SLUŽIM kao misionarka u siromašnoj zemlji, no nikako se ne mogu pomiriti sa siromaštvom i beznađem koje vidim oko sebe. Voljela bih da odmah nestanu sve patnje. No znam da te probleme može riješiti samo Božje Kraljevstvo. Ipak, mnogo sam puta vidjela da su ljudi koji se drže Božje Riječi sretni usprkos teškim okolnostima u kojima žive. Sabina je jedna od njih.

Prije mnogo godina Sabina je sa svoje dvije kćerkice u naručju otpratila svog supruga na autobus. On je odlazio u drugu zemlju kako bi pronašao bolje plaćen posao. Sabina je čekala da se vrati kući. Prolazili su mjeseci i godine, no on se nikad nije vratio. Otkad je otišao, Sabina se svaki dan bori kako bi prehranila sebe i svoje dvije kćeri, Milenu i Ghelian.

Sabinu sam upoznala jednog poslijepodneva dok je strpljivo posluživala zahtjevne kupce u trgovini svoje sestre. Po njenim umornim očima vidjela sam da je cijeli dan naporno radila. Predložila sam joj da s njom i njenim kćerima proučavam Bibliju. Ona mi je nato odgovorila: “Rado, ali jednostavno nemam vremena. No voljela bih da proučavate s mojim kćerima.” Složila sam se s tim. Dok sam proučavala s njenim kćerima, sve sam bolje upoznavala Sabinu. Saznala sam kako teško živi.

Sabina živi sa svojim kćerima u malenoj kućici koja ima samo jednu prostoriju. Ustaje u 4 ujutro. Dok njene kćeri još spavaju, ona stavlja na vatru velik, dotrajao aluminijski lonac. Priprema nadjev za empanade, koje prodaje kako bi prehranila svoju obitelj. Noć prije napravila je tijesto za te ukusne jastučiće punjene mesom.

Na posuđena kolica Sabina pažljivo stavlja sve što će joj trebati taj dan — suncobran, malo kuhalo, plinsku bocu, stol, stolice, lonce i ulje. Tu je još i meso, tijesto i desetak litara domaćeg voćnog soka.

U 6 sati Sabina i njene dvije kćeri spremne su za polazak. Za sobom zatvaraju vrata i na njih stavljaju lokot. Njihova su lica bezizražajna. Ne razgovaraju niti se smiju. Svu svoju snagu čuvaju za posao koji ih čeka. Često ujutro s prozora našeg misionarskog doma promatram slične prizore. Da, Sabina je samo jedna od mnogih žena koje prije zore odlaze od kuće kako bi prodavale hranu i piće na ulicama bolivijskih gradova.

 U 6.30, dok sunce proviruje iza planine, Sabina i njene kćeri stižu do ugla gdje prodaju empanade. Bez riječi istovaruju stvari s kolica i postavljaju svoju pokretnu kuhinju. Prva empanada već cvrči na vrelom ulju. Privlačan miris počinje se širiti hladnim jutarnjim zrakom, pa se ubrzo pojavljuju gladne mušterije.

“Koliko želite?” Sabina upita prvu mušteriju. Ne pogledavši je, pospani muškarac podigne dva prsta i ona mu posluži dvije zlatnožute vrele empanade. Za njih dobiva tek nekoliko novčića. To se u toku jutra ponavlja na stotine puta. Kad prodaju posljednju empanadu, pakiraju stvari i kreću kući. Iako je bole noge jer je od ranog jutra radila, Sabina odlazi u sestrinu trgovinu, na svoj drugi posao.

Kad sam stigla u trgovinu kako bih prvi put održala tečaj sa Sabininim kćerima, u kutu su već bile postavljene dvije klupice. Kad smo počele proučavati, Milena je imala devet, a Ghelian sedam godina. Od samog početka veselile su se svakom poglavlju i uvijek su se dobro pripremile za tečaj. S vremenom su se te sramežljive djevojčice otvorile i dozvolile mi da im se približim. To je dirnulo Sabinu. Usprkos napornom poslu koji je radila, uskoro je i ona odlučila sa mnom proučavati Bibliju.

Što je više učila o Jehovi Bogu, to ga je više voljela. U njoj se probudio dotad nepoznat osjećaj — postala je sretna. Ta nekad umorna i tužna žena sada je izgledala drugačije. Počela se držati uspravno, više nije hodala pognute glave, a u očima joj se vidio sjaj. Njena je sestra primijetila: “Sabina se prije nikad nije smijala, a sada je stalno nasmijana.” I drugi su primijetili koliko su se Sabina i njene kćeri promijenile. Otkad je Sabina upoznala Boga, njen je život ispunjen. Više ne osjeća prazninu koja ju je toliko dugo pratila.

Sabina je voljela proučavati, ali zbog svojih brojnih obaveza nije dolazila na sastanke Jehovinih svjedoka. No naposljetku je prihvatila moj poziv da dođe na sastanak. Nakon toga počela je dolaziti redovito. U skupštini je pronašla prave prijatelje. Također je osjetila da se Jehova zaista brine za one koji ga vole i koji su spremni podnijeti žrtve kako bi mu služili (Luka 12:22-24; 1. Timoteju 6:8).

Sabini se jako svidjelo ono što je naučila, pa je željela to podijeliti s drugima. No priznala je da počne drhtati od straha kad pomisli da bi trebala propovijedati. Mislila je: “Kako ću ja, plašljiva i neškolovana žena, ikad moći nekoga poučiti istini?” Ipak, dobrota koju su joj pokazali članovi skupštine i razmišljanje o tome koliko joj se život poboljšao potaknuli su je da učini taj važan korak. Isto tako shvatila je da je njene kćeri smatraju uzorom. Stoga je počela drugima propovijedati dobru vijest. Njene kćeri su joj se u tome radosno pridružile.

Danas Sabina više nije samo još jedna nesretna, siromašna žena koja iz dana u dan naporno radi. Istina, njeno financijsko stanje nije se puno promijenilo. No promijenio se njen pogled na život. Ona je sada kršteni Jehovin svjedok i drugima propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu, koje jedino može trajno riješiti problem siromaštva i otkloniti očaj (Matej 6:10).

Pet je sati ujutro i Sabina je spremna za odlazak iz kuće. No ovog jutra neće prodavati empanade, nego će se sastati s grupom suvjernika kako bi s njima propovijedala na ulici. Svaki tjedan odvaja nešto vremena kako bi pomagala drugima da upoznaju Boga, i to je čini još sretnijom. Zaključava vrata i sa širokim osmijehom na licu izlazi na ulicu. Ovaj put ne gura kolica, već nosi veliku torbu. U torbi ima Bibliju i biblijske publikacije koje će koristiti kako bi drugima prenijela poruku koja im može pružiti nadu. S osmijehom na licu Sabina kaže: “Nisam ni sanjala da ću moći s drugima razgovarati o Bibliji, a sada me to toliko veseli!”