MALIM smo avionom uzletjeli iz Jakutska i polako se dizali iznad doline Tujmaade. Letjeli smo preko suncem obasjanih snježnih vrhunaca Verhojanskog gorja ostavljajući iza sebe smrznuta jezera različitih oblika i veličina. Nakon 900 kilometara konačno smo sletjeli u selo Deputatskij.

Tako je počelo moje putovanje po Republici Sahi, odnosno Jakutiji, prekrasnom, ali surovom kraju većem od cijele zapadne Europe. Ondje se ljeti temperature dižu i do 40 Celzijevih stupnjeva, a zimi spuštaju i do minus 70. U tom kraju ima mnogo nalazišta fosilnih ostataka ogromnih, davno izumrlih životinja. Iako je od moga posjeta prošlo nekoliko godina, još se uvijek živo sjećam gradića obavijenih gustom maglom, treperave polarne svjetlosti i veselih, jedrih Jakuta.

Deputatskij nije bio naše krajnje odredište. Moj suradnik i ja trebali smo posjetiti neka druga sela. Najprije smo se uputili u Hajir, selo u sjevernom Sibiru smješteno 300 kilometara sjevernije, u blizini Laptevskog mora. Zašto smo se odlučili za to putovanje? Ranije je jedna Jehovina svjedokinja propovijedala u tim selima i pronašla mnogo ljudi koji su željeli bolje upoznati Bibliju. Ispostavilo se da smo im mi u Jakutsku najbliži, iako nas dijeli oko tisuću kilometara. Znali smo da tim ljudima treba duhovna pomoć i ohrabrenje.

Kad smo stigli u Deputatskij, pronašli smo čovjeka koji je išao u Hajir. Ponudio nam je da nas poveze za malo novca. Malo smo se nećkali kad smo vidjeli njegov auto — stari, dotrajali sovjetski model iz kojeg se širio smrad benzina. Ipak, odlučili smo riskirati i te smo večeri pošli s njim. Nismo ni slutili što nas očekuje.

Sjedala u autu bila su ledena kao i tundra kojom smo putovali. Ubrzo smo shvatili da se neće ugrijati, pa smo zamolili vozača da stane čim bude mogao. Prekopali smo torbe tražeći toplu vunenu odjeću koju smo navukli na sebe. No ništa nam nije pomoglo jer nam se hladnoća uvukla u kosti.

Naš vozač, sjevernjak naviknut na takvu hladnoću, bio je prilično veseo. Iznenada nas je upitao: “Jeste li ikad vidjeli polarnu svjetlost?” Budući da je ja nikad nisam vidio,  zaustavio je auto. Jedva smo se izvukli van. Na trenutak smo zaboravili sve muke. Nepomično sam stajao, očaran treperavim, raznobojnim velom svjetlosti koji je lelujao pred našim očima. Izgledalo je kao da nam je ta čudesna pojava nadohvat ruke.

Pred zoru smo usred zaleđene tundre zapeli u nanosu snijega. Pomogli smo vozaču da izvuče auto iz snijega, a to se ponovilo još nekoliko puta. Do Hajira su vodili putevi prokrčeni kroz dubok snijeg. Tek kad je svanulo shvatio sam da su te “ceste” zapravo zaleđene rijeke. U Hajir smo stigli oko podneva, 16 sati nakon što smo krenuli iz Deputatskija. Iako smo mislili da ćemo se razboljeti jer smo toliko vremena proveli na hladnoći, ujutro smo ustali svježi i čili. Jedini je problem bio što su mi prsti na nogama bili ukočeni, vjerojatno zbog ozeblina. Mještani su mi dali medvjeđe masti i rekli da njome trljam prste.

Obično mi posjećujemo ljude u njihovim domovima i propovijedamo im dobru vijest. No ovdje u Hajiru ljudi su došli k nama čim su saznali da smo stigli. Tijekom dva i pol tjedna svaki smo dan proučavali Bibliju s mještanima, ponekad od ranog jutra do kasno u noć. Bilo je prekrasno upoznati toliko srdačnih, gostoljubivih ljudi koje zanima Biblija. Nekoliko starijih žena reklo nam je: “Vjerujemo u Boga, a to što ste vi došli ovamo, nakraj svijeta, dokazuje da Bog doista postoji.”

Bili su nam zanimljivi običaji i način života ljudi u tom kraju. Naprimjer ljudi slažu komade leda pored kuće kao što se slažu drva za ogrjev. Kad im zatreba voda, uzmu komad leda i stave ga u kotao da se rastopi na vatri. Mještani su nas počastili stroganinom, specijalitetom spravljenim od ozimice, kvalitetne ribe koja živi u sjevernim morima. Uhvaćena riba smjesta se stavi u led, potom razreže na filete, uvalja u mješavinu soli i papra te odmah pojede. Ljudi su nam rado pričali i o fosilnim ostacima na koje često nailaze, naprimjer o mamutovim kljovama i fosiliziranom drveću.

Iz Hajira sam putovao u druga sela u Jakutiji kako bih posjetio osobe koje je zanimala Biblija. Proputovao sam stotine kilometara, uglavnom avionom. Upoznao sam jako srdačne i iskrene ljude. Jedan je dječak nekako saznao da ne volim letjeti avionom. Želio me ohrabriti, pa mi je nacrtao dva vrapca i mali avion te napisao: “Saša, kad letiš avionom, nemoj se bojati da ćeš pasti. Matej 10:29.” Bio sam dirnut kad sam pročitao taj redak. U njemu je zapisano što je Isus rekao o vrapcima: “Nijedan od njih ne pada na zemlju, a da Otac vaš ne zna za to.”

Ispričao sam vam samo nekoliko svojih dojmova o Jakutiji. Toga ću se hladnog i surovog kraja uvijek sjećati po divnim, srdačnim ljudima koji doista žive nakraj svijeta.