su, po svemu sudeći, vrlo religiozni. Spomenuo je njihov žrtvenik posvećen “Bogu nepoznatome” te rekao da im namjerava govoriti upravo o tom Bogu kako bi im približio svoju poruku (Djela apostolska 17:16-23).

Pavao je uspio zainteresirati svoje slušatelje tako što je upotrijebio ideje koje su oni mogli prihvatiti. Stoici su se s njim mogli složiti u tome da je Bog ljudima podario život, da svi ljudi pripadaju istom rodu, da Bog nije daleko od ljudi i da ljudski život ovisi o Bogu. Ovu zadnju misao Pavao je potvrdio citirajući  djela stoičkih pjesnika Arata (Pojave) i Kleanta (Himna Zeusu). I epikurejci su mogli zaključiti da imaju puno toga zajedničkog s Pavlom — Bog je živ i može ga se spoznati, dovoljan je sam sebi i ništa ne treba od ljudi te ne živi u hramovima koji su načinjeni rukama.

Izrazi koje je Pavao koristio bili su dobro poznati njegovim slušateljima. Naime, prema jednom izvoru, izraze “svijet (kósmos)”, “potomstvo (génos)” i “Bog (theíos)” često su koristili grčki filozofi (Djela apostolska 17:24-29). Pavao nije pokušavao razvodniti istinu kako bi pridobio te ljude. Naprotiv, njegove zaključne riječi o uskrsnuću i sudu bile su suprotne njihovim vjerovanjima. No Pavao je svoju poruku — njezin sadržaj i način iznošenja — vješto prilagodio kako bi bila privlačna njegovim filozofski orijentiranim slušateljima.

Pavao je mnoge svoje poslanice uputio skupštinama u grčkim gradovima ili rimskim kolonijama koje su bile potpuno helenizirane. U tim pismima, koja je napisao na tečnom i izražajnom grčkom jeziku, često je koristio ideje i primjere uobičajene u grčkoj kulturi. Govorio je o sportskim igrama, o nagradi koju dobivaju pobjednici, o odgajatelju koji dječaka prati u školu i o mnogim drugim prizorima iz grčkog života (1. Korinćanima 9:24-27; Galaćanima 3:24, 25). Pavao je rado koristio izraze iz grčkog jezika, no odlučno je odbacivao grčka moralna mjerila i vjerske predodžbe.

Apostol Pavao znao je da mora “svima biti sve” kako bi im prenio dobru vijest. “Židovima sam bio kao Židov, da pridobijem Židove”, napisao je. Isto tako, Grcima je bio kao Grk, kako bi im pomogao da razumiju Božje naume. Naravno, Pavao je doista bio u stanju prilagoditi se i jednima i drugima jer je bio Židov iz heleniziranoga grada. Svi današnji kršćani trebaju se ugledati na njega i biti spremni prilagoditi se ljudima kojima propovijedaju (1. Korinćanima 9:20-23).

Danas se milijuni ljudi sele iz jedne zemlje u drugu, iz jedne kulture u drugu. To je ogroman izazov za kršćane, koji se trude propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu i izvršavati Isusovu zapovijed da “čine učenike od ljudi iz svih naroda” (Matej 24:14; 28:19). Kad ljudi čuju dobru vijest na svom materinjem jeziku, to ih često dirne u srce te povoljno reagiraju.

Zbog toga se ovaj časopis, Stražarska kula — glasnik Jehovinog Kraljevstva, izdaje svakog mjeseca na 169 jezika, a časopis Probudite se!, koji također objavljuju Jehovini svjedoci, izdaje se na 81 jeziku. Osim toga, kako bi mogli propovijedati dobru vijest ljudima koji su se doselili u njihov kraj, mnogi Jehovini svjedoci trude se naučiti neki novi jezik — čak i tako teške jezike kao što su arapski ili kineski. Oni imaju isti cilj kao i kršćani u prvom stoljeću. Njega je apostol Pavao sažeo riječima: “Svima sam bio sve, da na svaki mogući način neke spasim” (1. Korinćanima 9:22).