“OPASNO PODRUČJE — PLJAČKA I PROSTITUCIJA”, upozoravao je znak postavljen pored uske seoske ceste. Skrenuli smo s ceste i nastavili voziti po prašnjavom putu dok nismo došli do nekoliko automobila parkiranih ispod ogromnog reklamnog panoa koji je pokazivao put prema obližnjem luksuznom turističkom odmaralištu s kasinom. Pored nas su prolazili skupi automobili, a ljudi koji su se u njima vozili u čudu su gledali prema nama. Izgledali su zbunjeno, kao da se pitaju: “Zašto bi se itko ovdje zaustavio?”

Izašli smo iz automobila i pridružili se grupi uredno odjevenih ljudi koji su se sklonili u sjenu reklamnog panoa. Među nama je bilo pripadnika različitih rasa i etničkih skupina, što je još uvijek nesvakidašnji prizor u Južnoafričkoj Republici. Doputovali smo na to područje, koje se nalazi stotinjak kilometara sjeverozapadno od Johannesburga, da bismo ljudima koji žive u tamošnjim selima prenijeli biblijsku istinu.

Pokraj ceste održali smo kratak sastanak na kojem smo razmotrili jedan biblijski redak i dogovorili se gdje ćemo i s kim ići u propovijedanje od kuće do kuće. Nakon molitve uputili smo se prema svojim automobilima. Pred nama se prostirala velika ravnica. Dokle god nam je pogled sezao, vidjeli smo kuće i kolibe sagrađene bez ikakvog reda. Iznad tih kućica uzdizala su se visoka crna brda jalovine iz rudnika platine. Premda se na tom području nalazi ogromno rudno bogatstvo, svuda oko sebe vidjeli smo teško siromaštvo.

Moja žena i ja ujutro smo propovijedali od kuće do kuće s jednim bračnim parom iz Njemačke. Otprilike trećina tamošnjih stanovnika nezaposlena je, pa su im kuće vrlo skromne. Mnogi žive u kolibama sklepanim od valovitog lima koji su velikim čavlima pričvrstili za klimavu drvenu konstrukciju, a kao podložne pločice poslužili su im spljošteni čepovi od pivskih boca.

Kad bismo prišli nekoj kući, zaustavili bismo se kod ograde i pozdravili ukućane. Obično bi izašla domaćica. Ljudi s kojima smo razgovarali rado su slušali što smo im došli reći, a s nama su se ophodili kao s cijenjenim gostima. Budući da su tijekom dana limeni krovovi bili usijani od žarkog sunca, u kućama je bilo nesnosno vruće. Stoga bi roditelji poslali djecu da iz kuće donesu stolice i stave ih ispod stabla, a onda bi nas pozvali da sjednemo u hlad.

Došli bi svi članovi obitelji i posjedali na stolice ili preokrenute sanduke. Roditelji bi čak i malu djecu, koja su se u blizini igrala svojim igračkama kućne izrade, pozvali da dođu i slušaju ono o čemu razgovaramo. Mi bismo pročitali nekoliko redaka iz Biblije i zamolili djecu  školskog uzrasta da naglas pročitaju nešto iz naših biblijskih publikacija. Gotovo svi s kojima smo razgovarali rado su uzeli našu literaturu, a mnogi su nas pozvali da ih ponovno posjetimo.

U podne smo napravili pauzu kako bismo pojeli sendviče i popili neko osvježavajuće piće, a potom smo išli ponovno posjetiti ljude s kojima smo već prije razgovarali. Najprije smo krenuli k Jimmyu, doseljeniku iz Malavija koji je radio u jednom od obližnjih rudnika platine. Posjećivali smo ga već nekoliko mjeseci, a njemu je uvijek bilo drago što nas vidi. Prije nekog vremena s njim smo počeli proučavati Bibliju. Jimmy i njegova žena iz plemena Tswana imaju dvoje prekrasne djece. Prošli put nismo ga pronašli kod kuće, pa smo jedva čekali da vidimo kako je.

Čim smo došli do Jimmyeve skromne kuće, vidjeli smo da nešto nije u redu. Njegov vrt koji je uvijek bio besprijekorno uređen sada je bio zapušten, kukuruz je uvenuo, a nije bilo ni kokoši koje su prije stalno čeprkale po goloj zemlji u potrazi za hranom. Na vratima se s vanjske strane nalazio veliki lanac. Ubrzo je do nas došla jedna njegova susjeda da vidi što se događa. Upitali smo je zna li gdje je Jimmy. Priopćila nam je potresnu vijest: Jimmy je umro, a njegova se žena s djecom vratila svojoj obitelji.

Iako se smatra nepristojnim ispitivati o nečijem privatnom životu, ipak smo pitali susjedu da nam kaže što se dogodilo. “Bio je bolestan i umro je”, rekla nam je. “U današnje vrijeme haraju mnoge bolesti. Puno ljudi umire.” Premda nam ta žena nije rekla od čega je Jimmy umro, jer o toj temi ljudi rijetko pričaju, sve veći broj novih grobova na mjesnom groblju svjedoči o istinitosti njenih riječi. Neko smo vrijeme s njom razgovarali o nadi u uskrsnuće, a onda smo tužna srca krenuli prema sljedećoj osobi koju smo namjeravali posjetiti.

Došli smo u jedno drugo selo i odvezli se do zadnjeg reda kuća prije odlagališta otpada na kojem se brdo jalovine strmo uzdizalo iznad zemlje. Na kraju ceste skrenuli smo na kolni prilaz koji je vodio do kuće. U vrtu je na jednom kamenu žarkom bojom bilo napisano: “Neodlučnost je kradljivac vremena, a odugovlačenje je njegov glavni pomoćnik.” David, * čovjek koji je postavio taj natpis, provirio je iza poklopca motora stare Volkswagenove Bube. Napola žmireći pogledao je u Sunce koje se već polako spuštalo prema zapadu, a kad nas je prepoznao, usta su mu se razvukla u širok osmijeh, pri čemu su mu se zacaklile ukrasne zlatne navlake na prednjim zubima. Obrisao je ruke i krenuo prema nama da nas pozdravi.

“Prijatelji moji!” uzviknuo je. “Pa gdje ste vi meni?” Bilo nam je drago što opet vidimo Davida. Ispričao nam se što nema puno vremena za razgovor jer je našao posao otkako smo se posljednji put vidjeli. Zaposlio se u rudniku i uskoro je trebao krenuti na posao. Dok smo s njim vodili živ razgovor, osmijeh mu nije silazio s lica. “Onaj dan kad ste prvi put razgovarali sa mnom promijenio mi je život!” uzbuđeno nam je rekao. “Ozbiljno vam kažem. Ne znam gdje bih danas bio da me niste posjetili.”

Otišli smo od Davida radosna srca. Dok je Sunce polako tonulo prema horizontu, uputili smo se natrag kući. Posljednji put pogledali smo ravnicu. Čestice prašine svjetlucale su se obasjane Sunčevim zrakama, pa je izgledalo kao da je čitava ravnica obavijena izmaglicom. Pitali smo se kako će svi ljudi koji ondje žive čuti dobru vijest. Bili smo duboko svjesni značenja Isusovih riječi: “Doista, žetva je velika, a radnika je malo” (Luka 10:2).