U EVANĐELJIMA se na mnogo mjesta spominju riječi “ribe” i “ribari” te njima srodni izrazi. Isus je u svojim usporedbama često govorio o ribarenju, što je razumljivo budući da je velik dio svoje službe na Zemlji proveo propovijedajući u blizini Galilejskog mora (Matej 4:13; 13:1, 2; Marko 3:7, 8). Od dvanaest Isusovih apostola njih sedam — Petar, Andrija, Jakov, Ivan, Filip, Toma i Natanael — vjerojatno su bili ribari (Ivan 21:2, 3).

Kako je izgledao život ribara u Isusovo doba? Ako se potrudimo bolje upoznati njihovu svakodnevicu, nedvojbeno ćemo više cijeniti apostole i bolje razumjeti neke Isusove postupke i usporedbe. Najprije ćemo reći nekoliko riječi o ribarenju na Galilejskom moru.

Galilejsko more prelijepo je slatkovodno jezero dugo dvadesetak, a široko nešto više od jedanaest kilometara. Ono leži u rasjednoj dolini, oko 210 metara ispod razine Sredozemnog  mora. Krševiti obronci zatvaraju ga gotovo sa svih strana, a malo podalje, na sjeveru, uzdiže se gora Hermon. Zbog položaja na kojem je smješteno, zrak je ondje mnogo topliji nego u okolnom području, pa su vremenske prilike nestabilne i često nastaju oluje. Zimi se s okolnih planina znaju spustiti hladni vjetrovi koji stvaraju velike valove. Ljeti su temperaturne razlike još veće te se na Galilejsko more učas može sručiti snažna oluja i zadati muke ribarima koje zatekne daleko od obale. Isus i njegovi učenici jednom su se prilikom našli usred takve oluje (Matej 8:23-27).

U 1. stoljeću za ribarenje su se obično koristile drvene brodice s jarbolom, dugačke oko osam metara, a široke nešto više od dva metra. Prostor ispod krme ribarima je najčešće služio kao kabina (Marko 4:35-41). Te spore, ali izdržljive brodice morale su odolijevati snažnim udarima vjetra koji su ih gurali na jednu stranu, dok ih je težina punih mreža vukla na drugu.

Na brodicama, koje su uz jedra imale i vesla, obično je bilo šest ili više ribara (Marko 1:20). U ribolov bi, između ostalog, ponijeli jedro (1), konope (2), vesla (3), kameno sidro (4), suhu odjeću (5), hranu (Marko 8:14) (6), košare (7), pokoji jastuk (Marko 4:38) (8) i mreže (9), a ponekad i rezervne plovke (10), olovne utege za mreže (11), alat za eventualne popravke (12) te baklje (13).

U Galilejskom moru još se i danas najviše ribe može uloviti u blizini ušća rijeka i potoka budući da se ribe onamo dolaze hraniti. U 1. stoljeću ribari su u ribolov obično išli noću i služili se bakljama kako bi namamili ribu. Jednom su Isusovi učenici lovili ribu cijelu noć, ali ostali su praznih ruku. No sutradan su na Isusovu zapovijed spustili mreže u more i uhvatili toliko ribe da su im lađe gotovo tonule (Luka 5:6, 7).

Ribari su ponekad mreže spuštali daleko od obale, nadajući se dobrom ulovu. Tada bi u ribolov obično išle dvije brodice u paru. Jednu stranu mreže držali su ribari na jednoj brodici, a drugu na drugoj te bi je polako spuštali u more. Ona bi pod težinom utega potonula, a na površini bi ostala samo gornja užad s plovcima. Mreža koju su koristili bila je dugačka otprilike 30 metara, a mogla je dosegnuti oko 2 i pol  metra dubine. Kad bi napokon okružili jato riba, mrežu bi počeli izvlačiti na brodice. Potom bi je ispraznili i ponovno spustili u more. Taj je posao znao potrajati satima.

U plićim vodama služili su se drugačijom metodom. Jednu stranu mreže držali su ribari koji su ostali na obali, a oni koji su bili na brodici otplovili bi malo dalje od obale te spuštajući mrežu u more okružili jato riba i vratili se natrag. Ribari bi potom izvukli mrežu na obalu i ondje razvrstali ribe. Neke bi odmah prodali, ali većinu bi ulova sušili i solili ili marinirali, spremali u glinene amfore i slali na tržnice u Jeruzalemu, pa čak i u druge zemlje. Ribe bez ljusaka ili peraja, naprimjer jegulje, po Mojsijevom su zakonu bile nečiste i nisu se koristile za jelo (3. Mojsijeva 11:9-12). Kad je Isus u jednoj usporedbi rekao da je Božje nebesko Kraljevstvo poput mreže koju ribari izvuku na obalu i zatim ondje odvoje dobre ribe od loših, što je primijenio na odvajanje zlih od pravednih ljudi, vjerojatno je imao na umu tu tehniku lovljenja ribe (Matej 13:47-50).

Ribari su ponekad ribu lovili sami. Tada su obično koristili parangal s brončanim udicama na koje bi stavili mamac. Ribu su lovili i malom mrežom koju bi u more bacili što dalje od sebe nakon što bi ušli u plićak. Mreža bi se u zraku raširila, pala na površinu vode i zatim potonula. Ako je ribar imao sreće, pokoja riba uhvatila bi se u mrežu koju bi on zatim izvukao na obalu.

Budući da su mreže bile skupe, ribari su pažljivo rukovali njima. Osim toga nakon svakog odlaska u ribolov mreže je trebalo pokrpati, oprati i osušiti. Ti su poslovi bili naporni i dugotrajni (Luka 5:2). Kad je Isus pozvao Jakova i njegovog brata Ivana da pođu za njim i postanu njegovi učenici, oni su sjedili u lađi i krpali mreže (Marko 1:19).

Među ribama koje su ribari u Isusovo doba lovili bila je tilapija. Ona je bila sastavni dio prehrane mnogih ljudi koji su živjeli u Galileji. I Isus je vjerojatno jeo tu ukusnu ribu, a možda je baš njome čudom nahranio tisuće ljudi (Matej 14:16, 17; Luka 24:41-43). Ta riba često u ustima nosi svoje mlade. Neke tilapije koje su ribari ulovili u ustima su imale kamenčić ili čak novčić (Matej 17:27).

Ribar koji se nadao dobrom ulovu morao je biti strpljiv, marljiv i spreman podnijeti mnoge poteškoće. Slične osobine trebaju krasiti i one koji prihvate Isusov poziv da pođu za njim i budu “ribari ljudi”, odnosno da poučavaju ljude o Bogu (Matej 28:19, 20).