ZAŠTO je važno znati koje je godine babilonski kralj Nebukadnezar II. razorio Jeruzalem? Najprije zato što je taj događaj bio prekretnica u povijesti Božjeg naroda. Jedan je povjesničar rekao da je uništenje Jeruzalema “dovelo do dotad neviđene katastrofe”. U njoj je uništen hram što je preko 400 godina bio središte obožavanja Svemogućeg Boga. U Božjoj Riječi, Bibliji, * zapisana je tužaljka jednog psalmista koji je rekao: “Bože, narodi su došli u nasljedstvo tvoje, oskvrnuli su sveti hram tvoj, Jeruzalem su u ruševine pretvorili” (Psalam 79:1).

Točnu godinu razorenja Jeruzalema važno je znati i zato što je Biblija detaljno prorekla tu katastrofu, odlazak Božjeg naroda u babilonsko sužanjstvo, povratak u Jeruzalem te obnovu obožavanja pravog Boga. Kad uvidimo da se to proročanstvo ispunilo do najmanje pojedinosti, naše pouzdanje u vjerodostojnost Božje Riječi bit će ojačano. Zašto, dakle, Jehovini svjedoci vjeruju da je Jeruzalem uništen 20 godina prije nego što to tvrde mnogi stručni izvori? Kratko rečeno, zato što na tu godinu ukazuje sama Biblija.

Godinama prije uništenja Jeruzalema prorok Jeremija zapisao je jednu pojedinost koja omogućuje da se po biblijskoj kronologiji utvrdi točna godina razorenja toga grada. Prorok je prenio Božju objavu “svemu narodu Judinu i svim Jeruzalemcima” te ih upozorio: “Sva će se zemlja pretvoriti u pustoš i pustinju i svi će narodi služiti kralju babilonskom sedamdeset godina” (Jeremija 25:1, 2, 11, Jeruzalemska Biblija). Kasnije je dodao: “Ovako kaže Jehova: ‘Kad se navrši sedamdeset godina u Babilonu, pohodit ću vas i ispunit ću vam dobru riječ svoju da ću vas vratiti na ovo mjesto’” (Jeremija 29:10). Na što se odnosi tih “sedamdeset godina”?  Kako nam to razdoblje pomaže utvrditi koje je godine Jeruzalem bio uništen?

U mnogim prijevodima Biblije umjesto “kad se navrši sedamdeset godina u Babilonu” stoji “kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina” (JB, kurziv dodan). Neki povjesničari tvrde da se to prorečeno razdoblje odnosi na Babilonsko Carstvo. Sudeći po povijesnim izvorima, ono je vladalo Judom i Jeruzalemom otprilike 70 godina, od 609. do 539. pr. n. e., kad je grad Babilon pao u ruke Perzijanaca.

Međutim Biblija jasno pokazuje da je to razdoblje bilo stroga kazna koju je Bog namijenio isključivo stanovnicima Jude i Jeruzalema. Oni su s njime sklopili savez i time mu se zavjetovali na poslušnost (2. Mojsijeva 19:3-6). No budući da su uporno griješili protiv njega i nisu se kajali za svoje postupke, on im je rekao: “Ja ću poslati (...) Nabukodonozora [Nebukadnezara], kralja babilonskoga, (...) na ovu zemlju i na njene stanovnike i na sve okolne narode” (Jeremija 25:4, 5, 8, 9, JB). Iako se babilonski gnjev obrušio i na susjedne narode, Jeremija je uništenje Jeruzalema i 70 godina sužanjstva nazvao “kaznom za prijestup (...) naroda svojega” jer je Jeruzalem “teško zgriješio” (Tužaljke 1:8; 3:42; 4:6).

Sve to upućuje na zaključak da se 70 godina, prema Bibliji, odnosi na strogu kaznu koju je Bog, posluživši se Babiloncima, nanio Judi. Ipak, Bog je rekao Judejcima: “Kad prođe punih sedamdeset godina, (...) vratit ću vas na ovo mjesto”, u Judu i njen glavni grad, Jeruzalem (Jeremija 29:10, Šarić).

Povjesničar Ezra, koji je živio nakon prorečenih 70 godina, pod Božjim je nadahnućem o kralju Nebukadnezaru napisao: “One, koji su se spasili od mača, odvede u sužanjstvo u Babilon, gdje su bili sluge njemu i njegovim sinovima, dok nije nastupilo kraljevanje Perzijanaca. Zemlja je, uto, prolazila razdoblje svojih subota, da se ispuni Gospodnja riječ, što ju je kazao Jeremija: ‘Za sve vrijeme, što bude opustošena — punih sedamdeset godina — neka uživa subotni počinak!’” (2. Ljetopisa 36:20, 21, Grubišić).

Ti reci pokazuju da je bilo prorečeno kako će tijekom razdoblja od 70 godina za zemlju u Judi i oko Jeruzalema nastupiti “subotni počinak”, što je značilo da se u tom razdoblju zemlja neće obrađivati — neće se sijati njive niti obrezivati vinogradi (3. Mojsijeva 25:1-5, Gru). Budući da je Božji narod bio neposlušan te da je vjerojatno kršio i odredbu o subotnjem počinku, Bog ga je odlučio kazniti tako što je odredio da će zemlja 70 godina ležati neobrađena i pusta (3. Mojsijeva 26:27, 32-35, 42, 43).

Kada je judejska zemlja postala neobrađena i pusta? Povijest nam govori da su Babilonci pod Nebukadnezarom napali Jeruzalem u dva navrata, u razmaku od desetak godina. Kada je počelo teći razdoblje od 70 godina? To se nije dogodilo kad je Nebukadnezar prvi put opkolio i napao Jeruzalem. Zašto se to može reći? Zato što u prvom napadu nije razorio grad. Iako je sa sobom u Babilon poveo mnogo zarobljenika, neke je ostavio da žive u Judi. Bio je to mahom “siromašni narod”, koji je nastavio obrađivati zemlju od koje je živio (2. Kraljevima 24:8-17). No potom je nastupio preokret.

Judejci su se pobunili protiv babilonskog kralja, pa se on sa svojom vojskom vratio na Jeruzalem (2. Kraljevima 24:20; 25:8-10). Tog puta grad su sravnili sa zemljom i uništili sveti hram, a mnoge stanovnike odveli u zarobljeništvo u Babilon. U samo dva mjeseca “sav narod [koji je preostao u zemlji], od maloga do velikog, i svi zapovjednici četa ustadoše i odoše u Egipat jer se bojahu Kaldejaca [Babilonaca]” (2. Kraljevima 25:25, 26, JB). To se dogodilo u tišriju, sedmom mjesecu židovskog kalendara, što odgovara drugoj polovici rujna i prvoj polovici listopada po našem kalendaru. Otada je zemlja postala pusta i neobrađena te je za nju nastupio subotnji počinak. Onima koji su prebjegli u Egipat Bog je preko Jeremije poručio: “Vi ste sami vidjeli svu nesreću koju  sam pustio da dođe na Jeruzalem i na sve Judine gradove. Evo, do danas su opustošeni, i nitko ne stanuje u njima” (Jeremija 44:1, 2, Ša). Stoga je očito da je razorenje Jeruzalema označilo početak sedamdesetogodišnjeg razdoblja. Koje se godine to zbilo? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije trebamo utvrditi kada je to razdoblje završilo.

Prorok Danijel, koji je živio u Babilonu kad je “nastupilo kraljevanje Perzijanaca”, saznao je iz knjige proroka Jeremije koliko će dugo Židovi biti u babilonskom sužanjstvu. Napisao je: “Istraživah u Pismima broj godina koje se — prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji — imaju ispuniti nad ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina” (Danijel 9:1, 2, JB).

I Ezra je pomno izučavao Jeremijina proročanstva te je na temelju njih zaključio da se 70 godina približilo kraju kad je Jehova potaknuo ‘perzijskoga kralja Kira da izda proglas’ kojim je omogućio povratak Židova u njihovu domovinu (2. Ljetopisa 36:21, 22, Gru). Kir je izdao taj proglas u prvoj godini svoje vladavine, nakon što je 539. pr. n. e. osvojio Babilon. (Vidi okvir  “Ključna godina u povijesti”.) Do jeseni 537. pr. n. e. Židovi su se vratili u Jeruzalem kako bi obnovili obožavanje pravog Boga (Ezra 1:1-5; 2:1; 3:1-5).

Dakle razdoblje od 70 godina prema biblijskoj je kronologiji doslovno razdoblje koje je završilo 537. pr. n. e. Kada od te godine računamo 70 godina unatrag, dolazimo do 607. pr. n. e. Te je godine Jeruzalem bio razoren.

 Ako Biblija, koja je pisana pod Božjim nadahnućem, jasno upućuje na 607. pr. n. e., zašto mnogi stručnjaci smatraju da je Jeruzalem razoren 587. pr. n. e.? Zato što se oslanjaju na podatke koji se nalaze u spisima povjesničara iz starog doba i u Ptolemejevom kanonu. Možemo li tim djelima vjerovati više nego Bibliji?

Povjesničari koji su živjeli nakon razorenja Jeruzalema daju prilično proturječne informacije o novobabilonskim kraljevima. * (Vidi okvir  “Kraljevi Novobabilonskog Carstva”.) Kronologija događaja temeljena na njihovim zapisima ne podudara se s biblijskom kronologijom. Jesu li ti zapisi točni?

Jedan od povjesničara koji su živjeli najbliže razdoblju novobabilonskih vladara bio je Beros, babilonski svećenik boga Baala. Njegova Babyloniaca (Babilonska povijest), koju je napisao otprilike 281. pr. n. e., danas je izgubljena. Sačuvani su samo neki njeni fragmenti u djelima drugih povjesničara. Beros je tvrdio da se prilikom pisanja poslužio “knjigama koje su brižno čuvane u Babilonu”.¹ Jesu li povijesni podaci koje je zapisao uistinu točni? Razmotrimo jedan primjer.

Beros kaže da je asirski kralj Sanherib “naslijedio prijestolje svog brata”, da je “nakon njega na vlast došao njegov sin [Esar-Hadon], koji je vladao 8 godina”, te da je potom “21 godinu vladao [Šamaš-šum-ukin]” (III, 2.1, 4). Međutim babilonski povijesni zapisi koji su nastali puno prije Berosovog vremena pokazuju da je kralj Sanherib naslijedio prijestolje svog oca, Sargona II, a ne svog brata. U njima dalje stoji da je Esar-Hadon vladao 12, a ne 8 godina, te da je Šamaš-šum-ukin bio na vlasti 20, a ne 21 godinu. Povjesničar Robartus van der Spek kaže da je Beros prilikom pisanja svog djela konzultirao Babilonske kronike, ali da ga to “nije spriječilo da doda neke informacije i svoja tumačenja”.²

Smatraju li drugi povjesničari Berosove zapise pouzdanima? Stanley Burstein, autor knjige The Babyloniaca of Berossus, u kojoj je iznio zaključke detaljnog proučavanja Berosovih djela, napisao je: “Berosa se nekad smatralo povjesničarom. (...) Ipak, njegova djela pokazuju da ne zaslužuje taj naziv. Čak i u šturim ulomcima njegove Babyloniace koji su nam danas dostupni nalazi se priličan broj pogrešnih podataka o povijesno potvrđenim činjenicama. (...) Takve su pogreške za povjesničara naprosto nedopustive, ali njegova namjera i nije bila zapisati točnu povijest.”³

Do kojeg zaključka dolazimo u svjetlu iznesenih argumenata? Jesu li Berosovi zapisi točni i vjerodostojni? Što je s drugim povjesničarima iz starog doba koji su kronološke podatke temeljili uglavnom na Berosovim djelima? Mogu li se njihovi zapisi smatrati vjerodostojnima?

Kanon kraljeva koji je sastavio Klaudije Ptolemej, astronom iz 2. stoljeća n. e., također se koristi kao argument da je Jeruzalem razoren 587. pr. n. e. Taj se popis kraljeva uzima kao temelj za određivanje kronologije drevne povijesti, pa tako i novobabilonskog razdoblja.

Ptolemej je svoj kanon sastavio više od 600 godina nakon što je Novobabilonsko Carstvo došlo kraju. Kako je odredio koje je godine prvi kralj s njegovog popisa počeo vladati? Objasnio je da je pomoću astronomskih izračuna, u koje su uključene i Mjesečeve pomrčine, “došao do prve godine vladanja Nabonasara”, prvog kralja sa svog popisa.⁴ Christopher Walker, kustos u Britanskom muzeju, kaže da je Ptolemejev kanon “popis koji je sastavljen s ciljem da astronomima pruži vremenski okvir za astronomska zapažanja, a ne precizan povijesni izvještaj o ustoličenju i smrti kraljeva”.⁵

“Od davnina je poznato da su astronomski podaci u Ptolemejevom kanonu točni”, napisao je Leo Depuydt, jedan od najvećih Ptolemejevih zagovornika, “ali to samo po sebi ne znači da su točni i povijesni podaci koji su zapisani u njemu.” Potom je dodao: “Da bi se utvrdio početak i kraj vladanja svakog kralja s početka popisa [gdje se nalaze i novobabilonski kraljevi], kanon treba usporediti s klinopisnim dokumentima, i to za svakog kralja zasebno.”⁶

Što su ti “klinopisni dokumenti” pomoću kojih se može utvrditi povijesna točnost Ptolemejevog kanona? Oni uključuju Babilonske kronike, liste kraljeva te pločice s računima, ugovorima i druge potvrde poslovnih transakcija — dokumente koje su drevni pisari, što su živjeli tijekom novobabilonskog razdoblja ili kratko nakon njega, zapisali koristeći klinasto pismo.⁷

Što otkriva usporedba Ptolemejevog kanona i tih klinopisnih zapisa? U okviru  “Podudara li se Ptolemejev kanon s drevnim klinopisnim zapisima?” nalazi se usporedni popis kraljeva iz jednog dijela Ptolemejevog kanona i jednog teksta na klinastom pismu. Jasno se može vidjeti da Ptolemej između Kandalanua i Nabonida navodi samo četvoricu kraljeva. No popis kraljeva pronađen u drevnom gradu Uruku  otkriva da je u tom periodu vladalo sedam kraljeva. Je li vladavina trojice kraljeva koji se ne spominju na Ptolemejevom popisu bila kratka i zanemariva? Klinopisni dokumenti pokazuju da je jedan od tih kraljeva vladao sedam godina.⁸

Osim toga u dokumentima pisanima klinastim pismom postoje snažni argumenti da je prije Nabopolasara, prvog kralja novobabilonskog razdoblja, Babilonijom četiri godine vladao kralj Asur-etel-ilani. Usto više od godinu dana u zemlji nije bilo vladara.⁹ Ali Ptolemej je sve te pojedinosti izostavio iz svog kanona.

Zašto neke kraljeve nije uvrstio u svoj popis? Po svemu sudeći, zato što ih nije smatrao zakonitim babilonskim vladarima.¹⁰ Primjerice izostavio je novobabilonskog kralja Labaši-Marduka. Međutim klinopisni zapisi potvrđuju da su kraljevi koji se ne nalaze u Ptolemejevom kanonu doista vladali Babilonijom.

Općenito govoreći, Ptolemejev se kanon smatra točnim. Ipak, budući da je neke podatke izostavio, ostaje pitanje možemo li se potpuno pouzdati u njegovu kronologiju.

Vidjeli smo da se na temelju Biblije jasno da zaključiti kako je razdoblje babilonskog sužanjstva trajalo 70 godina. Postoje snažne naznake, s kojima se slaže i većina stručnjaka, da su se Židovi u svoju domovinu vratili 537. pr. n. e. Računajući 70 godina unatrag, dolazimo do godine razorenja Jeruzalema — 607. pr. n. e. Istina, djela povjesničara iz starog doba te Ptolemejev kanon to ne potvrđuju, ali njihova se točnost opravdano može dovesti u pitanje. Ti povijesni zapisi ne pružaju dovoljno snažne argumente koji bi pobili biblijsku kronologiju.

No nameću se još neka pitanja. Je li točno da povijest ne govori u prilog biblijski utemeljenom zaključku da je Jeruzalem razoren 607. pr. n. e.? Što pokazuju klinopisni dokumenti koji potječu iz tog vremena, od kojih su mnoge napisali očevici tog događaja? Na ta ćemo pitanja odgovoriti u sljedećem broju časopisa.