RODIO sam se 23. travnja 1922. u Clevelandu (Ohio) u našem stanu iznad očeve pekarnice. Četiri mjeseca kasnije moj otac Edmund otišao je na kongres Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Kongres se održao u Cedar Pointu, koji je od našeg doma bio udaljen oko 160 kilometara.

Prisutni na tom kongresu dobili su poticaj: “Razglašujte, razglašujte, razglašujte vijest o [Božjem] Kralju i njegovom kraljevstvu!” Iduće nedjelje otac je počeo propovijedati tu dobru vijest. Činio je to 66 godina, sve do svoje smrti 4. srpnja 1988. I moja majka Mary cijeli je život vjerno služila Bogu. Umrla je 1981.

Naša obitelj išla je u dvoranu Jehovinih svjedoka u Clevelandu, a sastanci su se održavali na poljskom. Subotom poslijepodne mi djeca s roditeljima smo propovijedali dobru vijest od kuće do kuće. Nedjeljom su naši roditelji slušali biblijsko predavanje u glavnoj prostoriji dvorane. Za to vrijeme jedan je iskusni propovjednik vodio biblijski tečaj s nas tridesetak djece. Proučavali smo knjigu Harfa Božja. * Ubrzo sam i ja počeo voditi biblijske tečajeve, i to s dobrim uspjehom.

U srpnju 1931. moja obitelj, koja se proširila jer sam dobio brata Franka, otišla je na kongres Istraživača Biblije u Columbusu, oko 160 kilometara južno od Clevelanda. Na tom su kongresu Istraživači Biblije s oduševljenjem prihvatili biblijsko ime Jehovini svjedoci (Izaija 43:10-12). I ja sam zajedno s drugima sudjelovao u službi propovijedanja  te pozivao ljude na predavanje Josepha Rutherforda, koji je u to vrijeme predvodio djelovanje Jehovinih svjedoka. Otada je prošlo više od 79 godina, a služenje Jehovi Bogu s njegovim narodom još uvijek je glavni smisao mog života.

Godine 1933. cijeli je svijet osjećao posljedice velike ekonomske krize. U Sjedinjenim Državama bez posla je ostalo više od 15 milijuna ljudi, odnosno četvrtina radnika. Gradovi su bankrotirali i ukinuta je socijalna pomoć siromašnima. No naša kršćanska braća i sestre pomagali su jedni drugima. Nedjeljom bi moja obitelj nosila kruh i kolače u dvoranu te bismo ih podijelili s drugima. Nakon što bi na kraju mjeseca pokrio troškove, otac je sav novac koji bi mu ostao slao u glavno sjedište Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Znao je da će se taj novac iskoristiti za tiskanje biblijske literature.

Tih su godina radijske emisije igrale važnu ulogu u objavljivanju dobre vijesti. Preko 400 radiopostaja prenosilo je biblijska predavanja koja su se iznosila na našim kongresima. U Brooklynu su 1930-ih Jehovini svjedoci proizvodili gramofone i ploče. Koristili smo ih u propovijedanju te smo izvještavali koliko smo puta puštali snimke biblijskih govora i koliko ih je ljudi slušalo.

U Njemačkoj su 1933. na vlast došli Adolf Hitler i nacistička stranka. Jehovini svjedoci u toj zemlji bili su izloženi okrutnom progonstvu zbog svoje kršćanske neutralnosti (Ivan 15:19; 17:14). Budući da nisu željeli sudjelovati u političkim aktivnostima ni izgovarati pozdrav: “Heil Hitler!”, velik broj njih završio je u zatvorima ili koncentracijskim logorima. Mnogi su bili ubijeni, dok su drugi umrli uslijed prisilnog rada. Zbog nehumanog postupanja puno ih je umrlo kratko nakon puštanja na slobodu. No daleko se manje zna o okrutnostima koje su Jehovini svjedoci pretrpjeli u drugim zemljama, pa tako i u Sjedinjenim Državama.

Godine 1940. bili smo na kongresu u Detroitu (Michigan). Ondje sam se 28. srpnja krstio i tako postao Jehovin svjedok. Mjesec dana prije tog kongresa Vrhovni sud Sjedinjenih Država donio je zakon prema kojem se odbijanje pozdravljanja zastave smatralo prekršajem protiv države, a kažnjavalo se izbacivanjem iz škole. Što su Jehovini svjedoci zbog toga poduzeli? Mnogi od njih otvorili su škole kako bi djeci pružili potrebno obrazovanje. One su se zvale Škole Kraljevstva.

 Drugi svjetski rat počeo je u rujnu 1939. u Europi, a ratna histerija zahvatila je i čitave Sjedinjene Države. Mladi i odrasli koji nisu shvaćali zašto ne želimo u rat napadali su i tukli mlade Jehovine svjedoke. Od 1940. do 1944. Jehovini svjedoci u Sjedinjenim Državama doživjeli su više od 2 500 napada nasilne svjetine. Progonstvo se pojačalo kad su Japanci 7. prosinca 1941. napali Pearl Harbor. Nekoliko tjedana prije toga počeo sam služiti kao pionir, kako Jehovini svjedoci zovu osobe koje puno vremena posvećuju propovijedanju. Štedio sam novac te kupio kamp-kućicu dugačku sedam metara. Nekoliko nas preselilo se u Louisianu kako bismo ondje propovijedali.

Stanovnici Jeanerettea dozvolili su nam da kamp-kućicu parkiramo na plantaži oraha, u blizini grada. Jedne subote odlučili smo propovijedati na ulici, no načelnik policije sa svojim nas je ljudima uhitio i odveo u gradsku vijećnicu. Ispred nje okupilo se dvjestotinjak razjarenih ljudi, a policija nas je pustila na slobodu bez ikakve zaštite. Morali smo izaći pred njih. Na svu sreću, pustili su nas da prođemo. Sutradan smo otišli u obližnji grad Baton Rouge i ispričali svojim suvjernicima što nam se dogodilo.

Kad smo se vratili u Jeanerette, na vratima kamp-kućice našli smo poruku. Na njoj je pisalo: “Molim vas, potražite me u radničkom naselju. E. M. Vaughn.” Našli smo gospodina Vaughna i on nas je pozvao da ručamo s njim i njegovom ženom. Rekao je da su on i njegovi kolege bili među ljudima koji su se u subotu okupili pred vijećnicom te da nas je planirao braniti da je to bilo potrebno. Njegova nas je lijepa gesta jako ohrabrila.

Sutradan su došli zamjenici šerifa naoružani puškama te su nas uhitili i zaplijenili nam literaturu. Uzeli su mi ključeve kamp-kućice i zatvorili me u samicu 17 dana. Dobivao sam jako malo hrane. Gospodin Vaughn pokušao nam je pomoći, ali nije uspio. Dok smo bili u zatvoru, ljudi su nas opljačkali i spalili sve što smo imali, pa tako i moju kamp-kućicu. U to vrijeme nisam shvaćao da me Jehova priprema za ono što sam uskoro trebao doživjeti.

Mjesec dana nakon što sam se vratio na sjever počeo sam služiti kao specijalni pionir u Oleanu (New York) s još nekim Jehovinim svjedocima. Dok sam bio ondje, vlasti su zatražile da se upišem u evidenciju vojnih obveznika. Zabilježeno je da ulažem prigovor savjesti. Nakon što sam obavio liječnički pregled i psihotest, na moje su dokumente udarili pečat: “Kandidat za časničku školu”.

Nastavio sam propovijedati kao pionir još oko godinu dana. No budući da nisam želio prekinuti svoju službu i ići na vojnu obuku, 1943. uhitio me FBI i naredio da se za tjedan dana javim na sud u Syracuseu (New York). Suđenje se trebalo održati dva dana nakon što je protiv mene podignuta optužnica.

Nisam imao odvjetnika, nego sam se sam branio. Na kršćanskim sastancima nas mlade Jehovine svjedoke poučavalo se kako na sudu braniti svoja ustavom zajamčena prava i kako se ponašati u sudnici. Dobro sam zapamtio savjet koji sam spomenuo na početku članka. Neki su se tužitelji čak žalili da Jehovini svjedoci bolje poznaju zakon od njih. No porota me proglasila krivim. Kad je sudac upitao imam li što dodati, rekao sam: “Danas se ovom narodu sudi pred Bogom jer loše postupa s njegovim slugama.”

Osuđen sam na četiri godine zatvora, a kaznu sam služio u državnom zatvoru u Chillicotheu (Ohio). Ondje sam radio kao tajnik nadzornika jednog zatvorskog odjela. Nakon nekoliko tjedana u naš ured došao je posebni istražitelj iz Washingtona te  rekao da se vodi istraga o Haydenu Covingtonu. On je bio branitelj Jehovinih svjedoka i svi su ga smatrali jednim od najboljih stručnjaka za američko ustavno pravo.

Istražitelj je rekao da mu trebaju svi dokumenti o dva zatvorenika — Dannyu Hurtadu i Edmundu Schmidtu. “Kakva slučajnost!” rekao je nadzornik. “Ovo je gospodin Schmidt.” Razlog dolaska istražitelja trebao je ostati tajna, no shvatio je da je u tom trenutku bio razotkriven. Nakon toga prebačen sam u kuhinju.

Nakon što sam 26. rujna 1946. uvjetno pušten na slobodu, nastavio sam propovijedati kao pionir. Služio sam u skupštini Highland Park u Kaliforniji. U rujnu 1948. ostvario mi se dugogodišnji san. Pozvan sam da dođem raditi kao pekar u njujorški Betel, odnosno glavno sjedište Jehovinih svjedoka. Ondje se proizvodi literatura koju koristimo u propovijedanju diljem svijeta. Odmah sam dao otkaz u restoranu u Glendaleu, gdje sam radio kao slastičar, i otišao u Betel.

Sedam godina kasnije, 1955, u Europi je održano nekoliko međunarodnih kongresa. Uz financijsku pomoć svoje obitelji mogao sam otputovati onamo. Bio sam na kongresima u Londonu, Parizu, Rimu, a naročito me se dojmio onaj u Nürnbergu, gdje se više od 107 000 ljudi okupilo na velikom stadionu na kojem je Hitler u prošlosti s ponosom vršio smotru svoje vojske. Na tom kongresu bili su i Jehovini svjedoci za koje se Hitler zakleo da će ih istrijebiti. To mi je bilo nezaboravno iskustvo!

Na kongresu u Nürnbergu upoznao sam Brigitte Gerwien, djevojku iz Njemačke, i zaljubio se u nju. Vjenčali smo se za manje od godinu dana. Odlučili smo živjeti u Glendaleu, blizu mojih roditelja. Naš prvi sin Tom rodio se 1957, drugi sin Don 1958, a kći Sabena 1960.

Neki me pitaju jesam li ikad požalio što sam zbog služenja Bogu bio progonjen te zatvaran. Naravno da nisam. Zahvalan sam Jehovi što sam mu mogao služiti s tako mnogo njegovih vjernih slugu. Nadam se da će moje iskustvo potaknuti druge da se još više približe Bogu i nikad ga ne napuste.

Mnogi Božji sluge puno su propatili jer su mu željeli ostati vjerni. No zar Biblija ne kaže da će se to događati? “Svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni”, stoji u 2. Timoteju 3:12. Ipak, riječi iz Psalma 34:19 puno su se puta pokazale istinitima: “Mnoge nevolje ima pravednik, ali Jehova ga iz svih izbavlja.”