INCEST, ubijanje djece, kanibalizam — to su samo neki od postupaka koji su se u 2. stoljeću lažno pripisivali kršćanima. To je dovelo do velikog progona, pa su se pisci koji su se izjašnjavali kao kršćani osjećali dužnima braniti svoju vjeru. Ti pisci, koji su kasnije postali poznati kao apologeti, branitelji svoje vjere, dali su si u zadatak da dokažu da njihova religija ne predstavlja nikakvu prijetnju kako bi pridobili naklonost rimske vlasti i javnosti. Taj pothvat bio je rizičan budući da se carske vlasti i javnost obično moglo udobrovoljiti samo ako bi im se podilazilo. No postojala je velika opasnost da se neutemeljenim kompromisima razvodne kršćanska učenja. S druge strane mogli su izazvati još veće progonstvo. Na koji su način apologeti branili svoju vjeru? Koje su argumente koristili? I kakvi su bili rezultati njihovih nastojanja?

Apologeti su bili učeni ljudi koji su živjeli u 2. stoljeću te početkom 3. stoljeća. Najpoznatiji među njima bili su Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski i Tertulijan. * Njihovi spisi prvenstveno su bili namijenjeni poganima i rimskim vlastima s ciljem da objasne kršćanska učenja, a u njima su se često osvrtali na Bibliju. Apologeti su se suprotstavljali progoniteljima kršćanstva, pobijali njihove optužbe te prikazivali kršćane u dobrom svjetlu.

Jedan od glavnih zadataka apologeta bio je uvjeriti vlasti da kršćani nisu neprijatelji cara niti carstva. Tertulijan je rekao da je cara “postavio naš Bog”, a Atenagora je branio gledište da bi na carskom prijestolju trebali sjediti samo nasljednici iz iste obitelji, čime se uplitao u politička pitanja tog vremena. Oni su na taj način zanemarili riječi Isusa Krista: “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta” (Ivan 18:36).

 Isto tako apologeti su isticali povezanost između Rima i kršćanstva. Meliton Sardski rekao je da Rimsko Carstvo i kršćanstvo zapravo surađuju te da kršćanstvo doprinosi blagostanju carstva. Nepoznati pisac Poslanice Diognetu rekao je da su kršćani duša koja “drži svijet”. A Tertulijan je napisao da se kršćani mole za boljitak carstva i za to da se kraj svijeta odgodi za neko kasnije vrijeme. Takvim je stavom ostavljao dojam da dolazak Božjeg Kraljevstva više nije toliko potreban (Matej 6:9, 10).

Filozof Celzo prezrivo je opisao kršćane kao “nadničare, postolare, seljake te kao najneukije i najpriprostije ljude koji postoje”. Apologeti nisu mogli podnijeti takvo ruganje. Odlučili su pridobiti javnost služeći se novom taktikom. Svjetovnu mudrost, koju su nekad odbacivali, sada su upotrijebili za promicanje “kršćanskih” ciljeva. Naprimjer Klement Aleksandrijski smatrao je da su ideje nekih filozofa “istinska teologija”. Iako je Justin Mučenik tvrdio da odbacuje pogansku filozofiju, prvi je počeo koristiti filozofski jezik i pojmove kako bi izrazio “kršćanske” ideje, smatrajući takvu vrstu filozofije “sigurnom i korisnom”.

Otada apologetima cilj više nije bio suprotstavljati se filozofiji, već “kršćanska” učenja pretvoriti u filozofiju koja će biti na višoj razini od filozofije pogana. “U nekim pitanjima mi naučavamo isto što i pjesnici i filozofi koje vi poštujete, no u drugim pitanjima naša su učenja potpunija i imaju više božanskoga u sebi”, napisao je Justin Mučenik. Tako su “kršćanska” učenja, zaodjevena u novo, filozofsko ruho, bila predstavljena kao učenja koja imaju svoj ugled i svoju povijest. Apologeti su isticali da su kršćanske knjige puno starije od knjiga koje su napisali Grci te da su biblijski proroci živjeli prije grčkih filozofa. Neki apologeti čak su došli do zaključka da su filozofi svoje ideje preuzeli od proroka. A Platona su proglasili Mojsijevim učenikom!

Taj novi pristup doveo je do miješanja kršćanstva i poganske filozofije. Uspoređivali su se grčki bogovi i osobe o kojima govori Biblija. Isusa se uspoređivalo s Perzejem, a Marijino začeće sa začećem Perzejeve majke  Danaje, za koju se također smatralo da je svog sina začela kao djevica.

Neka su učenja bila uvelike izmijenjena. Naprimjer u Bibliji se Isusa u izvornom tekstu naziva “Logos”, što znači Božja “Riječ”, odnosno Govornik (Ivan 1:1-3, 14-18; Otkrivenje 19:11-13). Već je Justin Mučenik iskrivio to učenje jer se na način svojstven filozofima poigravao s dva moguća značenja grčke riječi logos: “riječ” i “razum”. Govorio je da su kršćani primili “riječ” u osobi Isusa Krista. No naučavao je da se logos u značenju “razum” nalazi u svakom čovjeku, pa i u poganima. Stoga su, zaključio je, oni koji žive u skladu s razumom kršćani, pa čak i oni koji tvrde da su ateisti ili koje se smatra takvima, poput Sokrata i drugih.

Osim toga silno se trudeći povezati Isusa i pojam logos iz grčke filozofije, u kojoj je bio usko povezan s Bogom, apologeti su, među njima i Tertulijan, u kršćanstvu pokrenuli ideje koje su utrle put učenju o Trojstvu. *

U Bibliji se hebrejska riječ za “dušu” pojavljuje više od 850 puta, a grčka preko 100 puta. Ona se u osnovi odnosi na smrtna živa bića, bilo na ljude bilo na životinje (1. Korinćanima 15:45; Jakov 5:20; Otkrivenje 16:3). No apologeti su iskrivili to biblijsko učenje povezavši ga s Platonovim učenjem da je duša odvojena od tijela, nevidljiva i besmrtna. Minucije Feliks čak je tvrdio da vjerovanje u uskrsnuće vuče korijene iz Pitagorinog učenja o seljenju duša. Koliko su se samo pod grčkim utjecajem udaljili od biblijskih učenja!

Neki apologeti prepoznali su da bi filozofija mogla predstavljati opasnost za kršćansku vjeru. No iako su kritizirali filozofe, ipak im se sviđao intelektualni, filozofski pristup religiji. Naprimjer Tacijan je optužio filozofe da od njihovog mudrovanja nema nikakve koristi, ali istovremeno je kršćanstvo nazivao “našom filozofijom” te se upuštao u filozofska teoretiziranja. Tertulijan je osuđivao utjecaj poganske filozofije na kršćanska učenja. No s druge strane rekao je da želi ići stopama “Justina, filozofa i mučenika, Miltijada, crkvenog sofista” i drugih. Atenagoru se nazivalo “kršćanskim filozofom iz Atene”. A Klement Aleksandrijski rekao je da smatra kako se “kršćani mogu promišljeno služiti filozofijom da bi lakše stekli mudrost i obranili svoju vjeru”.

Bez obzira na to koliko su uspjeha apologeti možda imali dok su branili svoju vjeru, pritom su ipak učinili veliku pogrešku. Koju? Apostol Pavao podsjetio je kršćane da od sveg duhovnog oružja koje im stoji na raspolaganju nijedno nije toliko moćno kao što je to “riječ Božja”, koja je “živa i djelotvorna”. Njome, rekao je Pavao, kršćani mogu “rušiti kriva razmišljanja i svaku oholost koja se podiže protiv poznavanja Boga” (Hebrejima  4:12; 2. Korinćanima 10:4, 5; Efežanima 6:17).

U noći prije nego što je umro Isus je svojim učenicima rekao: “Budite hrabri, ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 16:33). Kušnje i nevolje koje je doživio u svijetu nisu slomile njegovu vjeru i odanost prema svom Ocu. Slično tome Ivan, koji je posljednji od apostola ostao na životu, napisao je: “Ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera” (1. Ivanova 5:4). Iako su apologeti željeli braniti kršćanstvo, pogriješili su kad su odlučili prihvatiti ideje i nazore svjetovnih filozofa. Time su dopustili da ih zavedu filozofska razmišljanja i tako zapravo dozvolili da svijet pobijedi njih i kršćanstvo kakvo su zastupali. Dakle umjesto da budu zastupnici i branitelji pravog kršćanstva, apologeti rane crkve su, možda nesvjesno, upali u lukavu zamku Sotone, koji se “pretvara da je anđeo svjetla” (2. Korinćanima 11:14).

Svećenici i teolozi današnjih crkava uvelike idu njihovim stopama. Umjesto da brane pravo kršćanstvo koristeći Božju Riječ, oni često omalovažavaju Bibliju te, dok poučavaju ljude, pribjegavaju svjetovnoj filozofiji kako bi pridobili naklonost i priznanje javnosti. Oni ne upozoravaju vjernike da je opasno povoditi se za nebiblijskim trendovima ovoga svijeta, već su postali učitelji koji se svesrdno trude ‘govoriti ono što godi ušima’ njihovih slušatelja samo da bi ih pridobili na svoju stranu (2. Timoteju 4:3). Nažalost, poput apologeta u prošlosti, ti učitelji zanemaruju upozorenje apostola Pavla: “Pazite da vas tko ne odmami filozofijom i ispraznom prijevarom što se temelji na ljudskoj predaji, na načelima ovoga svijeta, a ne na Kristovim učenjima.” No Biblija kaže da će im “kraj biti po djelima njihovim” (Kološanima 2:8, bilješka; 2. Korinćanima 11:15).