Znate li?
Na što je apostol Pavao mislio kad je rekao da na svom tijelu nosi “žigove koji pokazuju da je rob Isusov” (Galaćanima 6:17)?
Pavlovi slušatelji u 1. stoljeću mogli su na više načina razumjeti te njegove riječi. Naprimjer u staro se doba užarenim željezom obilježavalo ratne zarobljenike, pljačkaše hramova i odbjegle robove. Nositi takav žig smatralo se sramotom.
Međutim, žigovi nisu uvijek imali negativno značenje. Mnogi stari narodi njima su pokazivali svoju pripadnost određenom plemenu ili religiji. Tako su naprimjer, prema djelu Theological Dictionary of the New Testament, “Sirijci pokazivali svoju odanost bogu Hadadu i božici Atargatidi tako što su utiskivali sebi žigove na zapešće ili vrat. (...) Žig u obliku bršljanovog lista imali su štovatelji Dioniza.”
Mnogi današnji izučavatelji Biblije smatraju da je Pavao govorio o svojim ožiljcima koji su bili posljedica fizičkog zlostavljanja koje je trpio u različitim situacijama tijekom svoje kršćanske misionarske službe (2. Korinćanima 11:23-27). No Pavao je možda htio reći da se po njegovom načinu života, a ne po doslovnim ožiljcima, može zaključiti da je kršćanin.
Jesu li gradovi-utočišta u starom Izraelu bili skloništa kriminalaca?
U starom poganskom svijetu mnogi su hramovi bili utočište za bjegunce ili kriminalce. U srednjem su vijeku kršćanski samostani i crkve ponekad služili istoj svrsi. No u starom su Izraelu vladali zakoni koji nisu dopuštali da gradovi-utočišta postanu skloništa kriminalaca.
Mojsijev zakon propisivao je da gradovi-utočišta pruže zaštitu samo nenamjernim ubojicama (5. Mojsijeva 19:4, 5). Onaj tko je nenamjerno nekoga ubio mogao je pobjeći u najbliži grad-utočište, u kojem je bio siguran od žrtvinog najbližeg muškog rođaka. Ukoliko to ne bi učinio, rođak je imao pravo ubiti ga i tako osvetiti ubijenog. Ubojica je najprije morao gradskim starješinama ispričati što se dogodilo, a potom je bio odveden na suđenje u grad u čijoj se nadležnosti nalazilo mjesto na kojem se dogodilo ubojstvo. Ondje je dobio priliku da dokaže svoju nevinost. Starješine su ispitali u kakvom su odnosu bili ubojica i žrtva kako bi utvrdili je li ubojica prije ubojstva gajio mržnju prema žrtvi (4. Mojsijeva 35:20-24; 5. Mojsijeva 19:6, 7; Jošua 20:4, 5).
Ako su starješine zaključili da je čovjek nedužan, on se vratio u grad-utočište i morao je ostati u tom gradu ili u njegovoj najbližoj okolici. Ti gradovi nisu bili zatvor. Oni koji su u njima pronašli utočište radili su i bili su korisni članovi društva. Nakon smrti velikog svećenika svi oni mogli su napustiti gradove-utočišta bez straha da će ih netko progoniti (4. Mojsijeva 35:6, 25-28).
[Karta na stranici 15]
(Vidi publikaciju)
GRADOVI-UTOČIŠTA
1 KEDEŠ
2 GOLAN
3 RAMOT-GILEAD
4 ŠEKEM
5 BESER
6 HEBRON
Jordan