O MALO se kojem sudskom slučaju iz drevne povijesti zna toliko mnogo kao o suđenju Isusu Kristu. Četiri zasebna biblijska izvještaja, odnosno evanđelja, potanko opisuju njegovo hvatanje, suđenje i pogubljenje. Zašto bi nas trebalo zanimati što se odigralo one kobne noći koja je prethodila Isusovom pogubljenju? Za to postoje najmanje tri razloga. Prvo, Isus je svojim sljedbenicima rekao da obilježavaju njegovu smrt, stoga je važno znati kako je teklo suđenje koje je do nje dovelo. Drugo, trebamo znati jesu li optužbe iznesene protiv Isusa bile istinite. I treće, žrtva koju je Isus prinio kad je dobrovoljno dao svoj život izuzetno je važna za nas i našu budućnost (Luka 22:19; Ivan 6:40).

U vrijeme Isusovog suđenja Palestina je bila rimska provincija. Rimljani su Židovima dopustili da donekle zadrže svoj pravni sustav. Židovski vjerski vođe mogli su krojiti pravdu u skladu sa svojim zakonima, ali, po svemu sudeći, nisu imali ovlast pogubiti zločince. Zato su Isusa predali Rimljanima da ga pogube. On je tim vjerskim vođama bio trn u oku jer je svojim propovijedanjem razotkrio njihove  sramotne postupke, pa su željeli njegovu smrt. Međutim njegovo su pogubljenje htjeli prikazati zakonitim. Jedan profesor prava koji je proučavao Isusovo suđenje zaključio je da su vjerski vođe otišli toliko daleko da bi ostvarili svoju pokvarenu namjeru da se cijelo suđenje pretvorilo u “najstrašniji zločin u povijesti pravosuđa”. *

Zakon koji je Bog preko Mojsija dao Izraelcima smatra se “najuzvišenijim i najprosvjećenijim pravosudnim sustavom svih vremena”. Do 1. stoljeća sitničavi su rabini tom zakoniku dodali gomilu nebiblijskih pravila, a mnoga od njih zapisana su u Talmudu. (Vidi okvir  “Židovski zakoni u prvih nekoliko stoljeća nove ere” na 20. stranici.) Jesu li se odredbe Mojsijevog zakona i rabinski propisi poštovali tijekom Isusovog suđenja?

U to vrijeme Židov koji je smatrao da je netko prekršio zakon iznio bi svoju optužbu tijekom redovitog zasjedanja suda. Sud nije mogao podignuti optužnicu, već je samo trebao utvrditi jesu li iznesene optužbe utemeljene. Tužbu su mogli podnijeti samo svjedoci djela kojim se navodno prekršio zakon. Postupak bi bio pokrenut ako su se iskazi barem dvaju svjedoka podudarali. Njihovo svjedočanstvo bilo je temelj za uhićenje. Nitko nije mogao biti optužen na osnovi izjave samo jednog svjedoka (5. Mojsijeva 19:15). A kako je bilo s Isusom? Je li on bio uhvaćen za počinjeno kazneno djelo na temelju podudarnih svjedočanstava koja su dva svjedoka iznijela pred sudom? Jedino se u tom slučaju njegovo uhićenje moglo smatrati zakonski opravdanim. No vjerski vođe nisu ni tražili zakonski temelj, već samo “povoljnu priliku” da ga se riješe. Uhvatili su ga tijekom noći “kad nije bilo naroda u blizini” (Luka 22:2, 5, 6, 53).

Isus je bio uhvaćen iako protiv njega nitko nije iznio optužbu. Svećenici i Sudbeno vijeće počeli su tražiti svjedoke tek nakon što su ga uhvatili (Matej 26:59). Ipak, nisu mogli naći dva iskaza koja su se slagala. Valja reći da sud uopće nije trebao tražiti svjedoke. “Bilo je nedopustivo započeti suđenje bez konkretne optužnice, naročito ako je počinjeno djelo zahtijevalo smrtnu kaznu, jer se to smatralo grubom povredom zakona”, rekao je odvjetnik i pisac Taylor Innes.

Svjetina koja je uhvatila Isusa odvela ga je u kuću bivšeg velikog svećenika Ane, koji ga je počeo ispitivati (Luka 22:54; Ivan 18:12, 13). Ana je svojim postupcima bezočno ignorirao pravilo da se suđenje za djelo koje je zahtijevalo smrtnu kaznu ne smije odvijati tijekom noći. Osim toga ispitivanje svjedoka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku trebali su se zbivati pred očima javnosti, a ne iza zatvorenih vrata. Isus je znao da Ana krši zakon time što ga ispituje te mu je rekao: “Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio! Oni znaju što sam govorio” (Ivan 18:21). Ana je trebao ispitati svjedoke, a ne optuženika. Isusova primjedba pravičnog bi suca potaknula da poštuje zakonom utvrđen tijek suđenja, ali Ana nije mario za pravdu.

Kad je čuo što je Isus rekao, jedan ga je stražar ošamario. Taj je udarac bio tek početak zlostavljanja koje je Isus te noći otrpio (Luka 22:63; Ivan 18:22). Time je prekršen zakon o gradovima-utočištima zapisan u 35. poglavlju 4. Mojsijeve (odnosno Brojeva) koji je propisivao da se optuženiku treba pružiti zaštita od zlostavljanja dok njegova krivnja ne bude dokazana. I Isusu je trebala biti zajamčena takva zaštita.

Isus je potom bio odveden u kuću velikog svećenika Kajfe, gdje se nezakonito suđenje nastavilo pod okriljem noći (Luka 22:54; Ivan 18:24). Prkoseći svim načelima pravičnosti, svećenici su “tražili lažno svjedočanstvo protiv Isusa kako bi ga mogli ubiti”, ali nisu mogli pronaći dva svjedoka čiji su se iskazi  podudarali (Matej 26:59; Marko 14:56-59). Zato ga je veliki svećenik pokušao lukavo navesti da osudi sam sebe. “Zar ništa ne odgovaraš?” upitao ga je. “Što kažeš na optužbe koje iznose protiv tebe?” (Marko 14:60). Tom je taktikom prekršio svoje ovlasti. “Podizanje optužnice na temelju saslušanja optuženika bilo je protivno zakonima ondašnjeg židovskog pravosudnog sustava”, rekao je gospodin Innes.

Suci su na koncu ipak uspjeli u Isusovim riječima pronaći razlog za optužbu. Veliki svećenik upitao ga je: “Jesi li ti Krist, Sin Blagoslovljenoga?” On je nato rekao: “Jesam. I vidjet ćete Sina čovječjeg kako sjedi zdesna Silnome i dolazi s oblacima nebeskim.” Svećenici su njegove riječi proglasili hulom i “svi su mu presudili da zaslužuje smrt” (Marko 14:61-64). *

Mojsijev zakon propisivao je da suđenja moraju biti javna (5. Mojsijeva 16:18; Ruta 4:1). Međutim Isusovo je suđenje bilo skriveno od očiju javnosti. Nikome nije bilo dopušteno obratiti se sudu u njegovu korist niti se itko usudio to učiniti. Osim toga nitko nije ispitao ima li Isusova tvrdnja da je Mesija ikakve osnove. Isus nije imao priliku pozvati svjedoke koji bi govorili u njegovu obranu. Suci su mu presudili smrt bez propisanog izglasavanja odluke, odnosno nisu se pojedinačno izjasnili smatraju li ga krivim ili nedužnim.

Budući da Židovi očigledno nisu imali ovlasti pogubiti Isusa, odveli su ga rimskom upravitelju Ponciju Pilatu. On je Isusove protivnike najprije upitao: “Kakvu optužbu iznosite protiv ovog čovjeka?” Znajući da njihova lažna optužba za hulu Pilatu neće ništa značiti, Židovi su ga pokušali navesti da Isusa osudi bez utvrđivanja krivice. Zato su rekli: “Da ovaj nije zločinac, ne bismo ga predali tebi” (Ivan 18:29, 30). Pilat je odbacio tu njihovu primjedbu i primorao ih da iznesu novu optužbu. Židovi su se brzo snašli i izjavili: “Ovoga smo našli kako zavodi naš narod i zabranjuje plaćati porez caru te govori za sebe da je Krist, kralj” (Luka 23:2). Tako su optužbu za hulu podmuklo preinačili i Isusa okrivili za veleizdaju.

Židovi su znali da optužba o zabranjivanju plaćanja poreza nema nikakve osnove jer je Isus poučavao da treba dati “caru carevo” (Matej 22:15-22). Optužili su ga i da je sebe proglasio kraljem, ali Pilat je brzo uvidio da čovjek koji stoji pred njim nije prijetnja Rimu. “Ja na njemu ne nalazim nikakve krivice”, rekao je (Ivan 18:38). Bio je uvjeren u to sve do kraja suđenja.

Pilat je nekoliko puta pokušao Isusa pustiti na slobodu. Najprije se pozvao na običaj puštanja zatvorenika na Pashu. Ipak, na koncu je na zahtjev mnoštva oslobodio Barabu, koji je bio kriv za pobunu i ubojstvo (Luka 23:18, 19; Ivan 18:39, 40).

Kad mu prvi pokušaj nije uspio, rimski se upravitelj poslužio drugom taktikom. Izveo je Isusa pred narod nakon što ga su vojnici  izbičevali, ogrnuli ga skerletnim plaštem, na glavu mu stavili krunu od trnja, izvrgnuli ruglu i išamarali. Pred svima ga je još jednom proglasio nedužnim. Tim postupkom kao da je svećenicima rekao: “Zar vam ovo nije dovoljno?” Možda se nadao da će pogled na čovjeka izmučenog bičevanjem utažiti njihovu želju za osvetom i izmamiti njihovo sažaljenje (Luka 23:22). No u njihovom srcu nije bilo ni trunke milosti.

Pilat je i dalje nastojao pustiti Isusa na slobodu. “Ali Židovi su vikali: ‘Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru! Svatko tko se izdaje za kralja protivi se caru’” (Ivan 19:12). Na vlasti je tada bio Tiberije, za kojeg se znalo da one koje smatra izdajnicima ne ostavlja na životu, čak ni visoke dužnosnike. Pilat je već bio razljutio Židove i ni pod koju cijenu nije želio izazvati daljnje trvenje, a kamoli riskirati da ga optuže za veleizdaju. Prepoznao je da se u riječima gomile gnjevnih Židova krije ucjena i obuzeo ga je strah. Popustio je pod pritiskom i na stup dao pribiti potpuno nedužnog čovjeka (Ivan 19:16).

Mnogi pravnici analizirali su izvještaj o Isusovom suđenju zapisan u evanđeljima. Zaključili su da je taj sudski proces bio farsa — sramotno izvrtanje pravde. “Činjenica da je suđenje započelo tijekom noći, a presuda bila izrečena pred jutro nedvosmisleno pokazuje da su prekršeni kako pravila i odredbe židovskog zakona tako i temeljna načela pravičnosti”, napisao je jedan odvjetnik. A jedan je profesor prava izjavio: “Cijeli je postupak bio potpuno nezakonit i proveden uz mnoge i očite nepravilnosti da se s pravom može reći kako ishod tog suđenja nije ništa drugo doli sudsko ubojstvo.”

Da, Isus je bio nedužan. No znao je da treba umrijeti kako bi ljudima koji su poslušni Bogu omogućio spasenje (Matej 20:28). Zbog toga se spremno izložio najvećoj nepravdi u povijesti ljudskog roda. Umro je za sve grešnike, pa tako i za nas. To ne smijemo nikad zaboraviti.