ZAMISLITE kako bi bilo zanimljivo vratiti se u prošlost i saznati kako su živjeli naši preci. Mi smo u neku ruku to i učinili. To putovanje u prošlost odvelo nas je od Švicarske do Sjedinjenih Američkih Država. Većina ljudi smatra da su Sjedinjene Države vrlo moderna zemlja, no mi smo ondje upoznali ljude koji žive kao što se živjelo i prije dvjestotinjak godina. Ispričat ćemo vam nešto više o tome.

Budući da znamo švicarski njemački, bili smo pozvani da dođemo na tri mjeseca u državu Indianu kako bismo ondje amišima propovijedali dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. U Indiani žive stotine amiških obitelji, koje i dan-danas govore dijalektom svojih predaka.

Amiši su potomci jedne skupine anabaptista iz 17. stoljeća. Ime su dobili po svom vođi Jakobu Ammannu, koji je živio u Švicarskoj. Proučavajući Bibliju, ti su bogobojazni ljudi već tada shvatili da nije ispravno krštavati malu djecu i ići u vojsku. Vlasti su ih progonile zbog tih stavova. Neki su zbog svojih vjerskih uvjerenja čak izgubili život. Budući da su bili sve žešće progonjeni, mnogi su morali pobjeći u druge djelove Švicarske i u Francusku. Do sredine 19. stoljeća na tisuće amiša pobjeglo je u Sjedinjene Države. Sa sobom su donijeli svoju kulturu i svoj jezik.

Posjetili smo te dobroćudne ljude, a oni se nisu mogli načuditi kad su čuli da govorimo njihovim jezikom. Zamislite kako je to izgledalo.

“Kako to da govorite naš jezik?” upitali bi nas na švicarskom njemačkom.

“Mi smo iz Švicarske”, odgovorili bismo im.

“Ali vi niste amiši!” rekli bi začuđeno.

Mnogi su nas pozvali u svoj dom i tako smo se upoznali s njihovim načinom života koji se nije puno promijenio u posljednjih dvjestotinjak godina. Umjesto električnih žarulja koriste petrolejske lampe. Ne voze se u automobilima, nego u kočijama s konjskom zapregom. Nemaju vodovod, nego bunare i crpke za vodu koju pokreće vjetar. Ne slušaju radio, već sami pjevaju.

No najviše su nas se dojmile poniznost i skromnost tih ljudi. Mnogi amiši trude se svaki dan čitati Bibliju i vole razgovarati o njoj. Zahvaljujući tome pružile su nam se prilike da razgovaramo s njima o tome što je Božji naum s ljudima i Zemljom.

Vijest o dolasku posjetitelja iz Švicarske ubrzo se proširila čitavim krajem. Mnogi su nas amiši zamolili da posjetimo njihove rođake, što smo mi drage volje i učinili. Posebno smo se obradovali kad su nas pozvali da posjetimo  amišku školu. Bili smo uzbuđeni jer nismo znali što nas ondje čeka.

Čim smo pokucali na vrata škole, učitelj nam je otvorio i pozvao nas da uđemo u učionicu. Ondje nas je dočekalo 38 učenika koji su znatiželjno promatrali nas četvero stranaca. U jednoj učionici smješteno je osam razreda, čiji učenici imaju od 7 do 15 godina. Sve su djevojčice bile odjevene u plave haljine, a na glavi su imale bijele kapice. Dječaci su nosili crne hlače i tamnoplave košulje. Učionica je imala visoki strop. Tri zida bila su obojena u plavo, a na prednjem zidu nalazila se školska ploča. Kraj nje su bili globus i nekoliko smotanih karata svijeta. U kutu se nalazila velika željezna peć.

Sjeli smo naprijed, tako da nas svi mogu vidjeti. Djeca su nas znatiželjno gledala. Učitelj je redom pozivao učenike iz svakog razreda da dođu do njegovog stola te im je postavljao pitanja iz gradiva koje su trebali naučiti kod kuće. Ugodno smo se iznenadili kad smo čuli da im postavlja pitanja o švicarskim Alpama. Kako su udžbenici koje oni koriste prilično stari, učitelj nas je upitao izgleda li Švicarska još uvijek onako kako je opisana u njima. Idu li krave još uvijek ljeti na pašnjake visoko u Alpama? Jesu li planine još uvijek prekrivene snijegom? Učitelj ih je mogao vidjeti samo na crno-bijelim fotografijama iz udžbenika. No kad smo mu dali svoje fotografije u boji na kojima se vide snježni planinski vrhovi, lice mu se ozarilo od sreće.

Učiteljeva žena, koja radi u školi kao njegova pomoćnica, postavila nam je pitanje koje smo čuli više puta: “Znate li jodlati?” Rekli smo da ne znamo. No budući da znamo kako amiši lijepo pjevaju i jodlaju, pitali smo ih bi li nam otpjevali neku pjesmu. Ispunili su nam želju. Oduševljeno smo slušali taj četrdeseteročlani zbor. Nakon toga došlo je vrijeme za odmor, pa je učitelj pustio djecu da se idu van igrati.

Tada nas je učiteljeva žena zamolila da i mi njima nešto otpjevamo. Budući da znamo nekoliko narodnih pjesama na švicarskom njemačkom, pristali smo otpjevati ih. Vijest o tome proširila se među djecom na igralištu, pa su se u tren oka vratila u učionicu. Dok smo tako stajali pred pločom, pjevali smo najbolje što smo mogli.

Kasnije nas je jedna dvanaesteročlana amiška obitelj pozvala na ručak. Na dugom drvenom stolu bilo je obilje ukusne hrane — pire od krumpira, šunka, kukuruz, kruh, sir, povrće, kolači i druge poslastice. Prije ručka svatko se u sebi pomolio. Dok smo jedni drugima dodavali hranu, počeli smo razgovarati o Švicarskoj, zemlji njihovih predaka. Naši domaćini pričali su nam i o životu na selu. Djeca su za vrijeme ručka stalno nešto šaputala i smijuckala se. Kad su svi završili s jelom, uslijedila je druga molitva. To je bio znak da djeca mogu ustati od stola — ali ne da se odu igrati. Sva su djeca pomagala u pospremanju stola i pranju suđa, što znači da su najprije trebala donijeti vodu i zagrijati je.

Dok su djeca prala suđe, roditelji su nas pozvali da pođemo s njima u dnevni boravak. Ondje nije bilo fotelja ni naslonjača, no sjeli smo u udobne drvene stolice za ljuljanje. Iz vitrine su izvadili staru Bibliju na njemačkom i ubrzo je započeo zanimljiv razgovor o duhovnim temama, kao što je to običaj u amiškim obiteljima. Što je Jehovin naum sa Zemljom i ljudima? Na što je Isus mislio kad je rekao da će krotki naslijediti Zemlju? Je li istina da će Bog u svu vječnost mučiti zle ljude u paklu? Tko izvršava Isusovu zapovijed o propovijedanju dobre vijesti po cijeloj Zemlji? Bio je pravi užitak razgovarati o tim i mnogim drugim temama s bogobojaznim ljudima koji su cijelo vrijeme u rukama držali Bibliju.

Rado se sjećamo susreta s tim ljudima koji još i danas žive kao što su nekada živjeli njihovi preci. Bilo nam je jako lijepo kod njih. Iskreno se nadamo da će zahvaljujući našem posjetu i razgovorima koje smo vodili s amišima na švicarskom njemačkom istina iz Božje Riječi, Biblije, doprijeti do srca tih ljudi koji su nas pozvali u svoj dom.