BOG je starom Izraelu rekao: “Nitko među tobom ne bi trebao biti siromašan.” To je bilo zato što su u Zakonu koji je Bog dao Izraelcima postojali propisi o brizi za siromašne, pa čak i o opraštanju dugova (5. Mojsijeva 15:1-4, 7-10). Dakle nitko od njih nije trebao biti siromašan jer je Jehova obećao da će ih blagosloviti. Međutim taj je blagoslov ovisio o tome hoće li se držati Zakona. Nažalost, Izraelci to nisu činili.

No to nije značilo da su oni koji su jedva spajali kraj s krajem bili u Božjoj nemilosti, kao što ni oni koji su živjeli u izobilju nisu nužno imali Božji blagoslov. Mnogi vjerni Božji sluge bili su siromašni. Prorok Amos bio je siromašan ovčar i sezonski radnik (Amos 1:1; 7:14). Prorok Ilija također je iskusio neimaštinu. Kad je u Izraelu zavladala velika glad, ovisio je o gostoljubivosti jedne siromašne udovice, a Bog se pobrinuo da se njene skromne zalihe brašna i ulja ne potroše za vrijeme gladi. Ni Ilija ni ta udovica nisu postali bogati. Jehova im je dao ono što im je bilo najpotrebnije za život (1. Kraljevima 17:8-16).

Ljudi mogu naglo osiromašiti zbog nepredviđenih događaja. Mogu se ozlijediti u kakvoj nesreći ili se razboljeti, tako da neko vrijeme ili do kraja života nisu sposobni za rad. Ponekad muž umre i za sobom ostavi siročad i udovicu. No čak ni takve nevolje nisu znak Božje osude. Izvještaj o Naomi i Ruti na divan način pokazuje da se Jehova s ljubavlju brine za siromašne. Premda su Naomi i Ruta nakon smrti svojih muževa ostale bez igdje ičega, Jehova Bog ih je blagoslovio i brinuo se za njih kako bi uvijek imale ono što im je potrebno za život (Ruta 1:1-6; 2:2-12; 4:13-17).

Dakle siromaštvo nipošto nije znak Božje osude. Oni koji su vjerni Jehovi Bogu mogu se pouzdati u riječi kralja Davida: “Bio sam mlad i ostario sam, ali nikad nisam vidio pravednika ostavljena, niti djecu njegovu da prose kruha” (Psalam 37:25).