SASVIM običan dan u kući jednog liječnika krenuo je pomalo neočekivanim tokom. Dok je na televiziji gledao intervju s jednim ministrom irske vlade, zapazio je neobičnu oteklinu na njegovom licu. Pažljivije ga je promotrio i zaključio da ministar vjerojatno ima tumor. Nazvao je njegov ured i savjetovao ga da što prije ode na pregled.

Dijagnoza koju je taj liječnik postavio bila je točna. On je očigledno bio dobar dijagnostičar i već je na prvi pogled prepoznao simptome koji su upućivali na ozbiljnu bolest. Neki ljudi smatraju da su jako dobri “dijagnostičari” ljudskog karaktera, odnosno da već na prvi pogled mogu procijeniti kakav je tko.

U prošlim je stoljećima bilo nastojanja da se znanstveno dokaže tvrdnja kako fizički izgled određuje našu osobnost. Ta pseudoznanstvena disciplina dobila je ime fiziognomika, a definira se kao “pokušaj prosuđivanja sposobnosti i osobina ličnosti na temelju crta i izraza lica”. U 19. stoljeću antropolozi i kriminolozi postavili su teorije o ljudskom karakteru i osmislili metode pomoću kojih se navodno može odrediti tko je kakva osoba. Među njima bili su prirodoslovac Francis Galton, koji je bio rođak Charlesa Darwina, te antropolog i kriminolog Cesare Lombroso. No njihove su teorije s vremenom pale u zaborav jer rezultati znanstvenih istraživanja nisu potvrdili postojanje povezanosti između izgleda lica i osobnosti pojedinca.

Ipak, mnogi ljudi još uvijek misle da je moguće donijeti objektivan sud o nekome na temelju njegove vanjštine. Treba li vjerovati dojmovima koje tako steknemo?

Koliko nas prvi dojam može zavarati zorno dočarava jedan izvještaj iz Biblije u kojem piše kako je Jehova Bog poslao proroka Samuela da za budućeg izraelskog kralja imenuje sina jednog čovjeka po imenu Jišaj. Dio tog izvještaja glasi: “Kad su [sinovi Jišajevi] došli i kad je [Samuel] ugledao Elijaba, pomislio je: ‘Sigurno je pred Jehovom pomazanik njegov!’ Ali Jehova je rekao Samuelu: ‘Ne gledaj na vanjštinu njegovu niti na visoki stas njegov, jer sam ga odbacio! Bog ne gleda na što čovjek gleda, jer čovjek gleda ono što oči vide, a Jehova gleda što je u srcu.’” Slično se ponovilo s još šestoricom Jišajevih sinova. Na koncu se, na veliko iznenađenje proroka i samog Jišaja, ispostavilo da je Bog za budućeg kralja odabrao Jišajevog osmog sina, Davida, mladića kojeg se nitko nije ni sjetio pozvati pred Samuela (1. Samuelova 16:6-12).

I u današnje vrijeme ljudi često reagiraju poput proroka Samuela, koji se poveo za svojim prvim dojmom. Naprimjer u Njemačkoj je jedan profesor kriminologije prije nekoliko godina proveo ispitivanje u kojem je sudjelovalo 500 studenata prava. Njihov je zadatak bio promatrati 12 njima nepoznatih osoba, među kojima su bili policijski načelnik, javni tužitelj, blagajnik sveučilišta, predstavnik ureda za odnose s javnošću, nekoliko pravnika i sudskih službenika te tri osuđena kriminalca. Studenti su na temelju fizičkog izgleda tih ljudi i onoga čime se bave u slobodno vrijeme trebali utvrditi zanimanje svakog od njih te reći tko je među njima osuđen na zatvorsku kaznu i zbog čega.

Kakvi su bili rezultati tog ispitivanja? Oko 75 posto studenata uspjelo je prepoznati trojicu kriminalaca. No otprilike 60 posto studenata među zločince je ubrojilo i nekoga od ostale devetorice ljudi, koji nisu prekršili zakon. Za tužitelja je svaki sedmi student rekao  da je vjerojatno preprodavač droge. Načelnik policije prošao je još gore. U njemu je svaki treći student vidio lopova. Procjene donesene na temelju površnog promatranja očito nas mogu odvesti jako daleko od istine.

Mišljenje o osobi koju prvi put vidimo često stvaramo na temelju prošlih iskustava. Budući da smo skloni generalizirati, osobu koju zapravo ne poznajemo pokušavamo smjestiti u okvire određene stereotipovima. Osim po izgledu druge procjenjujemo po tome koje su nacionalnosti, kojeg su društvenog statusa ili po tome kojoj religiji pripadaju.

Ako se naš sud pokaže ispravnim, lako je moguće da ćemo biti ponosni na sebe i misliti da se uvijek možemo osloniti na svoj prvi dojam. Međutim nerijetko se dogodi da uvidimo kako smo nekoga potpuno krivo procijenili. Kako tada postupiti? Bilo bi dobro pošteno priznati grešku, odbaciti pogrešna gledišta koja smo stvorili na temelju prvog dojma i potruditi se doista upoznati tu osobu. U protivnom bismo joj mogli nanijeti nepravdu samo zbog toga što smo preponosni da priznamo kako smo krivo prosudili njen karakter.

Sklonost da druge procjenjujemo na temelju prvog dojma može biti štetna i za nas same. Mnogi Židovi koji su živjeli u 1. stoljeću napravili su grešku koja ih je skupo koštala. Nisu htjeli ni razmisliti o mogućnosti da je Isus obećani Mesija jer su svoje gledište temeljili samo na površnim zapažanjima. Isus za njih nije bio ništa drugo nego sin običnog tesara. Iako su bili zadivljeni njegovom mudrošću i čudesnim djelima, nisu htjeli povjerovati da je on Mesija jer su dopustili da predrasude oblikuju njihovo gledište o njemu. Postupanje tih ljudi potaknulo je Isusa da kaže: “Prorok nije bez časti nigdje osim u svojem zavičaju i u svojem domu.” Iz tog je razloga otišao propovijedati u druge krajeve (Matej 13:54-58).

Židovski narod stoljećima je očekivao dolazak Mesije. Žalosno je što su mnogi njegovi pripadnici, kad je on konačno došao, dopustili da ih njihov prvi dojam zaslijepi. Budući da su se oslanjali na vlastitu prosudbu, nisu ga prepoznali i zato su izgubili Božju naklonost (Matej 23:37-39). I Isusovi sljedbenici našli su se na udaru sličnih predrasuda. Mnogi ljudi naprosto nisu htjeli vjerovati da bi Bog povjerio važnu poruku nekolicini običnih ribara, koji su u očima vjerskih vođa te uglednih i obrazovanih ljudi onog vremena  zaslužili samo prezir. Oni koji su vjerovali prvom dojmu i nisu promijenili svoje gledište propustili su izuzetnu priliku da postanu sljedbenici Božjeg Sina (Ivan 1:10-12).

Kad su vidjeli Isusova čuda i čuli njegove pouke, neki Isusovi suvremenici ponizno su priznali da su ga pogrešno procijenili (Ivan 7:45-52). Među njima bilo je i nekoliko Isusove braće, kojima se isprva činilo nemoguće da je njihov brat obećani Mesija (Ivan 7:5). Ipak, za svaku je pohvalu što su kasnije promijenili svoje mišljenje i povjerovali u njega (Djela apostolska 1:14; 1. Korinćanima 9:5; Galaćanima 1:19). Nešto slično dogodilo se apostolu Pavlu. Neki ugledni Židovi koji su živjeli u Rimu nisu obraćali pažnju na glasine koje su širili neprijatelji kršćanstva, nego su poslušali što im on sam ima reći. Nakon toga neki od njih postali su kršćani (Djela apostolska 28:22-24).

U današnje vrijeme mnogi imaju loše mišljenje o Jehovinim svjedocima. Zašto je to tako? Jesu li ispitali činjenice i uvidjeli da učenja i postupci pripadnika te vjerske zajednice nisu u skladu s Biblijom? U većini slučajeva to nije razlog. Oni jednostavno ne žele vjerovati da baš Jehovini svjedoci znaju istinu o Bogu i njegovoj volji. Mnogi ljudi koji su živjeli u 1. stoljeću na vrlo su sličan način gledali na prve kršćane.

Stoga nije čudno što se o Jehovinim svjedocima mogu čuti ružne i pogrdne primjedbe unatoč tome što se trude postupati po uzoru na Isusa. Oni su svjesni da će se to događati jer je Isus o svojim pravim sljedbenicima kazao: “Svi će vas mrziti zbog imena mojega.” Ipak, ohrabrio ih je, rekavši: “Tko ustraje do kraja, taj će biti spašen” (Matej 10:22).

Jehovini svjedoci revno objavljuju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu diljem svijeta budući da je Isus to zapovjedio svojim sljedbenicima (Matej 28:19, 20). Oni koji ne žele poslušati biblijsku poruku mogli bi izgubiti mogućnost da upoznaju Boga i dobiju vječni život (Ivan 17:3). Iz tog razloga svaki čovjek treba sam odlučiti hoće li se uzdati isključivo u vlastitu prosudbu donesenu na temelju prvog dojma ili će sud donijeti tek nakon što otvorena uma ispita sve činjenice. Ne bismo smjeli zaboraviti da nas prvi dojam i vlastite predrasude mogu navesti na pogrešan zaključak i da je istina često potpuno drugačija (Djela apostolska 17:10-12).