NEPUNIH 30 godina nakon Isusove smrti apostol Pavao napisao je da se dobra vijest propovijedala “među svim stvorenjima pod nebom” (Kološanima 1:23). Njegova se izjava ne treba shvatiti doslovno, kao da je svaki čovjek koji je u to vrijeme živio čuo dobru vijest. Pavao je zapravo htio reći da su kršćanski misionari u velikoj mjeri propovijedali diljem tada poznatog svijeta.

Koliko su daleko uspjeli otići? Biblija kaže da je Pavao, putujući trgovačkim brodovima, otišao daleko na zapad, te je propovijedao čak u Italiji. Taj je neustrašivi misionar htio otići čak i u Španjolsku kako bi ondje propovijedao (Djela apostolska 27:1; 28:30, 31; Rimljanima 15:28).

A koliko su daleko prvi kršćanski propovjednici otišli na suprotnu stranu svijeta — na istok? Ne možemo sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje jer Biblija o tome ne govori. Međutim možda ćete se iznenaditi kad saznate dokle su u prvom stoljeću nove ere sezali trgovački putevi koji su povezivali Sredozemlje i Orijent. U svakom slučaju, činjenica da su takvi trgovački putevi postojali pokazuje da je bilo moguće putovati na Istok.

Aleksandra Velikog osvajanja su odvela na istok preko Babilonije i Perzije sve do Punjaba na sjeveru Indije. Ti su pohodi omogućili Grcima da upoznaju obale koje se pružaju od ušća rijeke Eufrata u Perzijskom zaljevu do ušća rijeke Inda u Arapskom moru.

 Ubrzo su iz zemalja duž Indijskog oceana preko Crvenog mora u grčki svijet počele stizati mirodije i tamjan. Isprva su monopol nad tom trgovinom imali indijski i arapski trgovci. No kada su Egipćani u doba Ptolemejevića saznali kako se mogu iskoristiti monsunski vjetrovi, i oni su se uključili u trgovinu na Indijskom oceanu.

Od svibnja do rujna vjetrovi na Indijskom oceanu stalno pušu s jugozapada, što brodovima omogućuje da od ulaza u Crveno more doplove do juga Indije, bilo direktno bilo duž južne obale Arapskog poluotoka. Od studenoga do ožujka vjetrovi pušu u suprotnom smjeru, što brodovima omogućuje da se vrate. Zahvaljujući poznavanju tih vjetrova arapski i indijski pomorci stotinama su godina plovili od Indije do Crvenog mora dopremajući cimet, nard i papar.

Kad su Rimljani osvojili zemlje kojima su vladali Aleksandrovi nasljednici, Rim je postao glavno tržište za skupocjenu robu s Istoka — bjelokost iz Afrike, tamjan i smirnu iz Arabije, mirodije i drago kamenje iz Indije, pa čak i svilu iz Kine. Brodovi koji su dovozili tu robu pristajali su u dvije glavne luke na egipatskoj obali Crvenog mora — u Bereniku i Mios Hormos. Iz obje luke karavanski putevi vodili su do Kopta, smještenog na Nilu.

Iz Kopta se Nilom, glavnim egipatskim prometnim putem, roba prevozila do Aleksandrije, gdje se ukrcavala na brodove koji su plovili u Italiju i druga odredišta. Alternativni put do Aleksandrije išao je kanalom koji je Nil povezivao s Crvenim morem, u blizini današnjeg Sueza. Naravno, zemlje u kojima je propovijedao Isus bile su prilično blizu Egipta i njegovih morskih luka, te se iz tih zemalja lako moglo doći onamo.

Prema izvještaju grčkog geografa Strabona iz prvog stoljeća, u njegovo je vrijeme svake godine 120 aleksandrijskih brodova iz Mios Hormosa plovilo do Indije kako bi odande dopremali trgovačku robu. Jedan priručnik za plovidbu tim krajevima koji potječe iz prvog stoljeća postoji još i danas. Vjerojatno ga je neki egipatski trgovac koji je govorio grčkim jezikom napisao kako bi se njime služili drugi trgovci. Što nam ta stara knjiga otkriva?

 U tom se priručniku, koji se često naziva latinskim nazivom Periplus Maris Erythraei (Plovidba po Eritrejskom moru), opisuju tisućama kilometara dugi plovni putevi koji idu južno od Egipta, sve do Zanzibara. Opisujući put prema istoku, autor priručnika naveo je udaljenosti, sidrišta, trgovačka središta i vrstu robe kojom se trgovalo te je opisao kakvi ljudi žive duž južne obale Arapskog poluotoka, zapadne obale Indije pa sve do Šri Lanke, a potom duž istočne obale Indije pa sve do Gangesa. Živopisni i precizni opisi u toj knjizi upućuju na zaključak da je autor osobno bio na mjestima koja je opisao.

U Indiji se zapadnjačke trgovce nazivalo Yavanama. Prema Periplusu, jedno od njihovih redovitih odredišta u prvom stoljeću nove ere bio je Muziris, smješten gotovo na krajnjem jugu Indije. * U tamilskim pjesmama nastalim u prvim stoljećima nove ere često se spominju ti trgovci. “Prekrasni brodovi Yavana donijeli su zlato, a odnijeli papar, pa se u Muzirisu digla graja”, kaže jedna takva pjesma. U jednoj drugoj poziva se kraljevića iz južne Indije da okusi mirisno vino koje su donijeli Yavane. Od ostale robe sa Zapada u Indiji su se dobro prodavali predmeti od stakla, kovine, koralji i tkanine.

Arheolozi su pronašli mnoge predmete koji su u Indiju uvezeni sa Zapada. Naprimjer u Arikameduu, koji se nalazi na jugoistočnoj obali Indije, pronađene su krhotine rimskih vrčeva za vino i posuda koje nose pečate lončara iz Arezza, grada u središnjoj Italiji. “Kada današnji istraživači u Bengalskom zaljevu iskopaju krhotine lončarije koje nose imena lončara čije se radionice nalaze u predgrađima Arezza, to im mora zagolicati maštu”, rekao je jedan pisac. O trgovini između Sredozemlja i Indije svjedoči i gomila rimskih kovanica, zlatnih i srebrnih, pronađenih na jugu Indije. Većina tih kovanica potječe iz prvog stoljeća nove ere te nosi lik rimskih careva Augusta, Tiberija i Nerona.

Jedna drevna zemljopisna karta upućuje na mogućnost da su Rimljani na jugu Indije podizali stalne trgovačke kolonije. Ta je karta poznata kao Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana), a smatra se da prikazuje rimski svijet iz prvog stoljeća nove ere. Jedan primjerak te karte koji potječe iz srednjeg vijeka još uvijek postoji i na njemu je ucrtan  hram u Muzirisu podignut u čast Augustu. “Takvo zdanje”, stoji u knjizi Rome’s Eastern Trade: International Commerce and Imperial Policy, 31 BC–AD 305, “mogli su izgraditi jedino podanici Rimskog Carstva, i to vjerojatno oni koji su u Muzirisu živjeli ili barem provodili mnogo vremena.”

U rimskim povijesnim izvještajima spominju se najmanje tri posjeta indijskih izaslanstava Rimu za vrijeme vladavine cara Augusta, od 27. pr. n. e. do 14. n. e. U jednom stručnom djelu stoji da su “te izaslaničke misije imale važnu diplomatsku svrhu” — dogovoriti na kojim mjestima ljudi iz različitih zemalja mogu obavljati trgovačke poslove, gdje bi se mogli uvesti porezi, gdje bi stranci mogli živjeti i slično.

Dakle u prvom stoljeću nove ere putovanja između Sredozemlja i Indije nisu bila niti rijetka niti neuobičajena. Kršćanski misionari lako su se mogli na sjeveru Crvenog mora ukrcati na brod koji je plovio u Indiju.

Teško je reći kada su i koliko daleko mediteranski trgovci i drugi putnici otišli na istok. Međutim smatra se da su već u prvom stoljeću nove ere neki zapadnjaci došli čak do Tajlanda, Kambodže, Sumatre i Jave.

U djelu Hou Han-Shou (Anali starije dinastije Han), koje opisuje razdoblje od 23. n. e. do 220. n. e., spominje se datum jednog takvog putovanja. Godine 166. n. e. izaslanstvo daqinskog kralja koji se zvao An-tun stiglo je na kineski dvor s darom za cara Huan-tia. Daqin je bio kineski naziv za Rimsko Carstvo, dok je ime An-tun, po svemu sudeći, kineska inačica imena Antonin, što je obiteljsko ime Marka Aurelija, tadašnjeg rimskog cara. Povjesničari pretpostavljaju da se nije radilo o službenom izaslaničkom posjetu, već o pokušaju poduzetnih zapadnjačkih trgovaca da nabave svilu izravno iz Kine, a ne preko posrednika.

Dakle što bismo mogli odgovoriti na pitanje spomenuto u početku članka: Koliko su daleko kršćanski misionari u prvom stoljeću uspjeli otići na istok? Jesu li ih brodovi odveli sve do Indije, pa čak i dalje od nje? To je lako moguće. U svakom slučaju, kršćanska se poruka propovijedala u tolikim razmjerima da je apostol Pavao mogao reći da ona ‘donosi plod i raste u svemu svijetu’ — odnosno, čak i u dalekim krajevima tada poznatog svijeta (Kološanima 1:6).