LAZAR iz Betanije ozbiljno se razbolio. Njegove sestre Marta i Marija poslale su ljude da o tome obavijeste njihovog bliskog prijatelja Isusa. No Lazar je ubrzo umro. Nakon što je bio položen u grob, prijatelji i susjedi došli su Marti i Mariji “da bi ih utješili” (Ivan 11:19). Kad je Isus na koncu došao u Betaniju, otišao je vidjeti svoje drage prijatelje. Iz onoga što je tom prilikom rekao i učinio možemo nešto naučiti o tome kako tješiti ožalošćene.

Da bi došao do Betanije, Isus je morao putovati otprilike dva dana. Trebao je prijeći Jordan i penjati se strmim i vijugavim putem koji je vodio iz Jerihona. Marta se požurila kako bi na ulazu u selo pozdravila Isusa. Kad je Marija kasnije čula da je Isus došao, i ona mu je požurila u susret (Ivan 10:40-42; 11:6, 17-20, 28, 29). Isus je svojom  prisutnošću sigurno jako utješio ožalošćene sestre.

I mi možemo svojom prisutnošću utješiti one koji tuguju. Scott i Lydia izgubili su šestogodišnjeg sina Thea u prometnoj nesreći. Oni se prisjećaju: “Trebala nam je podrška obitelji i prijatelja. Oni su došli ravno u bolnicu, i to usred noći.” Što su im prijatelji rekli? “U tom trenutku riječi su bile suvišne. Time što su bili s nama rekli su sve — pokazali su da im je stalo do nas.”

Biblija kaže da je Isus, vidjevši ljude koji su plakali zbog Lazarove smrti, bio potresen i da je zaplakao (Ivan 11:33-35, 38). Isus nije smatrao da muškarcu ne dolikuje plakati pred drugima. On je razumio njihovu bol i suosjećao je s njima zbog njihovog gubitka. Što učimo iz toga? Kad posjećujemo ožalošćene, ne trebamo se sramiti plakati s njima (Rimljanima 12:15). S druge strane, nemojte misliti da trebate poticati ožalošćenu osobu da svoju bol izrazi suzama. Neki radije plaču kad su sami.

Isus je vjerojatno imao na umu što će reći Marti i Mariji kako bi ih utješio, no očito je prvo njima dao priliku da nešto kažu (Ivan 11:20, 21, 32). Kad je razgovarao s Martom, postavio joj je pitanje i potom ju je slušao (Ivan 11:25-27).

Pažljivo slušanje znak je istinskog zanimanja za druge. Dakle, da bismo utješili ožalošćene, trebamo ih strpljivo slušati. Budemo li im postavljali pitanja koja ih potiču da izraze svoje osjećaje, pokazat ćemo da znamo dobro slušati. No pazite da ne inzistirate na razgovoru ako oni ne žele razgovarati. Možda su jednostavno iscrpljeni i trebaju odmor.

Onima koji tuguju ponekad se čini da su im osjećaji potpuno otupjeli i povremeno ponavljaju iste stvari. Neki daju oduška svojim osjećajima. I Marija i Marta rekle su Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro” (Ivan 11:21, 32). Što je Isus učinio? Slušao ih je strpljivo i suosjećajno. Nije im pokušavao objasniti kako bi se trebale osjećati. Nesumnjivo je razumio da u takvim trenucima osobu mogu preplaviti snažni i bolni osjećaji.

Ako niste sigurni što reći ožalošćenoj osobi kad je posjetite, mogli biste započeti razgovor tako da joj kažete da ćete je rado saslušati ako želi razgovarati o svojim osjećajima. Potom je pažljivo slušajte. Uživite se u ono što vam osoba govori. Gledajte je i pokušajte shvatiti kako se osjeća.

Nije lako razumjeti kako se osjećaju oni koji tuguju. “Naše potrebe su se mijenjale”, objašnjava Lydia. “Ponekad se nismo mogli svladati i nekontrolirano smo plakali pred gostima. U tim trenucima željeli smo samo da drugi budu pozitivni. Naši prijatelji jako su se trudili shvatiti kako se osjećamo.”

Isus je savršeno razumio tuđe osjećaje. Znao je da svatko ima “svoju nevolju i svoju bol” (2. Ljetopisa 6:29). Isus je drugačije reagirao kad mu je u susret došla Marta, a drugačije kad je susreo Mariju. Marta je imala potrebu nešto reći Isusu, pa je on razgovarao s njom. S druge strane, Marija je plakala, pa Isus nije puno pričao (Ivan 11:20-28, 32-35).  Što učimo od njega? Možda je najbolje pustiti ožalošćenu osobu da usmjerava razgovor. Budete li je pažljivo slušali dok izražava svoju tugu, možda ćete je jako utješiti.

Marta i Marija rekle su Isusu da njihov brat ne bi umro da je on bio ondje. On im to nije zamjerio niti se uvrijedio. Umjesto toga, uputio je Marti umirujuće riječi: “Brat će tvoj ustati” (Ivan 11:23). S tih nekoliko riječi Isus joj je pomogao da gleda u budućnost i obzirno ju je podsjetio da postoji nada.

Kad razgovarate s ožalošćenima, imajte na umu da i samo par iskrenih i ohrabrujućih riječi može puno značiti. Utješne riječi možemo izreći ili napisati. Budući da se pisma ili dopisnice mogu više puta čitati, oni mogu pružiti utjehu i dugo vremena nakon smrti voljene osobe. Kath je devet mjeseci nakon smrti svoga muža Boba ponovno pročitala sva pisamca koja je dobila. “U to vrijeme još su mi više pomogla”, rekla je. “Tek su me tada uistinu utješila.”

Što biste mogli napisati u kratkom pismu kojim želite izraziti sućut? Mogli biste napisati nešto o pokojniku, naprimjer o onome što ste zajedno doživjeli ili o nekoj njegovoj lijepoj osobini. Kath kaže: “Tople riječi o Bobu i njegovoj osobnosti istovremeno su me i nasmijale i rasplakale. Duhovite anegdote o njemu izmamile su mi osmijeh na lice i podsjetile me na sretan zajednički život. Mnoga pisamca sadržavala su biblijske retke i sada mi puno znače.”

Ono što je Isus učinio za Lazarovu obitelj mi ne možemo učiniti. Naime on je vratio Lazara u život (Ivan 11:43, 44). No ima puno toga što možemo učiniti, naprimjer možemo pripremiti jelo, ponuditi smještaj onima koji su došli u posjet ožalošćenima, oprati rublje, čuvati malu djecu, obaviti neke sitne poslove ili organizirati prijevoz. Ožalošćeni će sigurno jako cijeniti takva dobra djela kojima pokazujemo iskrenu ljubav.

Razumljivo je da ožalošćeni ponekad trebaju biti sami. Unatoč tome, možete taktično poduzeti inicijativu kako biste ostali s njima u kontaktu. “Ne može se odrediti koliko treba trajati vrijeme žalovanja i kad bi se čovjek trebao početi bolje osjećati”, kaže jedna majka koja je izgubila dijete. Neki se nastoje sjetiti ožalošćene osobe kad su važne godišnjice, naprimjer godišnjica braka ili smrti voljene osobe. Budete li im tada pri ruci, postat ćete im pravi prijatelj na kojeg se mogu osloniti u teškim trenucima (Mudre izreke 17:17).

Utjeha koju je pružio Isus uključivala je i nadu o kojoj je govorio svojim učenicima. On im je rekao: “Naš je prijatelj Lazar zaspao, ali idem ga probuditi” (Ivan 11:11). Isus je obećao svojim sljedbenicima da će mrtvi uskrsnuti. Upitao je Martu: “Vjeruješ li to?” Ona mu je odgovorila: “Da, Gospodine” (Ivan 11:24-27).

Vjerujete li da će Isus uskrsnuti mrtve? Ako vjerujete, govorite ožalošćenima o toj dragocjenoj nadi. Pružite im praktičnu pomoć. Svojim riječima i djelima sigurno ćete ih u određenoj mjeri utješiti (1. Ivanova 3:18).