BI LI bolestan čovjek dokazao da nema povišenu temperaturu time što bi razbio toplomjer? Naravno da ne bi. Slično tome iako mnogi odbacuju Božje gledište o grijehu, to ne znači da grijeh ne postoji. U Božjoj Riječi, Bibliji, mnogo se govori o toj temi. Što ona uči o grijehu?

Prije otprilike dvije tisuće godina apostol Pavao izrazio je razočaranje kad je rekao: “Dobro koje želim činiti ne činim, nego zlo koje ne želim činiti, to činim” (Rimljanima 7:19). Ako smo iskreni, priznat ćemo da se to događa i nama. Možda se želimo držati Deset zapovijedi ili nekih drugih mjerila ponašanja, ali to nam ne uspijeva uvijek, htjeli mi to priznati ili ne. Nije riječ o tome da namjerno želimo prekršiti neko mjerilo. Jednostavno smo slabi. Zašto tako postupamo? Pavao nam otkriva uzrok kad kaže: “Ako činim ono što ne želim, onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni” (Rimljanima 7:20).

Poput apostola Pavla, svi ljudi imaju urođene slabosti, a to dokazuje da smo naslijedili grijeh i nesavršenost. “Svi su sagriješili i ne odražavaju slavu Božju”, rekao je taj apostol. Što je dovelo do toga? Pavao dalje kaže: “Preko jednog čovjeka [Adama] grijeh je ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili” (Rimljanima 3:23; 5:12).

Mnogi se ne slažu s tvrdnjom da nas je grijeh naših praroditelja, Adama i Eve, udaljio od Boga i da smo zbog toga izgubili savršenost. No Biblija uči da se upravo to dogodilo. Isus je kao potvrdu svojih učenja citirao ono što stoji u prvim poglavljima Prve knjige Mojsijeve, odnosno Postanka. Time je pokazao da vjeruje u izvještaj o Adamu i Evi (1. Mojsijeva 1:27; 2:24; 5:2; Matej 19:1-5).

Jedno od glavnih biblijskih učenja glasi: Isus je došao na Zemlju da bi ljude koji vjeruju u njega oslobodio grijeha (Ivan 3:16). Naša budućnost ovisi o tome prihvaćamo li način na koji Jehova želi vjerne ljude izbaviti iz jadnog stanja iz kojeg sami ne mogu naći izlaz. No ako ne znamo kako Bog gleda na grijeh, nećemo moći cijeniti ono što čini kako bi nas izbavio.

Jehova je prvom čovjeku, Adamu, rekao da će živjeti vječno. No rekao mu je i da će taj prekrasan život izgubiti ako se pobuni protiv njega. Adam se pobunio protiv Boga i tako postao grešan (1. Mojsijeva 2:15-17; 3:6). Nije poslušao Božju zapovijed, pa je izgubio savršenost i uništio svoj odnos s Bogom. Kad je počinio grijeh time što je prekršio Božji zakon, počeo je starjeti i na koncu je umro. Nažalost, svi Adamovi potomci — pa tako i mi — rođeni su grešni i zbog toga moraju umrijeti. Zašto?

Razlog je prilično jednostavan. Nesavršeni roditelji ne mogu imati savršenu djecu. Svi Adamovi potomci rođeni su grešni, a “plaća za grijeh je smrt”, kako kaže apostol Pavao (Rimljanima 6:23). No drugi dio tog biblijskog retka pokazuje da se imamo čemu nadati. Ondje piše: “Dar koji Bog daje vječni je život preko Krista Isusa, Gospodina našega.” Drugim riječima, Isus je dao svoj život i tako poslušnim ljudima koji cijene  njegovu žrtvu omogućio da se oslobode posljedica grijeha koji je počinio Adam * (Matej 20:28; 1. Petrova 1:18, 19). Kako bi ta spoznaja trebala djelovati na nas?

Apostol Pavao pod Božjim je nadahnućem odgovorio na pitanje koje smo upravo postavili. Napisao je: ‘Kristova nas ljubav pokreće, jer smo zaključili ovo: jedan je čovjek umro za sve. Krist je umro za sve da oni koji žive ne žive više za sebe, nego za njega koji je umro za njih i bio uskrsnut’ (2. Korinćanima 5:14, 15). Kad netko shvati da ga Isusova žrtva može osloboditi posljedica grijeha i želi pokazati zahvalnost za to, treba početi živjeti u skladu s Božjom voljom. Da bi to mogao, treba saznati što Bog zahtijeva od njega, oblikovati svoju savjest prema biblijskim mjerilima i zatim po njima živjeti (Ivan 17:3, 17).

Neispravnim postupanjem narušavamo svoj odnos s Jehovom Bogom. Kad je kralj David shvatio koliko je težak grijeh napravio time što je počinio preljub s Bat-Šebom i ubio njezinog muža, nesumnjivo je bio jako posramljen. No s pravom ga je najviše mučilo to što je svojim grijesima povrijedio Boga. Jehovi je skrušeno priznao: “Tebi sam zgriješio i učinio ono što je zlo u očima tvojim” (Psalam 51:4). Slično tome kad se Josip našao u iskušenju da počini preljub, savjest ga je potaknula da kaže: “Kako bih mogao učiniti to veliko zlo i zgriješiti samome Bogu?” (1. Mojsijeva 39:9).

Dakle najgora posljedica grijeha nije to što se osjećamo loše jer smo se na neki način osramotili. Nije najgore niti to što zbog neispunjenih očekivanja možemo biti izvrgnuti osudi javnosti ili moramo podnijeti neku kaznu. Kršenjem Božjih zakona o spolnom moralu, poštenju, ophođenju s drugima, načinu na koji ga trebamo štovati i drugim područjima života narušavamo svoj odnos s njim. Ako namjerno griješimo, postajemo Božji neprijatelji. To je važna istina  o kojoj trebamo ozbiljno razmisliti (1. Ivanova 3:4, 8).

Dakle što se dogodilo s grijehom? Zapravo ništa — grijeh je ostao grijeh. Jedino su ga ljudi počeli zvati na neki drugi način kako bi im djelovao manje ozbiljno nego što ustvari jest. Mnogi ljudi ne slušaju svoju savjest, pa im je ona otupjela. Međutim svi koji žele biti u Božjoj milosti moraju se oduprijeti takvoj sklonosti. Kao što smo vidjeli, plaća za grijeh nije samo povrijeđen ponos ili sram. Plaća za grijeh je smrt. Prema tome u pitanju je naš život.

No nije sve izgubljeno. Zahvaljujući Isusovoj otkupnoj žrtvi grijesi nam mogu biti oprošteni ako se iskreno kajemo i nastojimo više ne griješiti. “Sretni su oni kojima su bezakonita djela oproštena i kojima su grijesi pokriveni”, napisao je Pavao. “Sretan je čovjek kojemu Jehova ne uračunava grijeh” (Rimljanima 4:7, 8).