NIJE izgledao onako kako sam ga zamišljao. Bio je odjeven u širok snježnobijeli kimono, a oko uskog struka imao je čvrsto stegnut crni pojas. Zauzeo je borbeni položaj — stajao je bos, u širokom raskoraku, i čvrsto postavio ruke. Imao je zastrašujući izraz lica. Čelo mu je bilo naborano od napetosti, oči stisnute, a u prodornom, prijetećem pogledu nije bilo ničega što bi odavalo slabost.

Iznenada je krenuo u “napad” uz glasan povik: “Haa!” Ruka mu je u djeliću sekunde proletjela zrakom. Daska je pukla uz glasan prasak i pala na zemlju. On je zatim visoko skočio i okrenuo se u zraku te je gipkim pokretima ruku i nogu zadao precizne udarce zamišljenom protivniku. Vidjevši to, upitao sam se: “Je li to doista čovjek koji je zatražio biblijski tečaj?”

Prišao sam mu i pružio ruku. “Pretpostavljam da ste vi Kojo. Dobio sam informaciju da biste željeli proučavati Bibliju.” Uz srdačan i širok osmijeh prijateljski mi je stisnuo ruku. Više nije imao prijeteći i zastrašujući pogled. Sada su njegove tamnosmeđe oči bile pune znatiželje. “Da, jako bih volio proučavati Bibliju”, odgovorio je. “Kada možemo početi?”

Sjeli smo na njegovu malu verandu i uz pomoć jednog priručnika počeli proučavati Bibliju. Ondje je bilo svježije, tiše i mogli smo biti sami. Zapravo, bilo nas je troje: Kojo, ja i njegov majmunčić. Kojov je ljubimac bio visok svega 35 centimetara. Na tjemenu je imao crvenu dlaku u obliku kapice, a imao je i bijelu bradicu, pa je izgledao smiješno, kao neki vragolan. Bio je sladak, razigran i jako znatiželjan. Bilo ga je posvuda — hodao je po našim knjigama, uzimao nam olovke i gurao ručice u naše džepove ne bi li ondje našao nešto zanimljivo. Poput oca koji se naviknuo na graju i vrpoljenje male djece, Kojo se nije obazirao na majmunčića, nego se koncentrirao na gradivo. Postavljao je mnogo pitanja, iz čega sam zaključio da duboko razmišlja i da je željan učenja. Možda ga je njegova borilačka vještina naučila da bude pažljiv i oprezan. Naime, ništa nije prihvaćao dok se u to nije uvjerio i našao za to potvrdu u Bibliji.

Naš je tečaj dobro napredovao. Međutim, s vremenom sam primijetio da Kojo vodi jednu drugačiju vrstu borbe. Ona se odvijala u njegovom srcu i bivala je sve jača. Jednom mi je rekao: “Borilačke vještine su mi sve na svijetu.” Kod tog sam 26-godišnjaka vidio veliku strast prema borbi, veliku privrženost vještini koju je dugo usavršavao. Ne samo da je volio karate nego je bio i jako dobar u njemu —  nosio je crni pojas, a rijetki karatisti uspiju to postići.

Nisam bio siguran što će Kojo učiniti. Imao sam osjećaj da je uvidio kako to što se bavi karateom i što svoje protivnike udara rukama i nogama nije spojivo sa suosjećajnošću, blagošću i obzirnošću — osobinama koje proizlaze iz ljubavi što je gaje pravi kršćani. No znao sam da su biblijska učenja uspjela smekšati srce i tvrdokornijim ljudima. Znao sam da će se i Kojo, ako ima iskreno srce, uz pomoć Božje Riječi polako promijeniti i razviti dobre kršćanske osobine. No morao sam biti strpljiv.

Kad smo jednog sparnog poslijepodneva završavali s proučavanjem, Kojo je naišao na biblijski redak koji ga je uzdrmao kao da ga je netko snažno udario. “Jehova ispituje i pravednoga i zloga, a onoga tko ljubi nasilje silno mrzi duša njegova”, pročitao je (Psalam 11:5). “Onoga tko ljubi nasilje”, tiho je ponovio. Njegov nepopustljiv pogled postao je blaži. Pogledao me u oči, polako se nasmiješio i rekao: “Odlučio sam.”

Kojo i ja danas radimo ono što najviše volimo — sve koji to žele besplatno poučavamo o Bibliji. Jednog smo jutra otišli u posjet mladiću koji se zove Luke.

Do njegove smo kuće krenuli uskom zakrčenom cestom koja je prolazila tržnicom. Uz cestu je bilo na stotine štandova na kojima su prodavači nudili svoju robu: crvene i zelene feferone, zrele rajčice, bamiju, tranzistore, kišobrane, sapune, perike, posuđe te rabljenu odjeću i cipele. Djevojke su prodavale ljutu hranu u velikim aluminijskim posudama koje su graciozno nosile na glavi. Vješto su se probijale kroz mnoštvo i pozivale gladne kupce da kušaju ukusne juhe i variva od dimljene ribe, rakova i puževa. Pod nogama su nam se pleli psi, koze i kokoši koje su stalno kokodakale. Iz tranzistora je treštala muzika, automobili su trubili, a ljudi su se nadvikivali.

Prašnjavim putem udaljili smo se od gradske vreve i stigli do trošne kuće na kojoj je stajao izblijedjeli natpis: “Odmorište na dugom putu”. Na vratima se pojavio Luke, krhak mladić od dvadeset i nešto godina, i pozvao nas da se sklonimo sa sunca. Kuća mu je bila prepuna torbi i kutija u kojima je bilo osušeno bilje i korijenje, svežnjevi lišća zavezani konopcem i debele kore raznog drveća. Sve je to pripadalo Lukeovoj ostarjeloj tetki, koja se bavi travarstvom. Ona svoje biljne pripravke priprema u skladu s posebnim receptima koji se prenose s koljena na koljeno i jamči da oni pomažu ljudima kod raznih vrsta bolesti. Luke se pripremio za naš dolazak. Napravio je malo mjesta i donio tri drvene stolice. Sjeli smo stisnuti jedan uz drugoga i počeli s njim proučavati Bibliju.

Kojo je poučavao Lukea. Sjedeći kraj ta dva mladića, slušao sam kako na temelju Božje Riječi razgovaraju o tome zašto na Zemlji ima toliko patnji. Kad se Kojo nagnuo prema Lukeu kako bi mu pomogao naći jedan biblijski redak, promatrao sam ga kako svojim snažnim rukama nježno lista tanke listove Biblije. Tada sam se sjetio kako je tim rukama još nedavno udarao svoje protivnike. Da, Božja Riječ pomaže ljudima da svoje duboko ukorijenjene loše osobine, koje su toliko česte u ovom bezbožnom svijetu, pretvore u dobre osobine kao što su suosjećajnost i ljubav. To je doista veličanstveno!

Na povratku kući prišli smo nekom čovjeku koji je sjedio u hladovini stabla manga. Mirno je slušao dok mu je Kojo čitao jedan redak iz Biblije. No kad je shvatio da smo Jehovini svjedoci, skočio je na noge i ljutito povikao: “Ne podnosim Jehovine svjedoke!” Vidio sam da se Kojo zbog toga na trenutak uzrujao. No zatim se smirio i pristojno pozdravio čovjeka. Nakon toga smo otišli.

Putem se Kojo okrenuo prema meni i tiho kazao: “Kad nam je ono rekao, krv mi je proključala u žilama. Znaš li što sam mu sve mogao učiniti?” “Znam”, odgovorio sam sa smiješkom. I Kojo se nasmijao te smo produžili svojim putem.