LJEPOTA krajolika okupana svibanjskim suncem oduzima nam dah. Pogled s našeg prozora nalikuje remek-djelu vrhunskih majstora — guste tamne šume crnogoričnog drveća jasno se ocrtavaju na blijedoplavoj podlozi na kojoj se veličanstveni planinski vrhunci prekriveni snijegom stapaju s nebom. Ova daleka, tajanstvena zemlja na jugozapadnom dijelu Sibira dom je altajskog naroda. Ime planinskog masiva koji je krasi potječe od mongolske riječi altai, što znači “pozlaćen”.

Prije nekoliko godina moja žena i ja naučili smo ruski znakovni jezik. Otada posjećujemo skupštine i grupe Jehovinih svjedoka koje svoje sastanke održavaju na tom jeziku. Stanovništvo Rusije prilično je raznoliko. U toj zemlji ima oko 170 naroda i etničkih skupina, ali svi oni koriste ruski jezik. Gluhe osobe u cijeloj Rusiji služe se ruskim znakovnim jezikom. Razgovarajući s gluhima u Altajskom kraju, stekli smo lijepu sliku o njima — blisko su povezani, vrlo gostoljubivi i otvoreni. Nije neobično da vam, čim se upoznate, ispričaju sve o svome životu.

U Gorno-Altajsku saznali smo da u jednom selu udaljenom oko 250 kilometara od grada žive neke gluhe osobe. U tom selu ima nekoliko naših suvjernika, ali nitko od njih ne zna znakovni jezik. Razmišljali smo o tim gluhim osobama te ih odlučili posjetiti i prenijeti im biblijsku poruku. Svojim smo oduševljenjem potaknuli Jurija i Tatjanu, gluhi bračni par, da nam se pridruže na našem putovanju. U automobil smo spakirali DVD-e na znakovnom jeziku i DVD player. Ponijeli smo veliku termosicu, sendviče od raženog kruha i dimljenih kobasica te jedan ruski specijalitet — svježe pečene piroške punjene kupusom i krumpirom. Prije nego što smo krenuli, poprskali smo kožu, odjeću i cipele sredstvom protiv krpelja jer smo išli u područje u kojem je encefalitis, bolest koju ti kukci prenose, vrlo česta pojava.

Vijugava cesta vodila nas je kroz prekrasan planinski kraj. Punim smo plućima udisali svjež zrak u kojem se osjećao miris jasmina i jorgovana. Bili smo oduševljeni kad smo ugledali krdo jelena kako mirno pase. Nakon nekog vremena približili smo se svom odredištu. Drvene kućice s metalnim krovovima šćućurile su se jedna uz drugu. Pored mnogih kuća nalazio se ajil, šesterokutna kolibica s visokim strmim krovom. Neke od tih kolibica izgledaju poput indijanskih šatora prekrivenih korom  drveća. Mnogi ljudi u Altajskom kraju žive u ajilu od svibnja do rujna, a jesen i zimu provode u kući.

Naši su nas suvjernici srdačno dočekali i odveli do kuće gluhog bračnog para koji smo željeli posjetiti. Kad smo se upoznali, rekli su da im je vrlo drago što smo došli te su nas ispitivali odakle smo i čime se bavimo. Pokazali smo im DVD, a oni su ga odmah uzeli i htjeli ga pogledati. Razgovor je u tren oka zamro i više nisu obraćali pažnju na nas. Uprli su pogled u monitor, povremeno gestikulirali i kimali glavom, dajući nam tako do znanja da se slažu s onim što vide. Trebalo nam je malo vremena da im ponovno privučemo pažnju, a kad nam je to konačno pošlo za rukom, vratili smo DVD na početne scene koje prikazuju prekrasan raj na Zemlji. Gledajući jednu od tih slika, rekli smo im što će Bog učiniti za ljudski rod i kakve će osobe vječno živjeti u tom budućem raju. Njihovo zanimanje za biblijsku poruku veoma nas je obradovalo. Na kraju razgovora rekli su nam da nekoliko sati vožnje od njihovog sela žive još neke gluhe osobe.

Do tih je ljudi vodila uska planinska cesta, smještena u dubokom klancu među strmim planinskim obroncima. U malom selu u koje smo se uputili pronašli smo gluhu obitelj — oca, majku, sinčića i baku. Premda nisu očekivali posjet, bili su oduševljeni kad smo se pojavili na njihovim vratima. Pozvali su nas da uđemo u ajil, u kojem nas je dočekao ugodan miris drva i kiselog mlijeka. Svjetlo je ulazilo kroz otvor na krovu. U jednom kutu kolibice nalazila se svježe okrečena peć načinjena od opeke, a zidovi su bili ukrašeni tepisima vesele crvene boje. Naši su nas domaćini poslužili čajem i malenim prženim krafnama, poznatom altajskom poslasticom. Upitali smo ih što misle mogu li ljudi biti Božji prijatelji. Nekoliko su trenutaka razmišljali o tome, a zatim je baka rekla da je kao dijete jednom otišla u planinu i odnijela hranu kako bi je prinijela bogovima. Potom je slegnula ramenima i rekla: “Ne znam točno zašto smo to radili. Takav je bio običaj u našem kraju.”

Kad smo im pokazali jedan DVD, lica su im zasjala od radosti. Biblijska poruka očito ih je jako zanimala i željeli su nastaviti razgovor. Međutim našli smo se pred prilično velikim problemom. SMS poruke obično su dobar način da se održi kontakt s gluhim osobama, ali u tom području nema signala za mobitel. Zato smo obećali da ćemo im pisati.

Sunce je već bilo na zalasku kad smo se srdačno oprostili sa svojim domaćinima i krenuli natrag u Gorno-Altajsk. Iza nas bio je dug dan i već nas je počeo svladavati umor. Ipak, bili smo vrlo sretni što smo posjetili te drage ljude. Nakon nekog vremena raspitali smo se što je s tom obitelji. Naši su nam suvjernici rekli da muž svaki drugi tjedan putuje u jedan veći grad kako bi proučavao Bibliju i išao na naše sastanke te da mu jedna Jehovina svjedokinja koja zna znakovni jezik prevodi program. Obradovalo nas je kad smo čuli da je naš trud urodio plodom.

Nastojanje da pronađemo gluhe osobe koje iskreno žele upoznati Boga mogli bismo usporediti s potragom za skrivenim blagom. Kad nakon dugog traganja, naizgled sasvim slučajno, nađemo osobe koje zanima biblijska poruka, imamo osjećaj da smo pronašli nešto izuzetno dragocjeno. Upravo će nam zbog takvih iskrenih ljudi Altajsko gorje ostati u naročito lijepom sjećanju.