PETAR sigurno nikad nije zaboravio onaj strašan trenutak kad su im se sreli pogledi. Je li u Isusovim očima vidio razočaranje ili prijekor? O tome možemo samo nagađati jer Biblija ne kaže ništa drugo nego da se “Gospodin okrenuo i pogledao Petra” (Luka 22:61). No Petru je već i taj pogled bio dovoljan da osjeti svu težinu svoga grijeha. Shvatio je da se upravo ispunilo ono što je Isus prorekao. Odrekao se svoga voljenog Učitelja iako se zaklinjao da to nikad neće učiniti. Bio je to težak udarac za Petra, vjerojatno najgori trenutak najgoreg dana njegovog života.

Međutim nije sve bilo izgubljeno. Budući da je imao snažnu vjeru, Petar je još uvijek imao priliku naučiti nešto iz svojih pogrešaka i krenuti dalje te shvatiti jednu od Isusovih najvećih pouka — pouku o opraštanju. O tome i svatko od nas treba mnogo učiti. Stoga pogledajmo što je Petar iz svoga bolnog iskustva naučio o opraštanju.

Otprilike pola godine ranije Petar je u svom gradu Kafarnaumu prišao Isusu i upitao ga: “Gospodine, koliko mi puta može sagriješiti brat moj, a ja da mu oprostim? Do sedam puta?” Petar je sebe vjerojatno smatrao prilično milosrdnim. Uostalom, vjerski vođe tog vremena naučavali su da je čovjek svom bližnjem dužan oprostiti samo tri puta. Isus je odgovorio: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta” (Matej 18:21, 22).

Je li Isus time poručio Petru da treba pomno bilježiti tuđe prijestupe? Nije. Naprotiv, kad je Petrovu brojku 7 zamijenio sa 77, zapravo je htio reći da ne možemo proizvoljno određivati koliko puta nekome oprostiti. Isusove riječi pokazuju da je na Petra utjecao stav ljudi onog vremena, koji su bili nemilosrdni i nepopustljivi te su tuđe greške dugo pamtili i teško opraštali. S druge strane Bog nas uči da praštamo rado i u velikoj mjeri.

Petar tom prilikom nije proturječio Isusu. No je li Isusova pouka doista doprla do njegovog srca? O opraštanju obično najviše naučimo kad je nama samima očajnički potreban oprost. Osvrnimo se zato na događaje koji su prethodili Isusovoj smrti. U tih nekoliko mučnih sati Petar je više puta iskušao strpljenje svog Učitelja.

Bila je to izuzetno važna noć — posljednja noć Isusovog života na Zemlji. Isus je svoje apostole želio poučiti još mnogočemu. Naprimjer htio im je predočiti što je istinska poniznost. To im je pokazao primjerom kad im je oprao noge, što je obično bio zadatak najnižeg sluge. Petar se u početku začudio onome što Isus radi. Zatim je odbio da mu Isus opere noge. A onda je tražio da mu opere ne samo noge nego i ruke i glavu.  Isus nije izgubio strpljenje, već je mirno objasnio važnost i značenje svog postupka (Ivan 13:1-17).

Međutim ubrzo nakon toga apostoli su se počeli prepirati tko je od njih najveći. Petar je sigurno sudjelovao u toj prepirci. U njoj je na površinu izbio ponos apostola, a to im nije nimalo služilo na čast. Pa ipak, Isus ih je blago savjetovao i čak pohvalio jer su odano bili uz njega. No ujedno je prorekao da će ga svi oni napustiti. Petar je nato odvratio da će ostati uz Isusa čak i po cijenu života. Isus je rekao da će se dogoditi suprotno — da će se još iste noći prije nego pijetao dvaput zapjeva Petar tri puta odreći svog Učitelja. Petar se nato usprotivio Isusu te se hvalio da će biti odaniji od svih drugih apostola (Matej 26:31-35; Marko 14:27-31; Luka 22:24-28).

Je li Isus izgubio strpljenje? Nije. Dapače, i u tom teškom razdoblju tražio je dobre strane svojih nesavršenih apostola. Premda je znao da će ga Petar iznevjeriti, rekao mu je: “Ja sam se usrdno molio za tebe da vjera tvoja ne oslabi. A ti, kad se vratiš, ojačaj braću svoju!” (Luka 22:32). Tako je izrazio povjerenje u to da će Petar duhovno ojačati i ponovno mu vjerno služiti. Isus je zaista bio dobar i rado je opraštao!

Kasnije je u Getsemanskom vrtu Petra u više navrata trebalo opomenuti. Isus je njemu, Jakovu i Ivanu rekao da bdiju dok se on moli. Iako mu je trebala podrška jer je proživljavao tešku duševnu patnju, Petar i ostali nekoliko su puta zaspali. Isus im nije zamjerio zbog toga, nego je suosjećajno rekao: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo” (Marko 14:32-38).

Nedugo nakon toga došla je svjetina s bakljama, mačevima i toljagama. Ta je situacija zahtijevala oprezno i razborito postupanje. No Petar je brzopleto krenuo u akciju. Mačem je nasrnuo na Malha, roba velikog svećenika, te mu odsjekao uho. Isus je mirno prekorio Petra, izliječio ranjenog roba i objasnio da njegovi učenici ne smiju pribjegavati nasilju. To načelo vodi Isusove sljedbenike i dan-danas (Matej 26:47-55; Luka 22:47-51; Ivan 18:10, 11). Isus je te noći već puno puta oprostio Petru. Petrovi propusti mogu nas podsjetiti na to da “svi često griješimo” (Jakov 3:2). Kome od nas Bog ne treba opraštati svaki dan? No Petar nije ni slutio što ga još čeka te noći. Najgore je tek slijedilo.

Isus je svjetini rekao da puste apostole ako traže njega. Petar je bespomoćno promatrao kako vežu Isusa. Zatim je pobjegao, zajedno s ostalim apostolima.

Petar i Ivan nakon nekog su vremena prestali bježati i vjerojatno se zaustavili blizu kuće nekadašnjega velikog svećenika Ane, kamo je Isus najprije odveden na saslušanje. Kad su Isusa odveli odande, Petar i Ivan krenuli su za njim, ali su ga “slijedili izdaleka” (Matej 26:58; Ivan 18:12, 13). Petar nije bio kukavica. Trebalo je hrabrosti da bi se uopće pratilo Isusa. Svjetina je bila naoružana, a Petar je već ozlijedio jednog čovjeka iz te gomile. Međutim nije pokazao ljubav i odanost na kakvu se zaklinjao kad je rekao da će, bude li potrebno, i umrijeti sa svojim Učiteljem (Marko 14:31).

I danas mnogi ljudi, poput Petra, pokušavaju Krista “slijediti izdaleka”, pazeći da ih nitko ne primijeti. No kao što je sam Petar kasnije napisao, pravi Kristovi sljedbenici možemo biti jedino ako se trudimo u svemu ići njegovim stopama, bez obzira na posljedice (1. Petrova 2:21).

 Oprezno slijedeći Isusa, Petar je došao pred vrata jedne od najimpresivnijih kuća u Jeruzalemu. Bio je to dom Kajfe, bogatog i utjecajnog velikog svećenika. Takve su kuće obično imale unutarnje dvorište. Petar je došao do dvorišnih vrata, ali ga nisu pustili unutra. Ivan, koji je već bio u dvorištu, razgovarao je s vrataricom te uveo Petra. Izgleda da Petar nije ostao s Ivanom niti je pokušavao ući u kuću i zauzeti se za svog Učitelja. Ostao je u dvorištu, gdje su se neki robovi i sluge u hladnoj noći grijali oko rasplamsale vatre. Petar je ondje promatrao lažne svjedoke kako dolaze i odlaze dok se u kući odvija suđenje (Marko 14:54-57; Ivan 18:15, 16, 18).

Djevojka koja je pustila Petra u dvorište mogla je na svjetlu vatre bolje vidjeti njegovo lice. Prepoznala ga je i odmah optužila rekavši: “I ti si bio s Isusom Galilejcem!” Zatečen njenim riječima, Petar je porekao da poznaje Isusa i čak se pretvarao da ne zna o čemu ta djevojka govori. Zatim je otišao do vrata, nastojeći skretati što manje pažnje na sebe. Međutim zapazila ga je jedna druga djevojka i rekla nešto slično: “Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!” Petar se zaklinjao: “Ne poznajem tog čovjeka!” (Matej 26:69-72). Nakon što se drugi put odrekao Isusa, možda je i čuo kako je pijetao zapjevao, ali bio je previše uznemiren da bi se sjetio što je Isus prorekao samo nekoliko sati ranije.

Malo kasnije Petar je još uvijek svim silama nastojao ostati neupadljiv. No to mu nije pošlo za rukom jer mu je pristupila grupa ljudi koja je stajala u dvorištu. Jedan od njih bio je u rodu s Malhom, robom kojega je Petar ranio. Taj je čovjek Petra upitao: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?” Petar ih je počeo uvjeravati da su u krivu. Zakleo se da ne poznaje Isusa, vjerojatno rekavši neka bude proklet ako laže. Tek što je to izustio, drugi je put čuo kako se oglasio pijetao (Ivan 18:26, 27; Marko 14:71, 72).

Isus je u tom trenutku bio na balkonu i gledao prema dvorištu. Pogled mu se sreo s Petrovim. Petar je istog trena shvatio što je učinio. Iznevjerio je svog Učitelja! Shrvan osjećajem krivnje, otišao je iz dvorišta. Pun je mjesec blijedio, a njegova je svjetlost pratila Petra dok je izbezumljen hodao ulicama grada. Suze su mu tekle niz lice. Potpuno slomljen, na koncu je briznuo u gorak plač (Marko 14:72; Luka 22:61, 62).

Kad netko počini tako težak grijeh, lako bi mogao pomisliti da mu se ne može oprostiti. Možda je i Petar tako razmišljao. No je li doista učinio neoprostiv grijeh?

Teško je i zamisliti kakvu je bol Petar osjećao tog jutra. No dan mu nije donio utjehu. Tog je poslijepodneva Isus umro nakon što su ga satima mučili. Mora da je Petar o sebi mislio sve najgore. Sigurno mu se srce paralo kad god bi pomislio da je još i on svom Učitelju nanio bol posljednjeg dana njegovoga zemaljskog života. Iako je bio beskrajno žalostan, nije se predao očaju. Kako to znamo? Biblija kaže da je ubrzo ponovno bio sa svojom braćom (Luka 24:33). Nesumnjivo su i ostali apostoli žalili zbog svog ponašanja posljednje noći Isusovog života. No budući da su bili zajedno, mogli su jedan drugoga barem donekle utješiti.

Iako je Petru tada bilo teško, donio je jednu od svojih najmudrijih odluka. Kad Božji sluga padne, nije toliko važno koliko je duboko potonuo, nego ima li snage ustati i popraviti svoj odnos s Bogom (Mudre izreke 24:16). Petar je pokazao iskrenu vjeru time što se unatoč malodušnosti sastao sa svojom braćom. Kad osobu mori tuga ili krivnja, lako može doći u iskušenje da se povuče u sebe. No to je zapravo opasno (Mudre izreke 18:1). U takvim je situacijama najmudrije ostati blisko povezan sa suvjernicima i ponovno prikupiti duhovnu snagu (Hebrejima 10:24, 25).

Budući da je bio sa svojom duhovnom braćom, Petar je saznao nevjerojatnu vijest da u grobu nema Isusovog tijela. On i Ivan otrčali su do groba u koji je Isus bio položen i na čiji je ulaz bio stavljen velik kamen. Ivan je vjerojatno bio mlađi, pa je stigao prvi. Grob je bio otvoren, ali on je oklijevao ući. No Petar ni na trenutak nije zastao iako je bio umoran od trčanja. Odmah je ušao i zatekao prazan grob (Ivan 20:3-9).

Je li Petar povjerovao da je Isus uskrsnuo? Isprva nije, čak ni kad su žene koje su vjerno slijedile Isusa rekle da su im anđeli objavili da je Isus ustao iz mrtvih (Luka 23:55–24:11). No do kraja tog dana iz Petrovog je srca iščezao i najmanji trag tuge i sumnje. Isus je bio živ! Uskrsnuo je  kao moćno duhovno biće i ukazao se svim svojim apostolima. No kome se od njih najprije ukazao, i to nasamo? Apostoli su toga dana rekli: “Gospodin je zaista uskrsnuo i ukazao se Šimunu!” (Luka 24:34). Slično tome apostol Pavao kasnije je napisao da se toga posebnog dana Isus “ukazao Kefi, a zatim dvanaestorici” (1. Korinćanima 15:5). Petar je bio poznat i pod imenima Kefa i Šimun. Dakle Isus se tog dana ukazao Petru, i to najvjerojatnije nasamo.

Biblija ne otkriva kako je izgledao taj zasigurno dirljiv susret Isusa i Petra. Ne možemo ni zamisliti kako se Petar osjećao kad je vidio da je njegov voljeni Gospodin živ. Napokon je imao priliku reći koliko mu je žao i koliko se kaje zbog onoga što je učinio. Više od svega na svijetu Petar je želio da mu bude oprošteno. Tko bi uopće mogao posumnjati da mu je Isus oprostio, i to u potpunosti? Kada danas neki kršćanin zgriješi, dobro je da se sjeti Petra. Nikada ne bismo smjeli misliti da nam Bog ne može oprostiti. Isus, koji je savršen odraz svog Oca, pokazao je da Jehova “velikodušno oprašta” (Izaija 55:7).

Isus je apostolima rekao da odu u Galileju, gdje su se trebali ponovno sresti s njim. Kad su stigli onamo, Petar je odlučio otići na Galilejsko more loviti ribu. S njim je pošlo još nekoliko učenika. Petar se tako još jednom našao na jezeru na kojem je proveo veći dio života. Ponovno je slušao škripu brodskih dasaka, zapljuskivanje valova te u rukama držao grube ribarske mreže. Sve to vjerojatno mu je u misli dozivalo nekadašnji način života, koji nije bio toliko neizvjestan. Je li te noći razmišljao kako će njegov život izgledati nakon što je Isus završio svoju službu na Zemlji? Je li poželio vratiti se ribarenju i jednostavnom životu? Bilo kako bilo, Petar i ostali cijelu noć nisu ništa ulovili (Matej 26:32; Ivan 21:1-3).

No u zoru im je neki čovjek doviknuo s obale da bace mrežu s druge strane lađe. Oni su poslušali i izvukli punu mrežu. U njoj su se našle čak 153 ribe! Shvativši tko je taj čovjek, Petar je skočio s lađe i zaplivao prema obali. Kad su svi došli na obalu, Isus im je dao pečenu ribu koju je pripremio za njih. Potom se obratio Petru.

Upitao ga je ljubi li svoga Gospodina “više od ovih” i pritom vjerojatno pokazao na gomilu riba koju su ulovili. Hoće li se u Petrovom srcu voditi borba između ljubavi prema ribarenju i ljubavi prema Isusu? Petar se triput odrekao svoga Gospodina, a Isus mu je sada dao priliku da pred drugim učenicima tri puta potvrdi svoju ljubav prema njemu. Svaki put kad je Petar rekao da ga ljubi, Isus mu je istaknuo kako to može pokazati. Trebao je hraniti Kristove ovce, odnosno njegove vjerne sljedbenike, i brinuti se za njih, te tako pokazati da mu je sveta služba ispred svega (Ivan 21:4-17).

Isus je na taj način pokazao da on i njegov Otac Petra još uvijek smatraju vrijednim. Petar je trebao imati važnu ulogu u Kristovoj skupštini. Bio je to uistinu snažan dokaz  da mu je Isus u potpunosti oprostio. Tog se apostola nesumnjivo jako dojmilo milosrđe koje mu je iskazano.

Petar je godinama vjerno izvršavao svoju službu. Jačao je svoju braću, baš kao što mu je Isus zapovjedio večer uoči svoje smrti. Dobrostivo je i strpljivo hranio Kristove sljedbenike i brinuo se za njih. Potvrdio je da mu je Isus s pravom dao ime Petar, što znači stijena, jer je u skupštini služio kao čvrst i pouzdan oslonac te se borio za njenu dobrobit. Tome u prilog svjedoče i dvije njegove poslanice koje zrače toplinom, a dragocjen su dio Biblije. Iz njih se jasno vidi da Petar nije zaboravio ono što je od Isusa naučio o opraštanju (1. Petrova 3:8, 9; 4:8).

Kako je s nama? I mi trebamo usvojiti pouku o opraštanju. Molimo li Boga svaki dan da nam oprosti mnoge grijehe? Imamo li nakon toga osjećaj da nam je uistinu oprošteno i vjerujemo li da nas Božji oprost čisti od grijeha? Opraštamo li mi drugima? Budemo li tako razmišljali i postupali, pokazat ćemo da smo se ugledali na Petrovu vjeru i da smo milosrdni poput njegovog Učitelja.