KAD čujemo neku neobičnu priču, obično u nju ne povjerujemo isti tren. No ako ju je ispričala osoba koja se dokazala vrijednom našeg povjerenja i za koju znamo da uvijek govori istinu, zacijelo nećemo posumnjati u vjerodostojnost njene priče, makar nam se u prvi mah činila nevjerojatnom.

Slično je i s čudima o kojima govori Biblija. Iako nitko od nas nije bio na životu kad su se ti neobični događaji odigrali, moguće je utvrditi je li ono što piše u Bibliji doista istinito. Kako? Spomenut ćemo neke pojedinosti koje pokazuju da se biblijskim izvještajima o čudesnim djelima može vjerovati.

Mnoga biblijska čuda zbila su se pred očevicima. Čuda o kojima govori Biblija najčešće se nisu događala u tajnosti. Nekima je svjedočilo na tisuće ili milijune očevidaca (2. Mojsijeva 14:21-31; 19:16-19).

Biblijska čuda nisu bila spektakli kojima je cilj bio privući pažnju. Ona nisu bila učinjena uz pomoć posebnih rekvizita ili svjetlosnih efekata niti su bila popraćena ikakvom pompom koja bi privlačila pažnju znatiželjnika. Velik broj čuda zapisanih u Božjoj Riječi dogodio se u trenutku kad je nekome zatrebala pomoć, ponekad posve neočekivano (Marko 5:25-29; Luka 7:11-16). To pokazuje da ta čuda nisu bila namještena s namjerom da se druge dovede u zabludu.

Osobe koje su činile čuda nisu pomoću njih željele steći čast, ugled i bogatstvo. Glavna svrha čuda bila je proslaviti Boga (Ivan 11:1-4, 15, 40). Pojedince koji su neko čudo htjeli iskoristiti kako bi stekli ugled ili bogatstvo Bog je osudio i kaznio (2. Kraljevima 5:15, 16, 20, 25-27; Djela apostolska 8:18-23).

Čuda koja Biblija spominje toliko su raznovrsna da iza njih nije mogao stajati čovjek. Primjerice Biblija izvještava da su Božji sluge čudom umirili more i vjetar, pretvorili vodu u vino, zaustavili i dozvali kišu, izliječili bolesne te vratili vid slijepima. Čuda o kojima govori Biblija nisu mogla biti učinjena ljudskom rukom (1. Kraljevima 17:1-7; 18:41-45; Matej 8:24-27; Luka 17:11-19; Ivan 2:1-11; 9:1-7).

Protivnici Božjih slugu koji su vidjeli čuda nisu osporavali da su se ona dogodila. Kad je Isus uskrsnuo Lazara, vjerski vođe koji su se protivili Isusu nisu pokušali zanijekati činjenicu da je Lazar uistinu bio mrtav.  Na koncu, svi su znali da je četiri dana bio u grobu (Ivan 11:45-48; 12:9-11). Ni pisci Palestinskog Talmuda, koji su živjeli stoljećima nakon Isusovog vremena, nisu poricali da je Isus imao moć činiti čuda, ali nisu željeli priznati da je ta moć dolazila od Boga. Slično su razmišljali i protivnici Isusovih prvih učenika. Kad su učenici bili izvedeni pred Sudbeno vijeće nakon što su izliječili jednog čovjeka, njihove protivnike nije zanimalo jesu li učinili to čudo, već su ih pitali: “Kojom ste silom ili u čije ime to učinili?” (Djela apostolska 4:1-13).

Dakle, je li razumno vjerovati da su se čuda zapisana u Bibliji uistinu dogodila? Iz onoga što smo dosad razmotrili očito je da imamo razloga vjerovati u to. No postoje i drugi razlozi zašto možemo imati pouzdanja u točnost biblijskih izvještaja. Naprimjer Biblija obično navodi kada i gdje se odigrao neki događaj te spominje imena ljudi koji su bili povezani s njim. Čak su i kritičari Biblije zadivljeni točnošću povijesnih podataka iznesenih u toj knjizi. Na stotine proročanstava zapisanih u Bibliji ispunilo se do najsitnijih detalja. Pored toga Biblija sadrži mudre savjete o međuljudskim odnosima koji mogu pomoći svim ljudima, bez obzira na to koliko godina imaju ili čime se bave u životu. Ti su savjeti doista bez premca.

Ali što ako još uvijek nismo sigurni da je Biblija vrijedna našeg povjerenja? Bilo bi dobro da se bolje upoznamo s onim što ona uči (Ivan 17:17). Ako se uvjerimo da je Biblija vjerodostojna, nećemo imati razloga sumnjati da su se čuda zapisana u njoj uistinu dogodila. Osim toga bit ćemo sigurni da će se obistiniti i njena obećanja koja govore o našoj budućnosti.