POGLEDATE li zemljopisnu kartu Grčke, vidjet ćete da je veći dio zemlje smješten na poluotoku, a manji na dijelu kopna na jugu koji izgleda poput velikog otoka. Ta dva dijela povezuje uzak pojas kopna, koji je na najužem dijelu širok otprilike šest kilometara. Taj se pojas zove Korintska prevlaka i povezuje poluotok Peloponez na jugu s ostatkom zemlje na sjeveru.

Ta je prevlaka važna i iz još jednog razloga. Naziva se mostom koji spaja mora jer se na istočnoj strani nalazi Saronski zaljev (ili Eginski zaljev), koji izlazi na Egejsko more i istočni dio Sredozemnog mora, dok se na zapadnoj strani nalazi Korintski zaljev, koji vodi u Jonsko i Jadransko more te u zapadni dio Sredozemnog mora. Usred svega toga nalazi se grad Korint, važna postaja na misionarskim putovanjima apostola Pavla i glasovit u drevno doba po blagostanju, raskoši i razvratu.

Korint je smješten na zapadnom dijelu tog važnog pojasa kopna. U njegovoj neposrednoj blizini nalaze se dvije luke, po jedna sa svake strane te uske prevlake — Lehej na zapadu i Kenhreja na istoku. Grčki geograf Strabon zato je nazvao Korint “gospodarom dviju luka”. Zbog svog povoljnog položaja  Korint je postao sjecište međunarodnih puteva i upravljao je trgovinom između sjevera i juga, koja se odvijala kopnom, te između istoka i zapada, koja se odvijala morem.

U staro su doba brodovi s istoka (iz Male Azije, Sirije, Fenicije i Egipta) i sa zapada (iz Italije i Španjolske) uplovljavali sa svojim teretom, koji se potom iskrcavao u jednoj luci i prevozio nekoliko kilometara kopnom do luke na drugoj strani prevlake. Ondje se ukrcavao na druge brodove, koji su nastavili putovanje. Manji su se brodovi vukli preko prevlake nekom vrstom pruge, koja se nazivala diolkos. (Vidi  okvir na 27. stranici.)

Zašto su pomorci više voljeli prelaziti kopnom preko prevlake nego ići morskim putem? Zato što su tako izbjegavali opasnosti koje je sa sobom nosilo 320 kilometara dugačko putovanje po uzburkanom moru oko rtova na jugu Peloponeza koji su često na udaru olujnih vjetrova. Moreplovci su posebno izbjegavali rt Maleu, za koji se govorilo: “Pokušaš li oploviti Maleu, pozdravi se sa životom.”

Kenhreja, luka smještena desetak kilometara istočno od Korinta, bila je zadnja postaja azijske pomorske rute. Danas je napola potopljena zbog razornih potresa koji su je pogodili pretkraj četvrtog stoljeća nove ere. Strabon je Kenhreju opisao kao prometan i bogat lučki grad, a rimski filozof Lucije Apulej nazvao ju je “velikom i moćnom lukom u koju uplovljavaju brodovi mnogih naroda”.

U rimsko doba luka je imala dva lukobrana koja su se protezala u more poput potkove i tvorila ulaz širok od 150 do 200 metara. U luku su mogli uploviti brodovi dugački i do 40 metara. Iskapanja na jugozapadnom dijelu luke otkrila su ostatke hrama za koji se pretpostavlja da je bio svetište božice Izide. Građevine na suprotnoj strani luke vjerojatno su bile Afroditino svetište. Smatralo se da su te dvije božice zaštitnice pomoraca.

Možda je prisutnost velikog broja trgovačkih brodova u luci jedan od razloga zašto je Pavao radio u Korintu kao izrađivač šatora  (Djela apostolska 18:1-3). U knjizi In the Steps of St. Paul stoji: “S dolaskom zime izrađivači šatora u Korintu, koji su ujedno izrađivali jedra, imali su mnogo posla, možda više nego što su mogli obaviti. Budući da se preko zime zbog lošeg vremena nije moglo ploviti, u obje su luke bili usidreni mnogi brodovi koje je trebalo popraviti i opremiti. Stoga su trgovci brodskim potrepštinama u Leheju i Kenhreji sigurno imali dovoljno posla za svakoga tko je znao šivati jedra.”

Nakon što je u Korintu proveo više od godinu i pol dana, Pavao je otprilike 52. nove ere otplovio iz Kenhreje u Efez (Djela apostolska 18:18, 19). U sljedeće četiri godine u Kenhreji je osnovana kršćanska skupština. Biblija kaže da je Pavao molio kršćane u Rimu da pomognu Febi, svojoj suvjernici iz “skupštine u Kenhreji” (Rimljanima 16:1, 2).

Turisti koji danas posjete kenhrejski zaljev mogu plivati u kristalno čistom moru, među ostacima potopljene luke. Malo tko od njih zna da je prije mnogo stoljeća ondje bujala trgovina i da su kršćani revno propovijedali. Slično je i s Lehejem, drugom korintskom lukom, koja se nalazi na zapadnoj strani prevlake.

Popločena ulica koja se zvala Lehejska cesta vodila je od agore, odnosno glavne tržnice u Korintu, do njegove zapadne luke Leheja, udaljene dva kilometra. Graditelji su na jednom dijelu obale produbili morsko dno kako bi sagradili luku. Od materijala koji su izvukli iz mora sagradili su nasip kako bi zaštitili usidrene brodove od olujnih vjetrova koji su puhali iz zaljeva. Lehej je neko vrijeme bio jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru. Arheolozi su iskopali ostatke svjetionika, odnosno kipa Posejdona koji u ruci drži vatru.

Duž Lehejske ceste, koja je bila zaštićena dvostrukim zidovima, nalazili su se pločnici, zgrade državne uprave, hramovi i kolonade u kojima su se nalazile trgovine. Ondje se Pavao sigurno susretao s užurbanim kupcima, dokonim govornicima, vlasnicima radnji, robovima, trgovcima i drugima. Svima njima mogao je propovijedati o kršćanstvu.

Lehej nije bio samo trgovačka nego i velika ratna luka. Neki smatraju da su trijere, jedni od najboljih ratnih brodova u antičko doba, nastale upravo u lehejskom brodogradilištu i da ih je sagradio korintski brodograditelj  Ameinoklo otprilike 700. prije nove ere. Atenjani su iskoristili prednosti trijera 480. prije nove ere u bici kod Salamine i izvojevali odlučujuću pobjedu nad perzijskom flotom.

Nekad prometna luka danas je samo niz crnih laguna obraslih trskom. Ništa ne ukazuje na to da je prije mnogo stoljeća ovdje bila jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru.

Kroz korintske luke nije dolazila samo trgovačka roba nego su dopirali i razni utjecaji koji su oblikovali način razmišljanja ljudi u gradu. Te su luke privlačile trgovce i omogućavale ogromnu zaradu. Korint je stekao pravo bogatstvo naplaćujući visoke lučke pristojbe i putarinu za korištenje diolkosa, kojim su se prevozili teret i brodovi. Grad je ubirao porez i od kopnenog prometa. Pretkraj sedmog stoljeća prije nove ere država je dobivala toliko prihoda od danaka s gradskih tržnica i od lučkih pristojbi da je čak oslobodila svoje građane plaćanja poreza!

Dodatnu zaradu osiguravali su trgovci koji su boravili u Korintu. Mnogi od njih voljeli su raskošne i razuzdane pijanke. U gradu je bilo i mnogo mornara koji su olako trošili puno novca, kao što potvrđuje Strabon. Stanovnici grada nudili su mnoge usluge, između ostalog i popravak brodova.

Pretpostavlja se da je u Pavlovo vrijeme Korint imao otprilike 400 000 stanovnika, pa su jedino Rim, Aleksandrija i sirijska Antiohija bili veći od njega. U Korintu su živjeli Grci, Rimljani, Sirijci, Egipćani i Židovi. Kroz njegove su luke stalno prolazili putnici, posjetitelji atletskih igara, umjetnici, filozofi, trgovci i mnogi drugi. Ti su posjetitelji donosili darove u hramove i prinosili žrtve bogovima. Zbog svega toga Korint je bio živa i napredna metropola. No sve to imalo je i lošu stranu.

U knjizi In the Steps of St. Paul stoji: “Smješten između dvije takve luke, Korint je postao kozmopolitski grad poznat po mnogim porocima koje su donijeli razni narodi čiji su brodovi bili usidreni u njegovim lukama.” Slabosti i poroci Istoka i Zapada spojili su se i pomiješali u tom gradu. Zbog toga je Korint bio moralno iskvaren grad koji je živio u besramnoj raskoši — najnemoralniji i najrazvratniji grad u staroj Grčkoj. Izraz “živjeti korintski” postao je sinonim za raskalašen i nemoralan način života.

Takvo okruženje u kojem je vladao materijalizam i nemoral bilo je u duhovnom pogledu opasno za kršćane. Isusove sljedbenike u Korintu trebalo je opominjati da žive u skladu s Božjom voljom. Stoga je Pavao u poslanicama koje je uputio Korinćanima s razlogom oštro osudio pohlepu, iznuđivanje i moralnu iskvarenost. Iz tih nadahnutih poslanica možemo jasno vidjeti da su se kršćani morali boriti protiv mnogih loših utjecaja (1. Korinćanima 5:9, 10; 6:9-11, 18; 2. Korinćanima 7:1).

No kozmopolitski duh koji je vladao u Korintu imao je i svojih prednosti. Grad je bio stalno izložen novim idejama. Njegovi stanovnici bili su tolerantniji od ljudi u drugim gradovima u kojima je Pavao propovijedao. Jedan biblijski komentator kaže: “U tom drevnom lučkom gradu Istok se susreo sa Zapadom, pa su njegovi stanovnici bili izloženi svim mogućim novim idejama, filozofskim pravcima i religijama koje je nudio ondašnji svijet.” Zbog toga su ljudi tolerirali različite religije, pa je Pavao ondje sigurno lakše propovijedao.

Dvije korintske luke, Kenhreja i Lehej, doprinijele su napretku i slavi toga grada. No te iste luke donijele su kršćanima u Korintu brojne probleme. Ni današnji svijet nije puno drugačiji. Iskvarujući utjecaji, naprimjer materijalizam i nemoral, mogu ugroziti duhovnost osoba koje obožavaju pravog Boga. Zato i mi moramo ozbiljno shvatiti nadahnute opomene koje je Pavao dao kršćanima u Korintu.