AKO ste uvjereni da religija kojoj pripadate uči istinu o Bogu i da Biblija sadrži najmudrije savjete za život, sasvim je normalno što svoje dijete želite poučiti načelima po kojima sami živite (5. Mojsijeva 6:6, 7). Ali što ako vaše dijete u toku odrastanja počne gubiti zanimanje za Boga i biblijska učenja? Što ako počne dovoditi u pitanje vjerovanja koja je voljelo dok je bilo manje? (Galaćanima 5:7).

Nemojte odmah pomisliti da je problem u vama i u načinu na koji ga odgajate. Na njegovo razmišljanje može utjecati mnogo toga. No kad dijete počne izražavati sumnju u vaša vjerska uvjerenja, jako je važno kako ćete se vi postaviti jer mu vaše riječi i postupci mogu pomoći da izgradi čvrstu vjeru u pravog Boga, ali ga mogu i navesti da odbaci vjerovanja kojima ga poučavate. Ako se vaše neslaganje pretvori u rat, velika je vjerojatnost da ćete ga gotovo sigurno izgubiti (Kološanima 3:21).

U takvoj je situaciji puno mudrije postupati po savjetu apostola Pavla, koji je rekao: “Gospodinov se rob ne smije svađati, nego treba biti blag prema svima, sposoban poučavati, obuzdavati se” (2. Timoteju 2:24). Kako možete pokazati da ste sposobni poučavati kad se vaše dijete ne slaže s vašim vjerskim uvjerenjima?

Najprije pokušajte uvidjeti što stoji iza izjava vašeg djeteta. Nemojte se zadržavati samo na onome što ono kaže, nego nastojte proniknuti u srž problema. Pitajte se:

• Osjeća li se usamljeno zato što u skupštini Jehovinih svjedoka nema prijatelja? “Željela sam imati prijatelje, pa sam se počela družiti s nekima iz škole. Zbog lošeg društva godinama sam zapostavljala svoj odnos s Bogom i nije mi  bilo stalo do toga što on misli o mom načinu postupanja. Sada se kajem zbog mnogih loših odluka” (Iva, 19).

• Je li mu zbog nedostatka samopouzdanja neugodno govoriti o svojoj vjeri? “U školi nisam volio drugima govoriti o svojoj vjeri jer sam se bojao da će mi se rugati. Nitko se nije družio s onima koji su po nečemu bili drugačiji od ostalih, a ja nisam želio da se to dogodi i meni” (Dario, 23).

• Misli li da je preteško živjeti po biblijskim načelima? “Ponekad mi se čini da je potrebno prijeći neopisivo dugačak put da bi se dobio vječni život, a da ja tim putem još nisam ni krenula. Bojim se da neću moći udovoljiti Božjim zahtjevima i zato mislim da je bolje odustati” (Lilian, 16).

Razmišlja li vaše dijete na sličan način? Ako želite saznati da li ga nešto muči, najbolje je da ga pitate. Ali pazite da se razgovor ne pretvori u svađu. Nemojte smetnuti s uma savjet zapisan u Jakovu 1:19: “Svaki čovjek treba biti brz slušati, a spor govoriti i spor srditi se.” Nastojte biti “vrlo strpljivi” i “vješti u poučavanju” kao što biste bili da razgovarate s nekim tko nije član vaše obitelji (2. Timoteju 4:2).

Primjerice ako vaše dijete kaže da ne želi ići na kršćanske sastanke, pokušajte dokučiti pravi razlog koji se krije iza njegovih riječi. Pritom budite strpljivi. Nećete ništa postići ako razgovor bude tekao otprilike ovako:

Sin: Ne da mi se više ići na sastanke.

Otac: [ljutito] Molim?! Kako to misliš, ne da ti se ići na sastanke?

Sin: Dosadni su mi.

Otac: Tako znači! Hoćeš reći da ti je Bog dosadan? E, pa nije me briga! Dok živiš pod mojim krovom, ideš na sastanke, htio ti to ili ne.

Bog od roditelja očekuje da svoju djecu poučavaju o njemu, a od djece da budu poslušna svojim roditeljima (Efežanima 6:1). Iako imate pravo od svog djeteta zahtijevati poslušnost, sigurno ne želite da vas sluša samo zato što mora. Budući da znate koliko su kršćanske dužnosti važne, nesumnjivo vam je stalo do toga da ih vaše dijete izvršava zato što voli Jehovu, a ne da to čini preko volje.

Dakle važno je utvrditi zašto dijete kaže da ne želi ići na sastanke. Imajući to na umu, razmislite bi li bilo bolje da spomenuti razgovor izgleda “malo” drugačije.

Sin: Ne da mi se više ići na sastanke.

Otac: [smireno] Stvarno? Zašto ti se ne da?

Sin: Dosadni su mi.

Otac: Pa istina, sjediti sat ili dva zna biti dosadno. Je li to najgore ili ima još nešto?

Sin: Ne znam. Najradije ne bih bio ondje.

Otac: Misle li tako i tvoji prijatelji?

Sin: Koji prijatelji?! Kao da ih uopće imam! Otkad se Toni preselio, više nemam prijatelja. Svi drugi imaju društvo, a ja sam stalno sam.

Otac je uspio navesti sina da otvoreno kaže što ga muči i saznao je da je usamljen. No postigao je i puno više — pokazao je svome sinu da može imati povjerenja u njega i obratiti mu se za pomoć kad god ga nešto muči. (Vidi okvir  “Budite strpljivi!”)

 Mnogi mladi s vremenom se uhvate u koštac s problemima koji su počeli nagrizati njihovu vjeru i malo-pomalo ih nadvladaju. Zahvaljujući tome izgrade jaču vjeru i steknu više samopouzdanja. Dario, kojeg smo prije spomenuli, grozio se pomisli da netko iz njegove škole sazna da je on Jehovin svjedok. Međutim kasnije je uvidio da razgovor o vjeri nije tako strašan kako je on to zamišljao, čak ni ako mu se drugi počnu rugati. On kaže:

“Jedan dečko iz škole rugao mi se zbog moje vjere. Nije mi bilo nimalo ugodno jer sam imao osjećaj da svi slušaju što ću reći. Ali nisam se počeo braniti ni opravdavati, nego sam ja njega pitao što on vjeruje. Iznenadio sam se kad sam vidio da je njemu neugodnije nego meni. Tada sam shvatio da mnogi mladi vjeruju u Boga, ali da o svojoj religiji ne znaju puno. Ta mi je situacija pomogla da shvatim kako se nemam čega sramiti jer za razliku od njih ja barem znam objasniti što vjerujem.”

Roditeljima ne treba posebno objašnjavati da se razmišljanja male djece i tinejdžera jako razlikuju (1. Korinćanima 13:11). Stručnjaci su uvidjeli da mala djeca puno toga shvaćaju doslovno, dok tinejdžeri sve više razvijaju sposobnost apstraktnog razmišljanja i počinju dublje promišljati o svijetu oko sebe. Naprimjer malom je djetetu dovoljno reći da je Bog sve stvorio (1. Mojsijeva 1:1). No tinejdžer želi dobiti odgovore na pitanja kao što su: “Kako mogu znati da Bog postoji? Zašto Bog pun ljubavi dopušta zlo? Je li moguće da Bog nema početka?” (Psalam 90:2).

Nemojte odmah pomisliti da vaše dijete želi odbaciti vjerska uvjerenja kojima ga poučavate ako postavlja takva pitanja. Ustvari, dobro je da traži odgovore na njih. Na kraju krajeva, promišljanje o moralnim načelima i vjerovanjima važan je korak koji će vašem djetetu pomoći da postane zrelo i izgradi čvrstu vjeru (Djela apostolska 17:2, 3).

 Djeca tinejdžerskog uzrasta počinju misliti svojom glavom, odnosno uče koristiti svoj razum (Rimljanima 12:1, 2). To im pomaže da razumiju “što je širina i dužina i visina i dubina istine”, a to naprosto nisu mogli shvatiti dok su bili mali (Efežanima 3:18). Upravo u tinejdžerskoj dobi djecu trebate poticati da razmišljaju o svojim vjerovanjima i tako im pomoći da se uvjere u njihovu istinitost (Mudre izreke 14:15; Djela apostolska 17:11).

U Bibliji se za mladića po imenu Timotej kaže da je “od ranog djetinjstva” poznavao svete spise. Ipak, apostol Pavao tog je mladića potaknuo: “Ostani u onome što si naučio i u što si se uvjerio” (2. Timoteju 3:14, 15). Možda i vaše dijete od djetinjstva poznaje biblijska mjerila. No sada mu trebate pomoći da se uvjeri u to koliko su vrijedna kako bi bilo sigurno da se isplati živjeti u skladu s njima.

U prvom svesku knjige Pitanja mladih — djelotvorni odgovori stoji: “Dok god dijete živi pod vašim krovom, vi imate pravo zahtijevati od njega da sudjeluje u svim vašim vjerskim aktivnostima. Međutim vaš krajnji cilj je u djetetovo srce usaditi ljubav prema Bogu, a ne naprosto postići da nešto radi zato što to mora.” Ako radite na ostvarenju tog cilja, svom ćete djetetu pomoći da izgradi čvrstu vjeru u Jehovu i živi po biblijskim načelima zato što se samo uvjerilo u njihovu istinitost, a ne zato što vi to od njega očekujete * (1. Petrova 5:9).