VELIKODUŠNOST je plemenita osobina koja nas potiče da usrećujemo druge nesebičnim i širokogrudnim davanjem. Hebrejska riječ nadiv, koja je u Izaiji 32:8 prevedena s “velikodušan” može značiti i “dragovoljan” ili “plemenit”. Grčka imenica haplótes (“velikodušnost” [2. Korinćanima 9:11]; “darežljivo” [Rimljanima 12:8; 2. Korinćanima 8:2]; “iskreno” [Efežanima 6:5]) u osnovi znači “jednostavnost” (2. Korinćanima 11:3, Kingdom Interlinear Translation). Sam Jehova je oličenje velikodušnosti jer on “u skladu sa svojom voljom” poslušnim ljudima u izobilju daje sve što im je potrebno (1. Ivanova 5:14; Filipljanima 4:19). Od njega dolazi svaki dobar dar i svaki savršen poklon, pa tako i nematerijalni darovi poput mudrosti (Jakov 1:5, 17).

Mojsije je potaknuo Izraelce da po uzoru na Jehovu pokazuju velikodušnost čak i kad pozajmljuju uz zalog. “Nemoj da otvrdne srce tvoje i nemoj zatvoriti ruku svoju siromašnom bratu svojemu. Nego mu darežljivo otvori ruku svoju (...). Daj mu i neka srce tvoje ne bude škrto kad mu daješ (...). Zato ti zapovijedam: ‘Darežljivo otvori ruku svoju bratu svojemu nevoljniku i siromahu u zemlji svojoj’” (5. Mojsijeva 15:7-11).

U Mudrim izrekama 11:25 stoji: “Duša koja velikodušno daje, uživat će blagostanje; tko obilno napaja druge, i sam će biti obilno napojen.” A Isus Krist je rekao: “Više usrećuje davati nego primati” (Djela apostolska 20:35). Također je rekao: “Dajte, i dat će vam se. Nasipat će vam u krilo dobru mjeru, nabijenu, stresenu i prepunu. Jer kakvom mjerom mjerite, takvom će vam se mjeriti” (Luka 6:38).

Apostol Pavao je izrazio tu istinu na sličan način. Rekao je: “Tko oskudno sije, oskudno će i žeti, a tko obilno sije, obilno će i žeti.” Zbog toga nas je potaknuo: “Neka svatko učini kako je odlučio u srcu, ne nevoljko ili na silu, jer Bog ljubi vesela darovatelja” (2. Korinćanima 9:6, 7). Pavao je također ukazao na Jehovin divan primjer velikodušnosti. Rekao je da Bog “u izobilju daje sjeme sijaču i kruh ljudima za jelo” te da u svemu obogaćuje Korinćane “za svakovrsnu velikodušnost” kako bi i oni bili darežljivi prema drugima. Pavao je rekao da takvom velikodušnošću “potiču ljude da zahvaljuju Bogu” (2. Korinćanima 9:8-13).

Potičući kršćane u Rimu da budu velikodušni poput Jehove, Pavao je napisao: “Tko dijeli, neka to čini darežljivo” (Rimljanima 12:8). Hebrejima je napisao: “Ne zaboravljajte činiti dobro i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu” (Hebrejima 13:16). Skupštine u Makedoniji davale su izvrstan primjer u pokazivanju velikodušnosti. One su davale i preko svojih mogućnosti i tako je “njihovo krajnje siromaštvo urodilo bogatstvom darežljivosti” (2. Korinćanima 8:1-4).

Mnogi Židovi i obraćenici na židovsku vjeru koji su doputovali u Jeruzalem iz raznih krajeva te su na Pedesetnicu 33. n. e. postali kršćani još su neko vrijeme ostali ondje kako bi naučili više o svojoj novoj vjeri. Kako nitko od njih ne bi bio u oskudici, braća su dobrovoljno prilagala novac. Biblijski izvještaj kaže: “Sve im je bilo zajedničko” (Djela apostolska 4:32-37; usporedi Djela apostolska 5:1-4). Kasnije je skupština u Jeruzalemu organizirala svakodnevno dijeljenje hrane siromašnim udovicama (Djela apostolska 6:1-3). Pavao je dao upute o tome kako raspodijeliti priloge braće da bi se zbrinule potrebe udovica koje uistinu zavređuju pomoć (1. Timoteju 5:9, 10).

Vrijednost priloga ne mora biti pravi pokazatelj velikodušnosti onoga tko ga daje. Jednom  je Isus Krist gledao ljude kako ubacuju novac u hramske posude za priloge. Bogataši su ubacivali mnogo novčića, no Isusa se posebno dojmila iskrena darežljivost jedne siromašne udovice koja je ubacila samo dva novčića vrlo male vrijednosti. Kad je to vidio, rekao je: “Ova je siromašna udovica ubacila više od svih njih. Jer svi su oni ubacili darove od viška svojega, a ova je žena od neimaštine svoje ubacila sve što je imala za život” (Luka 21:1-4; Marko 12:41-44). U vezi s davanjem priloga za siromašne suvjernike Pavao je rekao: “Davanje je osobito dobrodošlo ako tko daje spremno. Od svakoga se očekuje da daje ono što ima, a ne ono što nema” (2. Korinćanima 8:12).

Nitko ne može svojim darom obogatiti Jehovu jer sve što postoji ionako pripada njemu, no davanjem priloga Jehovini sluge imaju priliku pokazati koliko ga ljube. Kad davanje nije potaknuto željom za isticanjem ili drugim sebičnim motivima, nego ispravnim stavom i željom za unapređivanjem obožavanja pravog Boga, ono donosi sreću i Božji blagoslov (1. Ljetopisa 29:14-17; Matej 6:1-4; Mudre izreke 3:9, 10). Takvu sreću može iskusiti onaj tko redovito stavlja na stranu dio svojih materijalnih sredstava u svrhu podupiranja čistog obožavanja i pomaganja onima kojima je to potrebno (1. Korinćanima 16:1, 2).

Jehova je najbolji primjer velikodušnog davanja jer on ljudskom rodu daje “život i dah i sve” (Djela apostolska 17:25). On je svog jedinorođenog Sina dao kao otkup za ljude. Uistinu, “svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi od Oca nebeskih svjetlila” (Jakov 1:17).