1. Čuda se kose s prirodnim zakonima.

Naše poimanje prirodnih zakona temelji se na znanstvenim zapažanjima procesa koji se zbivaju u prirodi. No kao što u gramatičkim zakonitostima nekog jezika postoje iznimke, tako postoje iznimke i u prirodnim zakonima. Mora se priznati da je ljudsko znanje o zakonima koji vladaju u prirodi prilično ograničeno (Job 38:4). Znanstvenici mogu čitav život posvetiti proučavanju nekog prirodnog zakona, ali primijete li samo jednu iznimku u djelovanju tog zakona, prisiljeni su preispitati sve zaključke do kojih su tijekom vremena došli. To pokazuje da samo jedna iznimka može poljuljati ono što se smatra utvrđenom znanstvenom istinom.

Teško je doći do ispravnog zaključka o nečemu ako nam nisu poznate sve činjenice. To zorno dočarava jedna anegdota koju je u svojoj knjizi spomenuo engleski filozof John Locke (1632-1704). Kad je nizozemski veleposlanik sijamskom kralju opisivao svoju zemlju, između ostalog je kazao kako se voda zimi stvrdne tako da ljudi mogu slobodno hodati po njoj te da je njena površina toliko čvrsta da po bi po njoj mogao hodati čak i slon. Sijamski kralj smatrao je da je to nemoguće. Nije znao da se voda na hladnoći smrzava i pretvara u led koji, ako je dovoljno debeo i čvrst, može podnijeti i težinu slona. Zbog toga nije povjerovao veleposlaniku. Njegovu je priču odbacio kao čistu besmislicu samo zato što nije znao sve činjenice.

U suvremeno doba ljudi su postigli mnogo toga što se ne tako davno smatralo nemogućim. Navest ćemo neke primjere:

• Avion može bez zaustavljanja prevesti više od 800 putnika s jednog kraja Zemlje na drugi, leteći brzinom od 900 kilometara na sat.

• Ljudi koji žive na različitim kontinentima mogu putem videokonferencijske veze razgovarati licem u lice.

•   Tisuće pjesama mogu se pohraniti u memoriju uređaja koji je manji od kutije šibica.

• Presađivanjem srca i drugih organa kirurzi mogu spasiti živote ljudi.

Na koji nas zaključak to navodi? Ako su ljudi postigli ono što je nekad bilo nemoguće, logično je zaključiti da svemoćni Bog, koji je stvorio beskrajni svemir i sve što je u njemu, može činiti čudesna djela. Bilo bi nerazumno tvrditi da čuda nisu moguća samo zato što ne razumijemo kako ih Bog čini niti ih možemo ponoviti * (1. Mojsijeva 18:14; Matej 19:26).

2. Biblijska čuda samo su mamac za lakovjerne.

Biblija govori o mnogim čudima, ali upozorava nas da budemo oprezni i ne vjerujemo slijepo da iza svakog čudesnog djela stoji Bog. U njoj je zapisano: “Bezakonikova prisutnost, koju Sotona omogućuje svojim djelovanjem, popraćena je svakim čudom i lažnim čudesnim znakovima i znamenjem i svakom nepravdom i prijevarom” (2. Solunjanima 2:9, 10, bilješka).

Isus Krist kazao je kako će mnogi tvrditi da su njegovi sljedbenici i govoriti mu: “Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime proricali i u tvoje ime demone istjerivali i u tvoje ime mnoga čuda činili?” (Matej 7:22, bilješka). No Isus je izričito rekao da pojedinci koji ne vrše Božju volju nisu njegovi sljedbenici, neovisno o tome jesu li učinili kakvo čudo u njegovo ime (Matej 7:23). Očito je dakle da je Isus ukazao na to da Bog ne stoji iza svakog čuda.

 Bog i ne želi da njegovi sluge grade vjeru u njega samo na temelju čuda. Vjera u Boga treba počivati i na drugim pouzdanim dokazima (Hebrejima 11:1).

Razmotrimo jedno čudo o kojem govori Biblija — uskrsnuće Isusa Krista. Godinama nakon što je Isus uskrsnuo, neki kršćani iz Korinta počeli su dovoditi u pitanje njegovo uskrsnuće. Što je apostol Pavao učinio kad je saznao za to? Je li tim kršćanima naprosto rekao da trebaju imati više vjere? Nije. Da bi im pomogao steći ispravno gledište, podsjetio ih je na neke nepobitne činjenice. O Isusu je rekao: “Bio je pokopan i uskrsnuo je treći dan, kao što piše u Pismima; ukazao se Kefi, a zatim dvanaestorici. Potom se ukazao braći, kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Većina njih još je živa” (1. Korinćanima 15:4-8).

Je li bilo važno vjeruju li ti kršćani da je Isus uskrsnuo? Pavao je dalje kazao: “Ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje doista uzaludno i naša je vjera uzaludna” (1. Korinćanima 15:14). Iz njegovih se riječi vidi da je vjerovanje u Kristovo uskrsnuće bilo presudno za njihovu vjeru u Boga. Pavao je bio čvrsto uvjeren da se to čudo uistinu dogodilo. Jesu li kršćani iz Korinta imali razloga vjerovati da je Isus uskrsnuo? Pavao ih je podsjetio na to da je na stotine ljudi vidjelo Isusa nakon što je uskrsnuo, a u to su vrijeme mnogi od njih još uvijek bili živi i mogli su potvrditi istinitost tog čuda. Očevici Isusovog uskrsnuća radije bi umrli nego porekli da se ono dogodilo (1. Korinćanima 15:17-19).

3. Čuda su samo neobične prirodne pojave koje neuki ljudi krivo tumače.

Neki izučavatelji Biblije tvrde da čuda o kojima ta knjiga govori nisu ništa drugo nego prirodne pojave koje s Bogom nemaju nikakve veze. Smatraju da će to “objašnjenje” pomoći ljudima da lakše povjeruju u biblijske izvještaje. Moguće je da su prirodne pojave, primjerice potresi, pošasti i odroni zemlje, odigrale ulogu u nekim čudima koja se spominju u Bibliji, ali ne smijemo previdjeti trenutak u koji su se ta čuda zbila. Upravo tu važnu pojedinost mnogi zanemaruju.

Uzmimo za primjer prvu od deset nevolja koje su u Mojsijevo vrijeme zadesile Egipat — pretvaranje rijeke Nila u krv. Neki kažu kako se tom prilikom vode Nila nisu pretvorile u krv, već da su u rijeku dospjeli zemlja crvenica i organizmi koji se zovu bičaši pa da je rijeka zbog toga poprimila krvavocrvenu boju. Međutim Biblija jasno kaže da je Nil bio pretvoren u krv, a ne da je u njega dospio crveni mulj. Izvještaj iz 2. Mojsijeve 7:14-21 pokazuje da se to čudo dogodilo kad je Mojsijev brat, Aron, štapom udario po vodi. Čak i da je Nil postao crven zbog neke prirodne pojave, pravo je čudo što se to dogodilo upravo u trenutku kad je Aron, po Mojsijevom nalogu, udario štapom po vodi.

Navest ćemo još jedan primjer koji pokazuje koliko je važno uzeti u obzir vrijeme kad se neko čudo zbilo. Kad su Izraelci došli nadomak Obećane zemlje, na putu im se ispriječila nabujala rijeka Jordan. U Bibliji možemo pročitati što se potom dogodilo. Izvještaj kaže: “Čim su nosači kovčega došli do Jordana, čim su noge svećenika koji su nosili kovčeg zagazile u vodu uz rub rijeke (...) voda koja je tekla odozgo zaustavila se. Zaustavila se poput zida na jednome mjestu, jako daleko odande, kod Adama, grada pored Saretana” (Jošua 3:15, 16). Da li se voda zaustavila uslijed potresa ili odrona zemlje? Biblija ne otkriva ništa o tome. No čudesno je što se to dogodilo baš onda kad su svećenici zakoračili u rijeku, točno onako kako je Jehova rekao da će se desiti (Jošua 3:7, 8, 13).

Što na temelju razmatranja tih biblijskih izvještaja možemo zaključiti? Jesu li čuda moguća? Biblija kaže da jesu i da ona nisu tek neobične prirodne pojave. Je li logično vjerovati u čuda opisana u Bibliji? Na to ćemo pitanje odgovoriti u nastavku.