TEŠKI crni oblaci zamračili su nebo, a onda se spustio jak pljusak. Ilija nije razmišljao o tome da se nekamo skloni jer je znao da pred njim leži dug put. Stoga je “podvio skute haljine svoje i otrčao” sve do Jizreela. Trčao je tako brzo da je za sobom ostavio kola i konje kralja Ahaba. Odakle tom čovjeku, koji je već bio u poznim godinama, takva nadljudska snaga? ‘Ruka njegovog Boga Jehove bila je nad njim’ (1. Kraljevima 18:46).

Kad je umaknuo Ahabovu pogledu, Ilija je ostao posve sam. Kišne kapi slijevale su mu se niz lice i maglile pogled, ali on nije mario za to jer je u mislima prebirao događaje koji su se odigrali nešto ranije toga dana, dana koji će mu zauvijek ostati u sjećanju. Njegov Bog, Jehova, izvojevao je veličanstvenu pobjedu nad lažnim bogom Baalom i proslavio svoje veliko ime. Gora Karmel dovijeka će ostati zapamćena po tome što je Jehova upravo ondje na čudesan način preko Ilije razotkrio pravo lice Baalovih proroka. Na stotine tih zlih varalica s pravom je bilo pogubljeno. Ilija se sigurno još sjećao molitve koju je s vrha gore uputio Jehovi, preklinjući ga da pošalje kišu i učini kraj suši što je tri i pol godine morila zemlju. Jehova ga je uslišio. Tamni olujni oblaci nadvili su se nad Karmelom i dugo očekivana kiša napokon je počela natapati žedno tlo * (1. Kraljevima 18:18-45).

Zadubljen u svoje misli, sve se više približavao Jizreelu, koji je od gore Karmela bio udaljen 30 kilometara. Trčao je po kiši i vjetru, čvrsto vjerujući da će štovanje Baala jednom zasvagda biti iskorijenjeno iz Izraela. Možda je pomislio da kralj Ahab naprosto ne može ostati ravnodušan nakon svega što se zbilo i da mu ne preostaje ništa drugo nego napustiti štovanje Baala, stati na kraj svojoj zloj ženi, kraljici Izebeli, te zaustaviti progon Jehovinih vjernih slugu.

Kad nam sve ide od ruke, sasvim je prirodno da smo puni nade. Vjerujemo da će naši problemi netragom nestati i da će nam sve u životu krenuti nabolje. Ne bi bilo ništa neobično da je i Ilija tako razmišljao. Na kraju krajeva, on je “bio čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Jakov 5:17, bilješka). Ipak, Ilijinim problemima nipošto nije došao kraj. Samo nekoliko sati kasnije obuzeo ga je neopisiv strah i postao je toliko malodušan da je poželio umrijeti. Zašto je došlo do tako iznenadnog obrata? Kako je u tim teškim trenucima Jehova pomogao svom sluzi? Pogledajmo što se dogodilo.

Kako je sve ono što se zbilo utjecalo na kralja Ahaba? Je li ičim dao naslutiti da je postao svjestan Božje moći i promijenio svoj način razmišljanja? Kad je stigao u svoju palaču u Jizreelu, “ispričao je Izebeli sve što je Ilija učinio i kako je mačem pobio sve proroke” (1. Kraljevima 19:1). Ahab u svojoj priči nije niti jednom riječju spomenuo Ilijinog Boga, Jehovu. Čuda koja je svojim očima vidio smatrao je  djelima običnog čovjeka. Očigledno nije uvidio da Jehovi Bogu treba iskazati čast i poštovanje. A kako je njegova osvetoljubiva žena reagirala kad je čula što se dogodilo?

Svaka Ahabova riječ u njoj je budila sve veći i veći bijes. Istog je časa dozvala glasnika i po njemu poslala prijeteću poruku Iliji. Kazala je: “Neka mi bogovi učine tako i neka tome još dodaju ako sutra u ovo doba ne učinim s dušom tvojom kao što si ti učinio s dušom svakoga od njih!” (1. Kraljevima 19:2). Izebela se nije šalila. Zaklela se vlastitim životom da će osvetiti Baalove proroke i da Ilija neće živ dočekati iduću noć. Glasnik je vjerojatno pronašao Jehovinog proroka u nekoj skromnoj kućici u Jizreelu, kamo se sklonio od oluje koja je bjesnjela. Kako se osjećao kad je usred noći čuo što mu se sprema?

Ako se Ilija ranije i odvažio pomisliti da će štovanje Baala uskoro biti iskorijenjeno iz zemlje, njegove su se nade u trenu srušile. Dobro je znao kakva je Izebela. Već je bez trunke milosti dala pogubiti mnoge Jehovine vjerne proroke, a činilo se da i njega čeka isti udes. Ne znamo što mu je prolazilo mislima, ali njegova je reakcija bila sasvim razumljiva. Biblija jednostavno kaže: “On se uplašio.” Je li u mislima već vidio kakva ga užasna smrt čeka? Ako je utonuo u takve crne misli, nije nikakvo čudo što je sva hrabrost brzo iščeznula iz njegova srca. Obuzeo ga je strah, pa je “otišao da spasi dušu svoju”. Pobjegao je iz Jizreela da sačuva živu glavu (1. Kraljevima 18:4; 19:3).

Ilija nije jedini vjerni Jehovin sluga kojeg je u nekom razdoblju života svladao strah. Stoljećima kasnije nešto slično dogodilo se apostolu Petru. Jednom prilikom, kad su se on i ostali apostoli našli u oluji, ugledali su Isusa kako se približava njihovoj lađi, hodajući po Galilejskom moru. Petar ga je zamolio neka i njemu omogući da hoda po vodi. U prvi je mah hrabro krenuo prema Isusu, ali “kad je vidio olujni vjetar, uplašio se i počeo tonuti” (Matej 14:30). Od Ilije i Petra možemo naučiti nešto jako važno. Ako želimo ostati hrabri, ne smijemo neprestano razmišljati o onome što nas plaši. Svoje misli trebamo usredotočiti na Boga, koji nam pruža nadu i daje iznimnu snagu što nadilazi strah.

Izebelina je prijetnja Iliji utjerala strah u kosti te je pobjegao glavom bez obzira. Bježao je sve do Beer-Šebe, grada koji se nalazio oko 150 kilometara jugozapadno od Jizreela, u blizini južne granice Jude. Ondje je ostavio svog  slugu, “a sam je otišao dan hoda u pustinju”. Lako je moguće da je krenuo s prvim zrakama sunca te da, u silnoj želji da pobjegne što dalje od kraljice koja je tražila njegovu dušu, sa sobom nije ponio čak ni hranu. Slomljena duha i bez imalo nade, pod užarenim se suncem s mukom probijao pustim i surovim krajem. Strah je bio jači od umora i tjerao ga je sve dalje. A predvečer, kad je ogromna crvena kugla na nebu stala tonuti prema zapadu, Ilija je odlučio potražiti zaklon. Posve iznemogao od cijelog dana pješačenja, sjeo je pod neko drvo, jedini zaklon koji je pronašao u toj goleti (1. Kraljevima 19:4).

Zavapio je Jehovi: “Uzmi sada dušu moju, jer nisam ništa bolji od praotaca svojih!” U tim riječima možemo nazreti njegovu malodušnost. Osjećao se potpuno bezvrijedno jer je mislio da više nikome ne može učiniti ništa dobro, baš kao ni njegovi praoci, koji počivaju smrtnim snom (Propovjednik 9:10). Sasvim je razumljivo što je kazao: “Dosta mi je!” Mislio je da više nema smisla boriti se i da mu jedino smrt može donijeti olakšanje.

Treba li nas iznenaditi što su tog bogobojaznog čovjeka obuzeli takvi osjećaji? I mnogi su drugi vjerni Božji sluge iz biblijskog doba, primjerice Rebeka, Jakov, Mojsije i Job, ponekad osjećali toliko tešku duševnu bol da im je smrt bila milija od života (1. Mojsijeva 25:22; 37:35; 4. Mojsijeva 11:13-15; Job 14:13).

U današnjem vremenu, koje Biblija naziva “naročito teškim”, malo tko može umaknuti brigama i problemima, pa je razumljivo što su čak i vjerni Božji sluge katkad potišteni (2. Timoteju 3:1). Ilijin primjer pokazuje da je u teškim okolnostima najbolje izliti svoje srce Jehovi u molitvi, čvrsto vjerujući da je on “Bog svake utjehe” (2. Korinćanima 1:3). U to se uvjerio i Ilija.

Kako se Jehova osjećao dok je promatrao svog vjernog proroka kako leži pod drvetom u pustinji i moli ga da umre? Biblija nam otkriva koliko mu je ljubavi i razumijevanja pokazao. Kad je Ilija utonuo u san, poslao mu je svog anđela. Anđeo ga je dodirom probudio i rekao mu: “Ustani i jedi!” Ilija se pridignuo i pred sobom ugledao vruću mirisnu pogaču i vrč vode. Izvještaj kaže da je pojeo kruh, popio vodu i ponovno zaspao. Vjerojatno je bio toliko zaokupljen svojim mučnim mislima da se nije ni sjetio zahvaliti anđelu. Bilo kako bilo, anđeo ga je nakon nekog vremena, možda pred zoru, po drugi put probudio i rekao mu: “Ustani i jedi, jer je put pretežak za tebe!” (1. Kraljevima 19:5-7).

Jehova je poslao anđela da ojača Iliju jer je pred njim stajao dalek put koji nije mogao prijeći svojom snagom. Doista je utješno znati da Bog kojem služimo poznaje naša ograničenja bolje od nas (Psalam 103:13, 14). Što se dogodilo nakon što se Ilija odmorio i najeo?

U Bibliji čitamo: “Okrijepljen tom hranom hodao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do gore pravoga Boga, do Horeba” (1. Kraljevima 19:8). Poput Mojsija, koji je živio otprilike 600 godina prije njega, i Isusa, koji je živio gotovo 1 000 godina poslije njega, Ilija 40 dana i 40 noći nije ništa jeo (2. Mojsijeva 34:28; Luka 4:1, 2). Iako problemi i brige što su ga mučili nisu bili riješeni, hrana koju mu je Jehova na čudesan način dao ulila mu je snagu. Taj postariji čovjek neumorno je pješačio nepreglednom pustinjom više od mjesec dana i na koncu došao do svog odredišta.

 Jehova svojim slugama i danas pomaže da mu ustrajno služe. Pouke koje nam pruža putem svoje Riječi i biblijskih publikacija čine nas duhovno jakima (Matej 4:4). Naši problemi neće nestati samim time što učimo o Bogu i usvajamo biblijske istine, ali to će nam pomoći da prebrodimo čak i one kušnje koje nam se čine preteškima te će ojačati našu nadu u “vječni život” (Ivan 17:3).

Ilija je pješice prešao više od 300 kilometara dok naposljetku nije stigao do gore Horeba, gdje je Jehova Bog preko anđela davno prije razgovarao s Mojsijem iz gorućega grma, a kasnije i sklopio savez Zakona s izraelskim narodom. Ondje se Ilija sklonio u neku pećinu da u njoj prenoći.

U pećini na Horebu Iliji je “došla riječ Jehovina”. Jehova ga je, očigledno preko anđela, upitao: “Što radiš ovdje?” To pitanje sigurno nije zvučalo grubo jer je Ilija osjetio da može iskreno reći sve što ga tišti, stoga je kazao: “Revnovao sam za Jehovu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi ostavili savez tvoj, žrtvenike su tvoje porušili, a proroke tvoje mačem pobili. Samo sam ja ostao, a sada i moju dušu traže da mi je uzmu” (1. Kraljevima 19:9, 10). Iz njegovih riječi saznajemo zašto je bio toliko potišten.

Ilija je smatrao da je sav njegov trud u služenju Bogu bio uzaludan. Godinama je “revnovao za Jehovu”, nastojeći proslaviti njegovo sveto ime i potaknuti svoje sunarodnjake da se vrate štovanju pravog Boga, ali činilo mu se da je situacija u Izraelu svakim danom sve gora. Narod je još uvijek bio nevjeran Jehovi i bunio se protiv njegovih zakona, a štovanje Baala širilo se zemljom poput kakve pošasti. Pored toga Ilija se osjećao usamljeno. Rekao je Jehovi: “Samo sam ja ostao.” Lako je moguće da je mislio kako u Izraelu više nema nijednog čovjeka koji je odan Jehovi. I na koncu, bilo ga je strah. Već su mnogi proroci bili pobijeni, a on je bio uvjeren da neće proći ništa bolje. Iliji vjerojatno nije bilo lako iskreno reći što ga muči. Međutim nije dozvolio da ga ponos i nelagoda spriječe da se povjeri svome Bogu. Time što je “izlio srce svoje” pred Jehovom, pružio je divan primjer svim njegovim vjernim slugama (Psalam 62:8).

Je li Jehova obratio pažnju na Ilijine osjećaje? Iz svega što je potom uslijedilo Ilija je mogao vidjeti da je Jehovi stalo do njega. Kad mu je anđeo rekao da ustane i dođe na ulaz pećine, odmah ga je poslušao. Iznenada je zapuhao silan vjetar, toliko jak da je razdirao gore i lomio litice, a zaglušujući fijuci zacijelo su odjekivali čitavom planinom. Ilija je vjerojatno pokrio lice rukama, čvrsto držeći svoj ogrtač od grube dlake da ga vjetar ne bi strgnuo s njega. A onda je osjetio kako tlo pod njegovim nogama snažno podrhtava. Tek što je potres  minuo, pred Ilijom je buknula vatra čija ga je vrućina prisilila da se povuče dublje u pećinu (1. Kraljevima 19:11, 12).

U izvještaju stoji da Jehova nije bio ni u vjetru, ni u potresu, ni u vatri, što pokazuje da njega ne možemo poistovjetiti s tim izvanrednim prirodnim silama. Ilija je znao da Jehova nije neki izmišljeni bog, kao što je to bio Baal, čiji su štovatelji smatrali da jaše na oblacima i donosi kišu. Jehova je pravi Bog koji upravlja svim silama što postoje u prirodi. Ipak, te sile tek su odraz njegove neizmjerne moći jer je on neusporedivo veličanstveniji od svega što je stvorio. Zato Biblija o njemu kaže: “Ni nebesa ni nebo nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti” (1. Kraljevima 8:27). Što je Jehova želio poručiti Iliji kad mu je pokazao koje sile drži u svojoj vlasti? Htio ga je uvjeriti da nema razloga bojati se Ahaba i Izebele kad je najmoćnija osoba u svemiru na njegovoj strani (Psalam 118:6).

Nakon što je vatra nestala, sve je utihnulo i Ilija je začuo glas “tih i blag”, koji ga je opet upitao: “Što radiš ovdje?” * Ilija je ponovio sve što ga muči. Nesumnjivo je osjetio olakšanje kad je počeo govoriti o svojim osjećajima. No riječi koje mu je taj “tihi i blagi” glas prenio posebno su ga utješile jer su ga uvjerile da ga Jehova nipošto ne smatra bezvrijednim. Kako je Jehova pokazao da cijeni njegovu revnu službu? Otkrio mu je da namjerava iskorijeniti štovanje Baala iz Izraela te mu dao na znanje da će on imati važnu ulogu u tome. Dao mu je konkretne upute i rekao da nastavi sa svojom proročkom službom. Ilija je sada bio siguran da Boga nitko i ništa ne može spriječiti da ispuni ono što naumi (1. Kraljevima 19:12-17).

Jehova nije pomogao Iliji da pobijedi samo strah već i osjećaj usamljenosti koji ga je tištio. Kako je to učinio? Najprije mu je rekao da potraži čovjeka imenom Elizej i pomaže ga za proroka koji će u Izraelu služiti nakon njega. On je čitav niz godina bio Ilijin suradnik i pomagao mu izvršavati njegovu proročku službu. Ta je pomoć uistinu došla u pravom trenutku. Riječi koje mu je Jehova potom uputio zacijelo su mu ulile novu snagu. Rekao je: “Ostavio sam u Izraelu sedam tisuća ljudi, sva koljena koja se nisu prignula pred Baalom i sva usta koja ga nisu poljubila” (1. Kraljevima 19:18). Ilija je nesumnjivo bio presretan kad je čuo da u narodu ima na tisuće onih koji su odani Jehovi. Taj je prorok i zbog njih trebao nastaviti sa svojom službom. Trebao je ostati nepokolebljiv i vjeran Jehovi kako bi im svojim primjerom pomogao da i oni ostanu odani u tom teškom razdoblju kada se većina njihovih sunarodnjaka bunila protiv Boga. Iliju je sasvim sigurno dirnula Jehovina briga koju je osjetio u riječima njegovoga glasnika.

Dok je promatrao zadivljujuću snagu prirodnih sila koje mu je Jehova pokazao, Ilija je vjerojatno osjetio strahopoštovanje prema njemu. I mi se s razlogom divimo njegovoj veličanstvenoj moći koja se očituje u njegovim stvaralačkim djelima (Rimljanima 1:20). Jehova i danas “pokazuje snagu svoju štiteći one kojima je srce potpuno odano njemu” (2. Ljetopisa 16:9). Najviše nam pomaže putem svoje Riječi, Biblije (Izaija 30:21). Biblija je, slikovito govoreći, poput “tihog i blagog glasa” koji je utješio Iliju. Jehova nas pomoću nje vodi, savjetuje, hrabri i uvjerava u svoju ljubav.

Je li Iliju ohrabrilo sve ono što je vidio na gori Horebu? Možemo biti posve sigurni da jest. Ubrzo je ponovno započeo revno izvršavati proročku službu koju mu je Jehova povjerio i nastavio se hrabro boriti protiv štovanja Baala. Ako dopustimo Jehovi Bogu da nas tješi “utjehom iz Pisama”, i mi ćemo mu poput Ilije moći hrabro i vjerno služiti (Rimljanima 15:4).