NA SJEVERU Portugala nalazi se Valença, prekrasan gradić okružen bedemima, koji su ga u prošlosti štitili od neprijatelja. S njegovih zidina pruža se pogled na rijeku Minho, prirodnu granicu između Španjolske i Portugala. Na drugoj obali rijeke smješten je španjolski grad Tui, u kojem se nalazi katedrala koja izgleda poput tvrđave. Glavne utvrde u Tuiu i Valençi potječu iz 17. stoljeća, kad je između Španjolske i Portugala bjesnio rat.

Te dvije zemlje danas su članice Europske unije, a od 1995. između njih više ne postoji granična kontrola. No jedno je ukinuti državne granice, a nešto sasvim drugo ujediniti ljude. Da bi se to postiglo, potrebno je promijeniti način razmišljanja i iz srca ukloniti predrasude i netoleranciju. Ono što se zbilo u portugalskom gradu Valençi pokazuje da to nije nemoguće. Ondje se nalazi lijepa dvorana Jehovinih svjedoka u kojoj svoje sastanke održava jedna portugalska i jedna španjolska skupština.

Sve je počelo 2001. kad su Jehovini svjedoci iz Tuia bili prisiljeni potražiti drugi prostor za održavanje svojih sastanaka. Morali su se iseliti iz unajmljenog objekta koji su dotad koristili, a nisu imali dovoljno novca da sagrade svoju dvoranu. Bilo im je preskupo čak i unajmiti neki drugi prostor budući da skupština nema mnogo članova. Stoga su odlučili pitati svoje suvjernike iz portugalskog grada Valençe mogu li s njima dijeliti njihovu dvoranu, koja je od središta Tuia udaljena samo nekoliko kilometara.

Starješine iz obiju skupština sastali su se u prosincu 2001. kako bi razgovarali o tome. Eduardo Vila, iz skupštine u Tuiu, nakon tog  je sastanka rekao: “Nisam se mogao oteti dojmu da je Jehova potaknuo srca naših suvjernika iz Portugala da nam priskoče u pomoć. Uložili su mnogo truda kako bi sagradili dvoranu za sastanke i bilo je divno vidjeti da su spremni podijeliti je s nama. To mi je uistinu ojačalo vjeru.”

“Braći i sestrama iz Španjolske izrazili smo srdačnu dobrodošlicu”, rekao je Américo Almeida iz Portugala, koji je također bio na tom sastanku. “Odluku smo donijeli jednoglasno i bili smo uvjereni da će Jehova blagosloviti naš dogovor.” Jehovini svjedoci koji dijele tu dvoranu dobro se slažu. “Možda se to čini neobičnim, ali nemamo osjećaj da dolazimo iz različitih zemalja. Mi smo poput jedne velike obitelji”, kaže Paolo iz Valençe.

No u toj dvorani ipak ima nešto neobično. Na zidu se nalaze dva jednaka sata koja pokazuju različito vrijeme. Španjolska i Portugal u različitim su vremenskim zonama, pa “španjolski” sat pokazuje jedan sat više. To je jedino “nesuglasje” koje se može zapaziti u toj dvorani. Kad je dvoranu trebalo obnoviti, u radovima su sudjelovali marljivi radnici iz obiju skupština, a posao je nadgledao Regionalni odbor za gradnju iz Španjolske. “Mnoga braća i sestre koji su kvalificirani za građevinske poslove došli su iz Španjolske da nam pomognu. Neki su putovali i više od 150 kilometara”, prisjeća se Paolo. “Zajednički rad još nas je više ujedinio i zbližio.”

 Sličan primjer nalazimo i na drugom kraju Španjolske, na granici s Francuskom.

Španjolski grad Puigcerdá nalazi se na granici s Francuskom, u srcu Cerdañe, plodne doline okružene visokim vrhovima pirenejskog planinskog lanca. Ta je dolina nekad bila dio Španjolske, ali 1659. sklopljen je Pirenejski mir, kojim je Španjolska polovicu te doline predala Francuskoj.

Danas mnogi Francuzi koji žive blizu granice često idu u kupovinu u Puigcerdu, najveći grad u toj dolini. Međutim Jehovini svjedoci iz francuskog dijela doline ne dolaze u taj španjolski grad samo u kupovinu već i da bi ondje održavali svoje vjerske sastanke. Kako je došlo do toga? Godine 1997. Jehovini svjedoci iz jedne francuske skupštine morali su napustiti unajmljeni prostor koji su koristili za svoje sastanke. Do najbliže dvorane u njihovoj zemlji trebalo im je sat vremena vožnje. Osim toga od nje ih je dijelio visok planinski prijevoj koji je zimi često zatrpan snijegom.

Kad su njihovi suvjernici iz Španjolske saznali u kakvoj se situaciji nalaze, odmah su im ponudili da sastanke održavaju u njihovoj dvorani. “Sva su braća i sestre objeručke prihvatili prijedlog da dijele dvoranu sa svojim suvjernicima iz Francuske”, prisjeća se Prem, Jehovin svjedok iz Puigcerde. “Naravno, takva nesebičnost nije došla sama po sebi. Tome nas uči Božja Riječ, koju proučavamo već godinama. Nekoliko tjedana kasnije počeli smo zajedno koristiti dvoranu i tako je sve do danas.”

“Za nas je Puigcerdá bila idealno mjesto za održavanje sastanaka”, kaže Eric, koji služi kao starješina u francuskoj skupštini. “Još se uvijek živo sjećam srdačnog dočeka koji su nam priredili suvjernici iz Španjolske. Dvoranu su ukrasili velikim buketima cvijeća i postavili natpis: ‘Dobro došli, draga braćo i sestre!’”

Eric nastavlja: “Kad su ljudi iz našeg kraja čuli da ondje više neće biti dvorane Jehovinih svjedoka, mislili su da više neće biti ni nas. Ipak, mi smo im nastavili redovito propovijedati i pozivati ih da dođu na naše sastanke u Španjolsku, pa su ubrzo shvatili da nismo nikamo otišli. Osobe koje pokažu zanimanje za biblijsku istinu rado dolaze na sastanke u Puigcerdu. Pored toga zbližili smo se s braćom iz toga grada. Prije smo znali da ondje postoji skupština, ali nismo bili u kontaktu jedni s drugima. No otkad dijelimo dvoranu, redovito se viđamo, pa nemamo osjećaj da smo izolirani od svijeta.”

Jesu li razlike u jeziku i kulturi stvorile teškoće među tim dvjema skupštinama? Jedna 80-godišnja Jehovina svjedokinja iz Francuske  priznaje: “Kad sam saznala da ćemo sastanke održavati u Španjolskoj, bila sam malo zabrinuta. Ali zahvaljujući srdačnoj dobrodošlici i gostoljubivosti braće i sestara iz Puigcerde moji su se strahovi pokazali neutemeljenima. To je bila prilika da pokažemo kako je naša međunarodna organizacija uistinu jedinstvena.”

Začetnici zamisli o ujedinjenoj Europi izjavili su da imaju namjeru “postaviti temelj jedinstvu među europskim narodima”. Tijekom 1980-ih i 1990-ih počele su se ukidati granice između država članica kako bi se taj cilj brže ostvario. Međutim da bi se postiglo pravo jedinstvo, ljudi trebaju promijeniti svoje stavove.

Jehovini svjedoci daju sve od sebe kako bi iz svog srca uklonili svaki trag predrasuda i nepovjerenja koji vladaju u današnjem svijetu. Uviđaju da različitosti mogu obogatiti njihove skupštine i uvijek imaju na umu da “Bog nije pristran” (Djela apostolska 10:34). Prisustvujući sastancima u svojim dvoranama te međunarodnim kongresima, uvjerili su se “kako je dobro i kako je krasno kad braća žive zajedno u jedinstvu” (Psalam 133:1). Jedinstvo koje su Jehovini svjedoci iz Valençe i Puigcerde stvorili sa svojim suvjernicima iz susjednih zemalja živi je dokaz snage kršćanske ljubavi.