KRAJEM 1980-ih male grupe metodista izašle su na ulice Suve, glavnog grada Fidžija. Muškarci, žene i djeca, obučeni kao da idu u crkvu, postavili su barikade na 70 mjesta u gradu. Blokirali su sav teretni i putnički promet, uključujući i domaće i međunarodne letove. Zašto su to učinili? Tražili su da se u zemlji ponovno uvede strogo držanje dana počinka.

U Izraelu svaka nova višekatnica izgrađena nakon 2001. mora imati barem jedno dizalo koje se automatski zaustavlja na svakom katu. Zašto? Zato da pobožni Židovi koji od petka navečer do subote navečer drže šabat, to jest dan počinka, ne bi morali “raditi”. Naime čak se i pritiskanje dugmadi u dizalu smatra radom.

U Tongi, kraljevini u južnom dijelu Tihog oceana, nedjeljom je zabranjen svaki posao. Obustavlja se sav zračni i pomorski promet. Svaki ugovor koji se potpiše tog dana smatra se nevažećim. Prema ustavu Tonge svi građani, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja, nedjelju trebaju “smatrati svetom”. Zašto? Zato da bi se u cijeloj zemlji držao dan počinka.

Kao što pokazuju navedeni primjeri, mnogi ljudi smatraju da Bog od njih zahtijeva da drže tjedni dan počinka.  Ustvari, neki kažu da je držanje tog dana izuzetno važno i vjeruju da o njemu ovisi naše vječno spasenje. Neki čak misle da je to najvažnija Božja zapovijed. Odakle potječe dan počinka? Zahtijeva li Biblija od kršćana da se svaki tjedan jedan dan uzdržavaju od svakog posla?

Hebrejska riječ “šabat” znači “počinak, odmor, mirovanje”. Iako u biblijskom izvještaju zapisanom u Prvoj knjizi Mojsijevoj stoji da je Jehova Bog sedmi dan “stao počivati” od stvaranja, Božji je narod tek u Mojsijevo vrijeme dobio zapovijed da drži dan počinka, odnosno šabat, koji je trajao 24 sata (1. Mojsijeva 2:2). Nakon što su Izraelci 1513. pr. n. e. izašli iz Egipta, Jehova im je čudom davao manu u pustinji. O sakupljanju mane dobili su sljedeću uputu: “Šest ćete dana skupljati, ali sedmi je dan dan počinka. Tada toga neće biti” (2. Mojsijeva 16:26). Biblijski izvještaj u nastavku kaže da je “narod počivao sedmoga dana”, od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu (2. Mojsijeva 16:30).

Ubrzo nakon što su Izraelci dobili te upute, Jehova im je dao zakon o držanju dana počinka, koji je uvrstio među Deset zapovijedi danih Mojsiju (2. Mojsijeva 19:1). Četvrta je zapovijed djelomično glasila: “Sjećaj se dana počinka i neka ti je svet. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana dan počinka posvećen Jehovi, Bogu tvojemu” (2. Mojsijeva 20:8-10). Tako je držanje dana počinka za Izraelce postalo sastavni dio života (5. Mojsijeva 5:12).

Da, držao ga je. Biblija o Isusu kaže: “Kad se navršilo vrijeme, Bog je poslao svojega Sina, rođenog od žene i podložnog zakonu” (Galaćanima 4:4). Isus je bio rođen kao Izraelac i stoga je bio pod Mojsijevim zakonom, koji je uključivao i zakon o držanju dana počinka. Savez zakona bio je ukinut tek nakon Isusove smrti (Kološanima 2:13, 14). Ako znamo kad su se ti događaji odigrali,  bolje ćemo razumjeti Božje gledište o danu počinka. (Vidi  grafički prikaz na 15. stranici.)

Istina, Isus je rekao: “Ne mislite da sam došao obezvrijediti Zakon ili Proroke. Nisam došao obezvrijediti, nego ispuniti!” (Matej 5:17). No što znači izraz “ispuniti”? Prikažimo to jednim primjerom: Građevinski poduzetnik ispunit će ugovor kojim se obavezao da će izgraditi zgradu ako taj objekt dovrši do kraja, a ne ako podere ugovor. No kad obavi posao u skladu s očekivanjima naručitelja, ispunio je obaveze navedene u ugovoru i više nije dužan držati ga se. Slično tome Isus nije ukinuo Zakon, odnosno “poderao ugovor”, nego ga je u potpunosti ispunio. Kad je Zakon bio ispunjen, Božji ga se narod više nije morao držati.

Jesu li kršćani obavezni držati tjedni dan počinka s obzirom na to da je Krist ispunio Zakon? Apostol Pavao je pod nadahnućem odgovorio na to pitanje: “Zato neka vam nitko ne govori što da jedete i pijete i neka vam ne zapovijeda da slavite blagdane ili mlađake ili subote, jer je to tek sjena onoga što dolazi, a sama je stvarnost Krist” (Kološanima 2:16, 17).

Te nadahnute riječi ukazuju na to da se značajno promijenilo ono što Bog traži od svojih slugu. Zašto je došlo do te promjene? Zato što su kršćani pod novim zakonom, “zakonom Kristovim” (Galaćanima 6:2). Savez zakona koji je Jehova preko Mojsija sklopio s Izraelom bio je ukinut kad ga je Isus svojom smrću ispunio (Rimljanima 10:4; Efežanima 2:15). Je li zapovijed o držanju dana počinka također bila ukinuta? Da. Nakon što je rekao da smo “oslobođeni Zakona”, Pavao se osvrnuo na jednu od Deset zapovijedi (Rimljanima 7:6, 7). Dakle Deset  zapovijedi, pa tako i zakon o držanju dana počinka, dio su tog Zakona, koji je bio ukinut. Stoga Božji sluge više ne moraju držati tjedni dan počinka.

Kršćani trebaju obožavati Boga na drugačiji način nego stari Izraelci. Tu promjenu možemo prikazati jednim primjerom: Neka država odlučila je promijeniti svoj ustav. Kad novi ustav stupi na snagu, građani više nisu obavezni pridržavati se staroga. Neki zakoni u novom ustavu jednaki su onima u starom, no drugi se razlikuju. Stoga bi građani trebali pažljivo proučiti novi ustav kako bi saznali koji se zakoni sada primjenjuju. Osim toga svaki bi lojalni građanin trebao znati kad je novi ustav stupio na snagu.

Slično tome Jehova Bog dao je izraelskom narodu više od 600 zakona, uključujući i 10 glavnih. Među njima bili su zakoni o moralu, žrtvama, zaštiti zdravlja i danu počinka. No Isus je rekao da će njegovi pomazani sljedbenici sačinjavati novi “narod” (Matej 21:43). Od 33. godine taj narod ima novi “ustav”, koji se temelji na dva osnovna zakona — jedan zahtijeva da ljube Boga, a drugi da ljube svoje bližnje (Matej 22:36-40). Iako “zakon Kristov” sadrži zapovijedi koje su slične onima u Zakonu koji je dobio Izrael, ne bi nas trebalo iznenaditi što se neki zakoni ipak jako razlikuju, a neki više nisu ni potrebni. Zakon o držanju tjednog dana počinka jedan je od zakona koje više nije potrebno držati.

Znači li ukidanje Mojsijevog zakona i uspostava Kristovog zakona da je Bog promijenio svoja mjerila? Nipošto. Kao što roditelj prilagođava pravila koja postavlja svojoj djeci, ovisno o njihovom uzrastu i različitim okolnostima, tako je i Jehova prilagodio zakone koje njegov narod treba držati. Apostol Pavao to objašnjava na sljedeći način: “Prije nego što je došla vjera, bili smo čuvani pod zakonom, predani u zatočeništvo, čekajući vjeru koja se trebala objaviti. Tako nam je Zakon bio odgajatelj koji nas je vodio do Krista, da budemo proglašeni pravednima zbog vjere. A otkako je došla vjera, više nismo pod odgajateljem” (Galaćanima 3:23-25).

Kako se Pavlovi argumenti mogu primijeniti na dan počinka? Razmislite o sljedećoj usporedbi: Određeni dan u tjednu učenici u školi imaju neki predmet, naprimjer obradu drva. Od njih se očekuje da taj dan uče kako se obrađuje drvo. No kad se zaposle, vještine koje su stekli trebat će koristiti svaki dan, a ne samo određeni dan u tjednu. Slično tome dok su bili pod Zakonom, Izraelci su jedan dan u tjednu morali odvajati za odmor i službu Bogu. S druge strane kršćani moraju služiti Bogu svaki dan, a ne samo jednom tjedno.

Je li dakle pogrešno svaki tjedan odvojiti jedan dan za odmor i službu Bogu? Ne, nije. Božja Riječ odluku o tome prepušta svakom pojedincu. Naime ona kaže: “Netko smatra da je jedan dan važniji od drugoga, a drugi smatra da su svi dani jednaki. Neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje” (Rimljanima 14:5). Iako neki smatraju da je jedan dan važniji od drugih, Biblija jasno pokazuje da Bog ne očekuje od kršćana da drže tjedni dan počinka.