Apostol Pavao napisao je: “Jedite sve meso što se prodaje na tržnici i ništa ne ispitujte radi savjesti” (1. Korinćanima 10:25). Odakle je dolazilo to meso?

Prinošenje životinjskih žrtava bio je glavni obred u grčkim i rimskim hramovima, no tijekom obreda nije se pojelo sve meso žrtvovanih životinja. Višak mesa iz poganskih hramova prodavao se na tržnicama. U knjizi Idol Meat in Corinth stoji: “One koji su obavljali taj obred (...) ponekad se nazivalo kuharima i/ili mesarima. Jedan dio mesa koji su dobivali kao plaću za klanje žrtvenih životinja prodavali su na tržnici.”

Dakle nije sve meso koje se prodavalo na tržnici preostalo kao višak nakon vjerskih obreda. Prilikom arheoloških iskapanja na tržnici (latinski macellum) u Pompejima bili su pronađeni cijeli ovčji kosturi. Bibličar Henry Cadbury rekao je da to navodi na zaključak da se na tržnici “prodavala živa stoka ili stoka zaklana na macellumu ili pak životinje koje su već bile zaklane ili žrtvovane u hramu”.

Pavao je želio reći sljedeće: Premda kršćani nisu sudjelovali u štovanju poganskih bogova, mogli su jesti meso koje je bilo žrtvovano u hramovima jer ono samo po sebi nije bilo okaljano idolopoklonstvom.

U Ivanu 4:9 stoji da se “Židovi ne druže sa Samarićanima”. Ta je netrpeljivost vjerojatno započela još u vrijeme kad je Jeroboam uveo štovanje idola u sjevernom desetplemenskom izraelskom kraljevstvu (1. Kraljevima 12:26-30). Samarićani su bili iz Samarije, glavnog grada sjevernog kraljevstva. S vremenom su svi stanovnici sjevernog kraljevstva bili nazvani Samarićanima. Kad su Asirci 740. pr. n. e. osvojili desetplemensko kraljevstvo, u Samariji su naselili neznabošce iz drugih zemalja. Miješani brakovi između doseljenika i domaćeg stanovništva očito su još više iskvarili samarićansku religiju.

Nekoliko stoljeća kasnije Samarićani su se protivili tome da židovski povratnici iz babilonskog izgnanstva obnove Jehovin hram i jeruzalemske zidine (Ezra 4:1-23; Nehemija 4:1-8). Vjersko suparništvo još se više pojačalo kad su, vjerojatno u 4. stoljeću pr. n. e., Samarićani izgradili svoj hram na gori Gerizimu.

U Isusovo vrijeme izraz “Samarićanin” bio je više vjerski nego zemljopisni pojam i odnosio se na sljedbenika otpadničke religije koja je doživljavala procvat u Samariji. Samarićani su u to vrijeme još uvijek služili Bogu na gori Gerizimu, a Židovi su na njih gledali s prezirom i omalovažavanjem (Ivan 4:20-22; 8:48).