Jehovini svjedoci Bibliju smatraju Božjom Riječju te i Stari i Novi zavjet prihvaćaju kao sastavni dio Biblije. No, budući da izrazi “Stari zavjet” i “Novi zavjet” nisu najprikladniji, Jehovini svjedoci za ta dva dijela Svetog pisma radije koriste točnije izraze kao što su “hebrejski/grčki dio Biblije”, “biblijske knjige pisane hebrejskim/grčkim jezikom” i slično.

Međutim, nekima koji se izjašnjavaju kao kršćani teško je prihvatiti Stari zavjet. Oni kažu da Stari zavjet govori o gnjevnom Bogu koji odobrava ratove, ubojstva i druge postupke koji su nespojivi s novozavjetnim Bogom koji je pun ljubavi i ima visoka moralna mjerila. Drugi pak smatraju da Stari zavjet nije važan za kršćane jer uglavnom govori o židovskoj religiji. No, jesu li to valjani razlozi za odbacivanje oko tri četvrtine biblijskog teksta, posebno ako uzmemo u obzir Božju zapovijed iz 5. Mojsijeve 12:32 koja kaže da se Božjoj riječi ništa ne smije dodati niti oduzeti?

Kad je apostol Pavao otprilike 50. n. e. došao u grčki grad Solun, on je sa Solunjanima “raspravljao na temelju Pisama, objašnjavajući i dokazujući onim što je napisano da je trebalo da Krist trpi i ustane iz mrtvih” (Djela apostolska 17:1-3). Neki od onih koji su ga slušali postali su kršćani, a Pavao ih je kasnije pohvalio, rekavši: “Riječ Božju, koju ste primili čuvši je od nas, niste prihvatili kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, što ona uistinu i jest” (1. Solunjanima 2:13). U vrijeme kad je Pavao bio u Solunu, od svih 27 grčkih knjiga Biblije, po svemu sudeći, bilo je napisano samo Matejevo evanđelje. Dakle, očito je da se “Pisma” kojima se Pavao služio dok je Solunjanima propovijedao o Kristu odnose na hebrejske knjige Biblije.

Pisci grčkih knjiga Biblije izravno su citirali iz hebrejskih knjiga čak 320 puta, a još su nekoliko stotina puta neizravno ukazali na misli iz tog dijela Biblije. Zašto su to činili? Zato što je “sve što je nekad napisano, nama za pouku napisano, da svojom ustrajnošću i utjehom iz Pisama imamo nadu” (Rimljanima 15:4). To jasno pokazuje da oni koji danas prihvaćaju cijelu Bibliju imaju od toga velike koristi.

Grčke knjige Biblije, koje se nadovezuju na hebrejske, logičan su nastavak Božje Riječi koji je uslijedio zbog daljnjeg otkrivanja Božjeg nauma. One ni na koji način ne umanjuju vrijednost hebrejskog dijela Biblije. Herbert Farmer, profesor teologije na Sveučilištu Cambridge, kaže da se evanđelja “ne mogu razumjeti ako se ne uzme u obzir ono što se ranije događalo u povijesti naroda koji je bio u starom savezu, a o tome nam govori Stari zavjet”.

Božjoj Riječi nisu potrebne izmjene. No “pravednička je staza kao sjajna svjetlost koja sve jače svijetli, dok ne bude potpuni dan” (Mudre izreke 4:18). Kad je biblijskom kanonu dodao knjige pisane grčkim jezikom, Bog je otkrio daljnje pojedinosti o tome kako će se ispuniti njegov naum, no pritom nije umanjio vrijednost hebrejskih knjiga Biblije. Sve te knjige dio su “riječi Jehovine [koja] ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:24, 25).