“Od svih starogrčkih filozofa Platon je izvršio najveći utjecaj na tradicionalno gledište o paklu” (Histoire des enfers [Povijest pakla], Georges Minois).

“Od sredine 2. stoljeća kršćani koji su donekle bili upućeni u grčku filozofiju sve su više osjećali potrebu da svoju vjeru objasne drugima koristeći se filozofskim pojmovima (...). Filozofski pravac koji im se učinio najprikladnijim bio je platonizam [odnosno Platonovo učenje]” (The New Encyclopaedia Britannica, 1988, svezak 25, stranica 890).

“Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, ‘vječni oganj’. Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga” (Katekizam Katoličke crkve, izdanje iz 1994, stranica 278).

“Živi znaju, da im treba umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa. (...) U Šeolu, kamo ideš, nema ni rada, ni uviđavnosti, ni znanja, ni mudrosti” (Propovjednik 9:5, 10, Grubišić).

Hebrejska riječ šeol, koja se odnosi na “prebivalište mrtvih”, u nekim se prijevodima Biblije prevodi riječju “pakao”. Što nam upravo citirane riječi iz Biblije otkrivaju o stanju mrtvih? Muče li se oni u šeolu kako bi iskupili svoje grijehe? Ne, jer oni “ne znaju ništa”. Upravo je zbog toga patrijarh Job, koji je jako patio zbog teške bolesti, preklinjao Boga da ga ‘zaštiti u paklu [hebrejski: šeol]’ (Job 14:13, Škarić). Kakvog bi smisla imala njegova molba kad bi šeol bio mjesto vječnih muka? U biblijskom smislu, izraz “pakao” jednostavno označava mjesto kamo odlaze mrtvi i gdje nema nikakve aktivnosti.

Slažete li se da je ta definicija pakla logičnija i da je u skladu s Biblijom? Kakav bi to užasan zločin čovjek trebao počiniti da navede Boga punog ljubavi da ga muči u čitavu vječnost? (1. Ivanova 4:8). No ako Biblija ne uči da zli odlaze u pakao, uči li da dobri ljudi odlaze na nebo?

Usporedite sljedeće biblijske retke: Psalam 146:3, 4; Djela apostolska 2:25-27; Rimljanima 6:7, 23